Pljačka Rima 410. godine, također poznata i kao Vizigotska ili Alarikova pljačka Rima se dogodila 24. augusta 410. neposredno nakon što su Vizigoti pod kraljem Alarikom I zauzeli Rim te ga izložili masovnoj pljački. To se dogodilo za vrijeme velikog seobe Vizigota sa područja tadašnjeg Balkana koji su sebi nastojali pronaći novu domovinu na prostoru tadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva te Rim stavili pod opsadu kako bi od tadašnjeg cara Honorija iznudili teritorijalne i druge ustupke. Pljačka je nakon toga trajala tri dana pri čemu su se Vizigoti, prema navodima tadašnjih kroničara, kao arijanski kršćani ustručavali od pretjeranog nasilja nad građanima i pustošenja zgrada, sa izuzetkom mauzoleja drevnih rimskih careva.
Iako Rim u to doba više nije bio političko sjedište Zapadnog Carstva, još uvijek je imao prestiž kao njegovo duhovno središte i "vječni grad", koga 800 godina, odnosno od doba galskog poglavice Brena, nisu uspjeli zauzeti strani osvajači. Stoga je taj događaj, koji se sve dotle smatrao nezamislivim, ostavio snažan utisak na suvremenike koji su ga često tumačili kao početak kraja svijeta.
Pozadina
Prvi značajniji sukobi Rimljana sa Gotima datiraju iz 3. vijeka, kada su Goti iz svoje tadašnje postojbine u današnjoj Ukrajini, napadali rimske teritorije na Balkanu. Koristeći političku krizu u kojoj se našlo tadašnje Rimsko Carstvo, Goti su 271. prisilili Rimljane da napuste Daciju, odnosno uspostavili Dunav kao trajnu granicu svoga i rimskog područja. Odatle su povremeno izvodili pljačkaške pohode, ali su također služili i kao pomoćne trupe u rimskoj vojsci. Relativna stabilnost na rimsko-gotskoj granici je narušena kada su 370-ih u Istočnu Evropu provalili Huni tjerajući njene dotadašnje stanovnike da traže utočište na zapadu i tako pokrenuvši Veliku seobu naroda. Jedan od prvih naroda koji se našao na udaru tog procesa su bili Goti, odnosno njihov ogranak koji će kasnije biti poznat kao Vizigoti. Pod kraljem Fritigernom su prebjegli preko Dunava, gdje su vrlo brzo došli u sukob sa rimskim vlastima, a čiji će rezultat biti rimska vojna katastrofa kod Hadrijanopolja nakon koje su Vizigoti izborili pravo da kao foederati budu trajno naseljeni unutar granica Carstva, odnosno na Istočnom Balkanu, gdje su stekli autonomiju postavši svojevrsna "država u državi".
Smrt cara Teodozija I 395. nakon koje se Carstvo podijelilo na Zapadno i Istočno, te razmirice suparničkih dvorova u Konstantinopolu i Mediolanumu, su vizigotskom kralju Alariku I dale priliku da podigne veliki ustanak, čiji je cilj imao izboriti još veće materijalne i političke ustupke za svoje sunarodnjake. Od napada na istočnorimsku prijestolnicu ga je odgovorilo mito, ali je zato izvršio veliki pohod na jug, prilikom koga je opljačkana i opustošena Grčka. Vizigoti su nakon toga krenuli na sjever, te se počeli naseljavati u IlirikuAlarik je tada imao namjeru svoje sunarodnjake naseliti u Galiji, a kao najidealnija ruta mu se činila plodna i bogata sjeverna Italija, gdje se, između ostalog, nalazio i Mediolanum.
Nakon manjih upada 400. i 401. Alarik je svoje sljedbenike pokrenuo godine 402. kada ga je zapadnorimski vojskovođa Stilihon uspio zaustaviti u kod Polencije. Alarik se pregrupirao i ponovno krenuo u pohod, ali ga je sljedeće godine Stilihon ponovno porazio kod Verone. Alarik se nakon toga morao pregrupirati još nekoliko godina, a što su nastojali iskoristiti drugi napadači. Među njima se najviše istakao paganski vojskovođa Radagajst koji je 405. također provalio u Italiju, ali koga je također uspio poraziti Stilihon. Međutim, u nastojanju da suzbije tu hordu, Stilihon je morao povući garnizone sa svih rimskih granica, a što su krajem 406. iskoristili Vandali, Alani i Svevi, koji su prešli Rajnu i upali u Galiju koja im je stajala na milost i nemilost. Sljedeće je, pak, godine, došlo do velike pobune u Britaniji čiji je garnizon izvikao Konstantina III za cara. Stilihon je, pak, tada bio više okrenut prema istoku, odnosno svojim neprijateljima na istočnorimskom dvoru te je nakon smrti cara Arkadija 408. započeo pregovore sa Alarikom, obećavši Vizigotima izdašnu nagradu ukoliko bi se zajedno krenuli na Konstantinopol. Međutim, protiv Stilihona, koji je porijeklom bio Vandal, se akumuliralo veliko nezadovoljstvo među zapadnorimskim političarima, koji su držali da radi vlastitih ambicija šuruje sa svojim barbarskim sunarodnjacima, odnosno da je odgovoran za kolaps rimske vlasti u Galiji. U ljeto 408. je Stilihon uhapšen i pogubljen, a istovremeno je masakrirano 30.000 germanskih foederata u Italiji, uključujući mnoge Vizigote. Alarika su njegovi razbješnjeni podanici nagovorili da se osveti Rimljanima i krene u još jedan pohod.
Prve dvije opsade Rima
Sa Stilihonovom smrću je Zapadno Rimsko Carstvo ostalo bez jedinog vojskovođe koji se mogao efikasno suprotstaviti Vizigotima. U septembru 408. Alarik je sa trupama upao u Italiju gdje nije bilo nijedne rimske vojske koja bi mu mogla pružiti efikasni otpor. Brzo je došao pod Rim i stavio ga pod opsadu. Grad je počela moriti glad, a građani su postali toliko očajni da su, prema historičaru Zosimu, nastojeći ishoditi spas grada počeli vršiti dotada zabranjene paganske obrede, a za što je posebnu dozvolu dao i papa Inocent I. Na kraju je je Senat pristao Alariku platiti 5000 funti zlata, 30.000 funti srebra, kao i veliku količinu svile i papra, te oko 40.000 robova. Alarik se potom sa svojim sljedbenicima povukao u Etruriju.
Tamo je započeo pregovore sa Honorijem, koji je prije toga prijestolnicu iz Mediolanuma sklonio u lakše branjivu Ravennu. Tamo je tražio da se njegovim sunarodnjacima za naseljavanje preda teritorija između Dunava i sjevernog Jadrana, odnosno da on sam preuzme nekadašnju Stilihonovu funkciju magister milituma, odnosno komandanta rimske vojske. Honorije je to odbio, čak i kada je Alarik ublažio zahtjeve. Stoga je Alarik ponovno pokrenuo vojsku na jug i godine 409. došao pod zidine Rima. Pokušaj Honorija da grad ojača sa manjim snagama najamnika iz Ilirika je doveo do toga da Goti unište luku Portus. Gradu je ponovno zaprijetila glad, te su Rimljani ovaj put opsadu prekinuli političkim manverom - gradskog prefekta Priska Atala je Senat proglasio za cara, a on je formalno prihvatio sve Alarikove zahtjeve.
Alarik je potom odlučio krenuti na sjever kako bi se obračunao sa Honorijem u Raveni, odnosno postavio Priska Atala na njegovo mjesto. Honorije je bio spreman za kapitulaciju, ali mu je u pomoć pritekao njegov rođak, istočnorimski car Teodozije II sa šest legija. Istovremeno se protiv svog nominalnog vladara Priska Atala pobunio Heraklijan, guverner provincije Afrike, strateški važna kao žitnica Rima. Alarik se zbog toga ponovno okrenuo na jug kako bi poduzeo pohod na Afriku i osigurao žito. Prisk Atal je, međutim, odbio dati formalne ovlasti za pohod, te ga je Alarik formalno smijenio te ponovno započeo pregovore sa Honorijem.
Treća opsada, pad i pljačka grada
Prema historijskim izvorima, Honorije i Alarik su bili na rubu sporazuma, ali je u tom trenutku Alarika mučki pokušao ubiti Sar (latinski: Sarus), gotski oficir u Honorijevoj službi, kome je glavni motiv bilo dugogodišnje osobno neprijateljstvo sa Alarikovim pomoćnikom Ataulfom. Razbješnjeli Alarik je ponovno pokrenuo vojsku na jug, prema Rimu.
Alarikova je vojska pod Rim došla u ljeto 410, prije žetve, odnosno kada je grad već bio materijalno i moralno iscrpljen sa dvije prethodne opsade. Treća je opsada završila 24. augusta kada je grad pao, što dio kasnoantičkih historičara pripisuje izdaji, odnosno nakon što su otvorena vrata Porta Salaria, kroz koja su Vizigoti nahrupili u grad. Prema Prokopiju je vrata otvorilo 300 gotskih robova koje je Alarik bio poklonio Rimljanima u znak dobre volje, a zapravo kao ubačene "krtice"; prema drugim izvorima, vrata je otvorila plemkinja Anicija Faltonija Proba, motivirana milosrđem prema svojim sugrađanima koji su se, izmučeni glađu, počeli okretati kanibalizmu.
O postupanju Vizigota prema osvojenom gradu postoje kontradiktorni izvještaji. Jedan od prvih je Jeronimov zapis koji je 412. u Betlehemu opisao kako su građani izloženi masakru u kome je samo manji broj preživio. Drugi izvještaji spominju kako je nasilje bilo uglavnom usmjereno protiv građana za koje se sumnjalo da kriju blago. Jedna od tih žrtava je bila Sveta Marcela, kojoj Goti nisu vjerovali kada im je rekla da je sve svoje bogatstvo podijelila sa siromašnima, te je zbog toga nasmrt pretukli. Također se spominje kako su Vizigoti u gradu također palili brojne kuće. Među građevinama koje su opustošene bile su Augustov i Hadrijanov mauzolej, gdje su Vizigoti raspršili pepeo nekadašnjih careva.
Neki od izvora, međutim, navode kako su Vizigoti bili relativno suzdržani prema stanovnicima, a za što su postojali vjerski motivi. Alarik je kao kršćanin svojim ljudima izričito zabranio da pale i pljačkaju crkve, rekavši kako je "u ratu sa Rimljanima, a ne apostolima". Isto tako je dozvolio brojnim građanima da unutar njihovih zidova nađu utočište, odnosno sklone svoje vrijedne stvari.
Pljačka je završena nakon što je Alarik sa svojim trupama napustio grad. Zajedno sa njima je bio i veliki broj zarobljenika, uključujući Galu Placidiju, kćer nekadašnjeg rimskog cara Teodozija I. Alarik je, dijelom zbog toga što je nastojao izbjeći napad Teodozijevih istočnorimskih trupa, a dijelom zato što je nastojao osvojiti Afriku, krenuo na jug. Došao je do Regija, ali je tamo njegovu improviziranu flotu uništila oluja. Krenuo je natrag na sjever, ali ga je u Cosenzi zatekla smrt.
Posljedice
Alarika je naslijedio Ataulf koji je 412. napustio Italiju, te, koristeći nedovršeni građanski rat među suparnicima za zapadnorimsko prijestolje, preko Galije uspio doći u Hispaniju, gdje će njegovi nasljednici osnovati Vizigotsko Kraljevstvo. Grad Rim, koji se vratio pod vlast zapadnorimskih careva, je izgubio dio stanovništva koje se raselilo po selima, ali se u sljedećih nekoliko decenija uspio djelomično oporaviti u ekonomskom smislu. Izvještaji suvremenika, međutim, navode da su posljedice pljački i pustošenja po okolne gradove i naselja bile teže, odnosno da su mnoge dotadašnje ceste postale neprohodne zbog zarastanja u korov.
Neposredne političke posljedice pustošenja Rima su bile prije svega u kolapsu bilo autoriteta carske vlasti, koja nije bila u stanju zaštititi drevnu prijestolnicu, a svoju nemoć iste godine pokazala i Honorijevom porukom rimskim građanima Britanije kojom se Carstvo de facto odrekla svoje provincije. Ni na Kontinentu ta vlast nije bila ništa jača, gdje su primjer Vizigota slijedila druga germanska plemena stvarajući vlastite države u državi na dotadašnjim rimskim teritorije Galije, Hispanije, a od 429. i Sjeverne Afrike. Zbog svega toga se pljačka Rima uzima kao simbolički početak, ili najspektakularniji događaj procesa koji je kasnije postao poznat kao pad Rimskog Carstva.
Pljačka Rima je, sa druge strane, ostavila mnogo dublje i teže posljedice na psihu svojih suvremenika. Pustošenje grada koji je gotovo pola milenijuma upravljao cijelim poznatim, ili barem "civilizarnim" svijetom, predstavljalo je duboki šok i dovelo do preispitivanja svih dosadašnjih autoriteta, institucija i svjetonazora. To je uključivalo i odnedavno etablirano kršćanstvo, koga su preostali pagani počeli optuživati da je glavni razlog za propadanje Carstva i nedaće njegovih podanika, uključujući i same kršćanske vjernike. Dio suvremenika tako navodi da su se, pogotovo u zabačenijim gradovima i provincijama, stanovnici počeli ponovno okretati tada zabranjenim i zaboravljenim paganskim ritualima. Nastojeći se tome oduprijeti, crkveni pisci i apologeti u 5. vijeku su uložili velikog truda kako bi odgovorili na paganske optužbe. Od svih tih djela je najpoznatija Augustinova knjiga Civitas dei (Božja država).
