Vlasti u Mađarskoj su u 19. i početkom 20. veka vršile plansku etnički motivisanu asimilatorsku politiku. Ta asimilatorska politika imala je za cilj da nametne jezik i kulturu Mađara kao dominantne u regionu u odnosu na druge etničke zajednice. Prema ovoj politici, druge etničke zajednice bile su prisiljene da prihvate mađarski jezik i mađarsku nacionalnost.
Nakon poraza revolucije 1848./1849. mađarizacija je zaustavljena, a postignućem Austro-ugarske nagodbe za vrijeme Austro-Ugarske monarhije (1867.-1918.) je doživila svoj vrhunac. Prema službenim statistikama udio mađara je narastao je sa oko 29% godine 1780. na 54% u godini 1910. Nezadovoljstvo i protivljenje mađarizaciji bio je 1918. jedan od glavnih uzroka za raspad Kraljevine Ugarske.
