Radnik popravlja parni stroj (fotografija iz 1920.)
Ljudski rad je izuzetno važna sposobnost ljudi, to je svrsishodna i svjesno organizirana djelatnost ljudi, radi postizanja nekog korisnog efekta, kojim se može zadovoljiti određena vrsta osobnih ili kolektivnih potreba.
Rad u apstraktnom smislu predstavlja utrošak ljudske radne snage; mozga, mišića, živaca, vremena da bi se postigao neki cilj, i kao takav predstavljao je sredstvo razmjene (robu) od najranijih dana čovječanstva.
Odnos prema radu u historiji čovječanstva
Od antike do industrijske revolucije
Plotin koji je odigrao odlučujuću ulogu o prenošenju antičkih ideja o radu u hrišćanstvo
Za ljude kao vrstu postoji latinski izraz homo sapiens (misleći čovjek), jer se dugo mislilo da je intelektualna sposobnost odvojila ljudsku vrstu od ostalih primata, no već je antički mislioc Appius Claudius Caecus došao do zaključka da je čovjek kreator svoje sudbine (latinski: Faber est suae quisque fortunae) dakle do presudne uloge rada, kao onog faktora kojima je ljudima omogućio da postanu misleća bića. Dilema je zapravo lažna, tipa što je starije: kokoš ili jaje, jer rad je svakako omogućio ljudima da razviju i svoj spoznajni aparat, da osmisle i razviju alate i tako još više podvrgnu svijet oko sebe svojim interesima. Kako se povećavao broj ljudi i njihova koncentracija u prvim većim zajednicama, mjenjao se i odnos prema radu, od prvih porodičnih paleolitskih zajednica, u kojima je rad bio isto što i svakodnevni život - skupljanje hrane i lov, ali stvar slobodnog izbora (u kojem se ipak na neki tadašnji viši način svaćalo da je sloboda - nužnost) i da treba raditi skupljati hranu da se preživi, do pojave prisilnog rada sa prvim robovima u neolitu kod izvođenja većih radova za potrebe prvih gradova i država (piramide, hramovi, brane, kanali). Takav odnos prema radu, u kojem su se najteži fizički poslovi - prepuštali robovima, a rad (osobito teški fizički) shvatao kao nužno zlo, stvorio je i filozofsku misao koju je najasnije izrazio Platon, o dihotomiji svijeta, na idealan idejni (misaoni) i njegov loš odraz realni fizički nesvršeni svijet. Njegova misao je preko Plotina i neoplatonističkihfilozofa postala sastavni dio kršćanstva - koja je došla do izražaja u podjeli rada i učenju sedam slobodnih vještina (septem artes liberales) i potpunom odvajanju dviju komponenti rada - uma i fizisa / snage. Zanatlije su preko svojih cehova ili bratovština (u to su bili uključeni; i slikari, kipari, arhitekti / graditelji, ljekari) - uspjeli ishoditi neka prava od lokalnih feudalaca i slobodnih gradskih komuna, ali više u okviru svog društvenog položaja kao slobodnih građana, nego u odnosu na rad, on je i nadalje ostao u okviru trgovačkog prava - odnosno ugovornih odnosa kupac - prodavač. Rad (osobito onaj teški fizički) je i nadalje ostao predmet prisile koju su morali obavljati potčinjeni po nalogu svojih gospodara, bilo kao kmetovi i sluge ili kao robovi, koji su zabranjeni tek od početka 20. vijeka.
Razvojom tehničkih sredstava i smanjenjem potrebe da sve obavljaju ljudi, naročito nakon industrijske revolucije, rad je postojao sve manje stvar prisile, a sve više stvar (prividno) slobodnog izbora, odnosno ugovora između poslodavca (koji nudi rad) i radnika (izvršioca) koji će to obaviti za neku naknadu - dakle predmet trgovačkog prava. Otad rad dobija i sve više pravnih akata i normi i razvija se kao posebna grana prava - radno pravo, koje regulira načine kako će se obavljati i tko je za što odgovoran u procesu rada, istovremeno rad postaje sve više privilegija, dakle nagrada, a ne kao dotad - kazna. Prve zakonske akte o radu (Factory Act) izglasala je Britanija od 1802. - 1895. oni u pravom smislu i nisu bili zakoni o radu u današnjem smislu te riječi, već podzakonski akti za neke grane industrije (njima se ispočetka ograničavao rad djece na 10, odnosno 12 sati, a kasnije i rudara na 12 sati, uz kasnije mjere na ograničavanje radnog tjedna na 60 sati) a zatim i bizmarkovaNjemačka1878. (da ograniči uticaj socijalističkih ideja SPD-a) u kojoj su za državne činovnike uvedena i neka prava koja su bila zametak kasnijeg socijalnog osiguranja. Od početka 19. vijeka počeli su se osnovati i prvi sindikati, koji su zahtjevali uvođenje nekog reda i zakona u proces rada, - koji bi štitili prava radnika.
Istovremeno rad se počeo shvaćati kao bit ljudske egzistencije, i presudan faktor koji određuje sudbinu pojedica i čitavih ljudskih zajednica, i njegova fundamentalna priroda - kao filozofska kategorija. Prvi koji se dotakao te teme bio je njemačkifilozofGeorg Wilhelm Friedrich Hegel, u svom djelu Fenomenologija duha (1806.)
u eseju o gospodaru i sluzi, - Hegel je došao do zaključka da sluga makar je u prividno lošijem položaju - zato jer radi za svog gospodara, - postaje stvarni gospodar njihovog međuodnosa, jer posreduje univerzum za njega, i da na kraju gospodar postaje ovisan o svom sluzi.[1] Na osnovu idejnih premisa iz tog eseja rođen je marksizam, u kome je rad stavljen na pijedestal kao najvažnija ljudska sposobnost i napravljen filozofski kopernikanski obrat, u slavnoj 11. tezi o Feuerbachu (Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni)[2], čiji je pravi smisao - da iz rada nešto može proizaći, a iz kontemplacije ništa. Dakle ljudski rod se nebi pomakao iz paleolita da se oslanjao samo na svoj intelektualni aparat da nije bilo rada, i aktivnog odnosa prema univerzumu.
Crkveno gledište
Papa Leon XIII 1880. godine
Tokom 19. stoljeća praktički istovremeno s počecima masovne industrijske proizvodnje i markisističke reakcije na njega Rimokatolička crkva se prvi put dohvatila tematike ljudskog rada. U svojoj enciklici Rerum NovarumpapaLav XIII. je 1891. godine dao podršku sindikatima i postojanju privatnog vlasništva, dok je s druge strane osudio marksizam i divlji kapitalizam. Papino mišljenje je bila da država mora promovirati socijalnu pravdu kako bi osigurala harmoniju u društvu. Ta harmonija bi se po Rerum Novarum postigla ugovorom o pravima i dužnostima i radnika i kapitalista, a glasio bi ovako:
1) radnik se obavezuje da će u potpunosti iskreno obavljati svoje dužnosti.
2) radnik se obavezuje da neće vršiti vandalizam ili lične napade
3) radnik se obavezuje da će se kolektivno suzdržati od nereda i nasilja
S druge strane kapitalist, poslodavac se obavezuje da će:
1) davati poštenu plaću
2) Dati slobodno vreme za obiteljske i religijske obaveze
3) da će dati posao prilagođen sposobnosti i godinama radnika
4) da će poštivati prava radnika, a ne postupati prema njima kao prema robovima.
Kada se govori o poštenoj plaći ona je u enciklici opisana kao plaća koja je dovoljno visoka da osigura život radnika, njegove obitelji i da im ostane nešto za poboljšanje životnih uveta, dok kada se govori o poslu naglašeno je da nije niti pošteno niti ljudski iscrpljivati radnika pretjeranim radom koji zaglupljuje duh i iscrpljuje tijelo.
Tokom sljedećih više od sto godina Rimokatolička crkva će izdati još tri puta enciklike koje se bave ljudskim radom, ali one će biti samo nadogradnja na ovu početnu koju će Ivan XXIII dodatno pohvaliti 1961, nazvavši ju magnom cartom socijalne i ekonomske rekonstrukcije.
U svakom slučaju odnos prema radu i radništvu se značajno promjenio od početka 20. vijeka, naročito od Oktobarske revolucije i pojave prve socijalističke zemlje na svijetu SSSR-a. SSSR je doista prešao s riječi na djela i ograničio radni dan radnika na 8 sati, i prvi uveo institut plaćenog godišnjeg odmora za radnike.
Kao odgovor na taj sovjetski izazov, 1919. 9 zapadnih zemalja organizirale su Međunarodnu organizaciju rada (International Labour Organization) kao dio Versajskog ugovora, to su bile: Belgija, Kuba, Čehoslovačka, Francuska, Italija, Japan, Poljska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države.[3]
Sovjetski primjer prva je imitirala francuska vlada Narodnog frontasocijalistaLéona Bluma1936. koja je prva uvela zakon o plaćenom godišnjem odmoru za radnike (dva tjedna), i skratila radni tjedan na 40 sati.[4]
Po anglosaksonskim zemljama, radnička prava na osnovu rada, ostala su uvijek u domeni ugovora (a ne zakona) kao rezultat pregovaranja između sindikata i poslodavaca. Australski grafički radnici prvi su se izborili za plaćeni godišnji odmor od jednog tjedna 1936.[5], a 1941. i metalski radnici (jedan tjedan) koji je od 1945. povećan na dva tjedna.[5] Od 1963. usvojen je standard od minimalno tri tjedna za sve australske radnike.[5]
Plaćeni godišnji odmori u Sjedinjenim Američkim Državama prvo su se počeli davati članovima uprave od sredine 19. vijeka[6], zatim su se proširili i na uredske službenike, predradnike i kvalificirane radnike.[6] Tako da je 1920. bilo obuhvaćeno tim institutom oko 5 % radnika, a na vrhuncu tog vala 1930. 10 %.[6] Nakon Drugog svjetskom rata, od 50-ih godina nadalje, zbog povećane produktivnosti za potrebe rata, porasla su radnička prava, i institut od najmanje dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora postao je gotovo standardno radničko pravo. Ali čak i na vrhuncu tog vala 1960-ih u Sjedinjenim Američkim Državama, plaćeni godišnji odmor nikada nije bio predmet nekog zakona, već rezultat granskih kolektivnih ugovora između poslodavaca i sindikata,[6] a tako je ostalo do danas, kad se ta prava radikalno
smanjuju, kako poslodavci ulaze u teškoće.
U zemljama zapadne Evrope, svake dekade od Drugog svjetskog rata rasla su prava radnika, kao rezultat Hladnog rata i idejno - ekonomsko - socijalnog nadmetanja sa socijalističkim zemljama, tako da su pri kraju 1980-ih radnici u Finskoj, Francuskoj, Luksemburgu, Španjolskoj i Švedskoj imali minimalno 5 tjedana plaćenog godišnjeg odmora.[6]Međunarodna organizacija rada je 1946. postala je prva specijalizirana agencija UN -a[3], tad je usvojena i Opća deklaracija o ljudskim pravima, koja u svojoj preambuli ima čak dva člana posvećena radu;
član 23.
Svatko ima pravo na rad, slobodan izbor zaposlenja, pravične i povoljne uvjete rada i na zaštitu za vrijeme dok je nezaposlen.
Svatko bez ikakve razlike, ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad.
Svatko tko radi ima pravo na pravičnu i povoljnu plaću koja njemu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka i koja se, po potrebi, dopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.
Svatko ima pravo osnivati i sindikate ili im pristupati radi zaštite svojih interesa.
član 24.
Svatko ima pravo na odmor i dokolicu, uključujući razumno ograničenje radnih sati i povremene plaćene neradne dane.[7]
Ronald Reagan čijom vladavinom počinje neoliberalističko razdoblje smanjenja prava radnika koje i danas traje
Na idejnom planu rad je na obje konfrotirane strane bio shvaćen kao najvažnija čovjekova osobina, Hannah Arendt i Max Scheler razvili su teoriju o Homo faberu (čovjeku kreatoru) kojem je razvoj alata omogućio da kontrolira svoju okolinu, ali i da razvije svoj zor. S druge strane su neomarksisti na osnovu teze o praksi iz 11. teze o Feuerbachu izveli jedan novi filozofski pravac - Praxis.
Mnogi teoretičari drže da je praktična primjena tih ideja - privatizacija poduzeća i smanjenje regulacije - dovela do paradoksalnih rezultata, pri čemu se navodi povećani broj ljudi u birokratskom aparatu (koji iviše nije
nominalno bio u državnim rukama, već u formalno privatiziranim poduzećima), kao i povećanje unutrašnjeg duga. Ispočetka se činilo da američka privreda dobija potreban zamah i uzlet, i ponovno ima roba za izvoz, ali to je također bio privid jer se povećanje domaće potražnje uglavnom dogodilo zbog enormog povećanja vojnog budžeta na račun unutrašnjeg zaduženja i prodaje državnih obveznica. Isti američki paradoks se desio i u svim zemljama koje su slijedile tu recepturu - uglavnom je bankrotirao realni sektor, a birokracija koja je bila ionako prevelika po svim bivšim socijalističkim zemljama se udvostručila ili čak utrostručila. Tvrdi se da su poduzeća i države koje su živjele od prodaje svojih proizvoda na tržištu završila u bankrotu, a opstale su jedino prezadužene države (uz paradržavna poduzeća miljenike) i njihov enormni aparat.
Čitavo to vrijeme stalno mijenjalo radno zakonodavstvo u smjeru smanjivanja radničkih prava, ali se broj nezaposlenih i unutrašnji dugovi stalno povećavali, a što je posebno došlo do izražaja izbijanjem tzv. globalne recesije krajem 2000-ih. Obično se pod tim mjerama podrazumijeva produženje radnog vijeka, dok s druge strane raste pritisak zbog sve veće nezaposlenosti, pogotovo među mlađim naraštajima.
Oblici rada
Čisti fizički rad je samo jedna od podfunkcija proizvodnog procesa, do kojeg je dovela društvena podjela rada, danas praktički više i ne postoji po zemljama zapadne hemisfere, u kojima se i za najednostavnije poslove ipak zahtjeva nekakvo znanje za upotrebu alata i strojeva koji taj rad obavljaju.
Grupni rad je termin za djelovanje većeg broja ljudi u isto vrijeme i na istom mjestu i na istom proizvodnom zadatku
Individualni rad je rad čovjeka pojedinca, ili kao jedna od dionica nekog proizvodnog procesa.
Kvalificirani rad je termin za rad za koji je potrebno specifično školovanje i trening. Kvalificirani radnici su puno produktivniji od nekvalificiranih radnika (u istoj jedinici vremena), te su u principu bolje plaćeni.
Prekovremeni rad je rad nakon uobičajenog radnog vremena, koje je po evropskim zemljama između 8 -9 sati
Privredno-proizvodni rad je rad u realnom sektoru (industriji, poljoprivredi, šumarstvu, transportu, trgovini, ugostiteljstvu i zanatstvu) kao proces koji se odvija između čovjeka i prirode
Rad i njegove nuspojave su predmet - medicine rada jedne posebne grane medicine - koja se bavi fiziologijom rada. Svaki oblik rada povezan je sa izvjesnim trošenjem energije, kod teškog fizičkog rada čovjek troši oko 3500 - 5 000 kalorija dnevno, ako uzima manje kalorija od toga, onda to dovodi do njegove iscrpljenosti i bolesti. Radna sposobnost je prosječno najveća između 3 - 5 decenije života
Prisilni rad
Moderni sudionici "prisilnog rada" u SAD
Osim ranije spomenutih vrsta rada nakon ukidanja robovlasničkog sistema po celom svetu je došlo do pojave prisilnog rada, za kojeg se može reći da ga je zamjenio pa je stoga po definiciji prisilni rad oblik ljudskog rada kojeg osobe vrše protivno svojoj volji pod pretnjom kazne. Oblici tih kazni kojima se ljude prisiljava na rad protivno njihovoj volji se kreću od prijetnji oduzimanja imovine, preko pretnji zatvora pa sve do pretnji ubojstvom i nasiljem protiv članova obitelji.
Neupitno najrašireniji oblik prisilnog rada u prvoj polovici 20. vijeka (i ranije) su bili radni logori koje su države organizirale tako da kroz prisilni rad osuđeni kriminalci otplaćuju svoj dug društvu. Najraniji oblik takve vrste prisilnog rada je bilo britansko slanje osuđenih kriminalaca u Australiju koji su gradnjom tamošnje kolonije isplatili svoje zločine prema britanskom društvu. Sveukupno njih 165.000 će biti tamo poslano između 1788. i 1868. godine, a vrhunac ovog britanskog sistema će biti dostignut 1875. godine kada 75 % zatvorenika je prisiljeno na prisilni rad. U 20. vijeku dolazi do pada postotka zatvorenika koji u Zapadnoj evropi i SADu vrše prisilni rad pošto se počinje smatrati kako rad više nije "protivan volji zatvorenika" nego se koristi kao nagrada, odnosno zatvorenici koji u njemu učestvuju mogu očekivati snižavanje zatvorske kazne kao i minimalnu novčanu nagradu.
Do novog drastičnog porasta državnog prisilnog rada dolazi u 1920-ih i 1930-ih kada se prisilni rad zatvorenika počinje masovno koristiti u radnim logorima koji su preferirani u komunističkim državama (SSSR i potom Kina), a u manjoj mjeri počinje i rad u zatvorskim radionicama preferiran u zapadnim kapitalističkim državama u zamenu za ranije spomenutu minimalnu novčanu nagradu i smanjenje zatvorske kazne.
Posebni, jedinstveni oblik prisilnog rada se pojavio tokom Drugog svjetskog rata kada su ga Japan i Nemačka koristile u svojim logorima. Procjenjuje se da je u njemu učestvovalo 50 miliona ljudi iz porobljenih država (samo za Japan procjena se kreće između 15 i 20 miliona) sa vrlo visokim stepenom smrtnosti, s obzirom da se postupanje sa zarobljenicima u praktičnim efektima dovodilo u ubojstvo zarobljenika kroz prisilni rad. Po završetku rata su, pak, njemački vojnici svojim prisilnim radom otplaćivali dug Njemačke državama pobednicama. U Zapadnoj Evropi su korišteni za rasčišćavanje minskih polja s smrtnošću (ili teškim ranjavanjem) od 2.000 ljudi mjkesečno samo na području Francuske. S druge strane u periodu od 15 godina (1945 - 1960) oko 200.000 Nijemaca je umrlo tokom prisilnog rada u SSSR (od bolesti, starosti, iscrpljenosti ili u likvidacijama).
Uz zakonski prisilni rad postoji i ilegalni prisilni rad. Sudionici te druge vrste prisilnog rada su osobe koje ga obavljaju pod prietnjom ili pritiskom kriminalnih grupa. U evropskoj javnosti najpoznatiji tip ovog rada je protuzakonita prisilna prostitucija, ali u svijetu su poznati i drugi oblici toga rada kao što je rad u polju veleposjednika dok se ne ispalati neki stvarni ili imaginarni dug što u Indiji zna trajati generacijama. Da bi se žrtve ovog rada natjeralo da ga obavljaju koristi se fizička sila ili pretnja ubojstva članova obitelji.
Teorije o radu
Srednjovjekovna dihotomija o većoj vrijednosti Intelektualnog rada koja svoju podlogu ima u teoriji o sedam slobodnih vještina i većoj vrijednosti metafizike preživjela je do današnjeg dana, kao idejna podloga parazitiranja velikog broja raznih društvenih grupa. Ona s jedne strane ima podlogu u većoj kvalificiranosti svojih aktera, zbog sve duljeg i skupljeg školovanja za intelektualna zanimanja, i većoj društvenoj odgovornosti koja takva radna mjesta imaju na skali društvenih vrijednosti. Ono što je paradoksalno u modernom građanskom (kapitalističkom) svijetu tržišne privrede je da intelektualne elite većinom rade u državnim i paradržavnim institucijama i državnim poduzećima (vojska, policija, zdravstvo, školstvo, vjerske organizacije i crkve) koja egzistiraju od poreznih prihoda, i nisu u tržišnoj utakmici. Oni svojim visokim troškovima rada - uzrokuju veliko povećanje poreza, i slom lokalnih ekonomija - tako da na izvjestan način predstavljaju obnovu feudalizma i donacionalnih prava.
↑„Léon Blum” (engleski). Encyclopedia of World Biography. 2004. Pristupljeno 01. 12. 2011.
↑ 5,05,15,2„Eight hours work…” (engleski) (PDF). The Eight Hour Day 150th Anniversary Committee. 2010. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-27. Pristupljeno 01. 12. 2011.
.jpg)
