Lalibela je grad na sjeveru Etiopije, jedan od svetih gradova, odmah do Aksuma, odredište brojnih hodočašća. Za razliku od Aksuma, stanovnici Lalibele su gotovo u potpunosti vjernici Etiopske tevahedo crkve. Lalibela je izgrađena da postane Novi Jeruzalem, nakon što su muslimani zauzeli Jeruzalem u 12. vijeku, zbog tog su mnoge građevine dobile ime po slavnim objektima iz Jeruzalema.
Zbog izuzetnih historijskih vrijednosti, UNESCO je 1978 uvrstio lokalitet Lalibelu na svoj popis arheoloških nalazišta Svjetske baštine.
Grad leži u zoni Semien Volo u regiji Regiji Amhara, na 2.500 n/m udaljen oko 640 km od Adis Abebe. Prema podatcima Etiopske središnje statističke agencije, Lilibela je 2005 imala 14.668 stanovnika.[1]
Historija
Legenda o izgradnji Lalibele
Legenda o izgradnji Lalibele se veže uz vladavinu Gebre Meskela - Lalibele (jednog od članova dinastije Zagaj koja je vladala Etiopijom od kraja 12. vijeka i početkom 13. vijeka), kasnijeg Sv. Lalibelu. U njegovo vrijeme mjesto se zvalo Róha, to je bio kraljevski grad još od vremena židovske kraljice Gudit.
Gebre Meskel je rođen u Rohi u drugoj polovici 12. vijeka, kao najmlađi sin iz kraljevske obitelji Zagaj, koja je tada vladala velikim dijelom sjeverne Etiopije. I pored toga što je imao nekoliko starije braće, njemu je prijestolje predodređeno već od njegovih najranijih dana. Nedugo nakon njegova rođenja, njegova majka je pronašla roj pčela oko njegova krevetića, nju je to podsjetilo na staro vjerovanje da životinje mogu ukazati na budućnost . Navodno je rekla: Pčele znaju da će to dijete će postati kralj. Od tada ga zovu Lalibela, jer to znači pčele.
Tadašnji kralj bojao se za svoj tron, a znao je za proročanstvo, zato je pokušao tijekom nekoliko godina ubiti Lalibelu, na koncu mu je uspjelo da Lalibela popije smrtonosni napitak, nakon kojeg je mladi princ pao u samrtni san. Za trodnevog bunila, između smrti i života, Lalibelu su anđeli uzdigli na prvo, drugo i treće nebo, gdje mu je sam Bog rekao da se ne brine, te da se vrati u Rohu i izgradi crkve kakve svijet nikada prije nije vidio. Bog je navodno Lalibelu i uputio rekao kako i gdje da izgradi crkve, čak i to kako da ih ukrasi.
Pročelje crkve Abba Libanos
Nakon što je bio bio okrunjen Lilibela, je okupio potrebne majstore i kupio zemljište potrebno za izgradnju. Legenda dalje kaže da su sve crkve, izgrađene u rekordnom roku, jer su anđeli nastavljali rad noću. On je u bunilu vidio Jeruzalem i njegova sveta mjesta, te želio izgraditi Novi Jeruzalem jer su pravi Jeruzalem zauzeli 1187muslimani za Saladina.
Lokalitet Lalibela
Etiopija je postala kršćanska zemlja još 330 godine, i ostala se čvrsto držati židovsko-kršćanskih tradicija i nakon potpunog islamskog okruženja.
Izgradnju ovog kompleksa po svemu sudeći doista je započeo krajem 12. vijeka kralj Gebre Meskel - Lalibela, nakon što su muslimani pod Saladinom zauzeli Jeruzalem. Zbog tog je on odlučio osnovati Novi Jeruzalem u svom sjedištu Roha, kako bi kršćani umjesto hodočašća u Jeruzalem, dolazili u Rohu, novi Jeruzalem.
Tijekom više od 100 godina izgrađeno je 10 kamenih crkava (i dvije kapele), usječenih u meke crvenkaste vulkanske stijene, bez cigle, kamena ili drvene građe, koje su sve povezane dubokim jarcima ili tunelima također urezanim u stijene. Crkve su reprezentacija svetih mjesta iz Jeruzalema. Postoji jedno široko prihvaćeno, ali nedovolno dokumentirano mišljenje da su u njihovu izgradnju bili uključeni i vitezi templari nakon bijega iz Jeruzalema.
Druga legenda koja se veže na ovu je da je Lalibela bila privremeni dom Kovčega Saveza, kojeg su templari čuvali. Ono što je potpuno izvjesno i dokumentirano je utjecaj aksumske arhitekture na građevine iz Lalibele.
Karta arheološkog lokaliteta Lalibela
Prvi evropljanin koji je posjetio Lilibelu bio je portugalski istraživač Pêro da Covilhã (1460 - 1526). Nakon njega Lilibelu je pohodio i portugalski svećenik Francisco Álvares(1465 - 1540), koji je bio u pratnji portugalskog ambasadora za njegova posjeta Etiopiji 1520-ih. On je svoj posjet dokumentirao tekstovima i crtežima u kojima je detaljno opisao deset crkava.[2]
Sljedeći koji je izvjestio o Lalibeli bio je Miguel de Castanhoso, koji je služio kao vojnik u
portugalskoj vojnoj ekspediciji Christovão da Game i napustio Etiopiju 1544[3] Nakon njega Lalibela je pala u potpuni zaborav, tek je nakon 300 godina Friedrich Gerhard Rohlfs, posjetio Lalibelu između 1865 i 1870.
Ovaj ruralni gradić poznat je diljem svijeta po svojim monolitnim crkvama. Premda vrijeme izgradnje tih objekata ni danas nije u potpunosti poznato, danas prevladava mišljenje da je većina objekata sagrađeno za vrijeme vladavine Lalibela, krajem 12. vijeka i u 13. vijeku. Na lokalitetu Lalibela ima 12 objekata. Sve crkve iz Lilibele imaju ispred naziva Bet (kuća). Izgrađene su u uglavnom u dvije osnovne skupine, odvojene umjetnim kanalom koji je trebao predstavljati rijeku Jordan.
Sjeverno od kanala Jordan nalaze se slijedeće crkve i objekti:
Bet Medhame Alem - Crkva Otkupitelja Svijeta, najveći i najviši objekt isklesan iz jednog kamenog bloka na cijelom svijetu. Predpostavlja se da je građena po uzoru na crkvu Svete Marije Sionske iz Aksuma, To je objekt dug 33 m, širok 23,5 m te 11 m visok. Unutrašnjost crkve je jednako impresivna, glavni uzdužni brod ima bačvasti svod i osam kapela, koje su odvojene šumom od dvadeset i osam masivnih stupova.
Bet Mariam - Marijina Crkva, jedina crkva s freskama, najpopularanija među hodočasnicima, u čijem dvorištu se nalazi kapela špilja Bet Meskel (oko Lilibele ima puno pustinjačkih pećina)
Bet Maskal - Kapela Križa, izdubljena djelomično na mjestu prirodne pećine, fasada je na razini sjevernog zida u dvorištu od Bet Mariam.
Bet Danaghel - crkva Djevica mučenica, urezana je u južnoj stijeni u dvorištu crkve Bet Mariam, to je najgrublje isklesan od svih objekata u Lalibeli.
Bet Debre Sina, zvana i Bet Mikael - Crkva Planine Sinaj
Bet Golgota - Crkva na Golgoti, u njoj je zabranjen pristup ženama; ova crkva leži 6 metara ispod razine dvorišta Bet Mariam s kojom je povezana prokopima u stijeni, ali se drži dijelom Bet Debre Sina. U crkvi se nalaze reljefne skulpture; sv. Ivana, sv. Stjepana, sv. Jurja i sv. Kirkosa.
Kapela Selasié - Kapela Svetog Trojstva, je sveto mjesto dostupno samo caru Etiopije (ako postoji), čuvali su ga monasi stražari koji su branili pristup svima ostalima
Adamov grob u tom objektu je navodno pokopan i osnivač Lalibele u Kristov grob, kako kaže legenda. Taj kameni usjek je proširenje Kapele Selasie sa zapadne strane, povezan je prokopom sa kompleksom Bet Golgota -Bet Debre Sina.
Bet Giorgis - crkva Sv. Đorđa, podignuta je kao posljednja na početku 13. vijeka, za nju se priča da je on osobno rukovodio radovima na izgradnji, ima oblik grčkog križa i stoji po strani na jugozapadu kompleksa.
Jugoistočno od rijeke Jordan nalaze se pet crkvi:
Bet Amanuel - Crkva sv. Emanuela, ovaj objekt izdvaja u svojom vanjskom dekoracijom, ima 35 m podzemnih tunela koji je povezuju sa dvorištem crkve Bet Mekurios.
Bet Merkorios - Crkva sv. Merkura, uklesana u postojeću pećinu, sa fasadom na kojoj su 8 grubo isklesanih stupova.
Bet Abba Libanos - Crkva Abba Libanos, pravokutnog je tlocrta, isklesana sa sve četiri strane, ali se drži za stijenu gornjom traverzom.
Bet Lehem, ta građevina je povezana s Bet Abba Libanos
Bet Gabrie-Rufael - Crkva arhanđela Gabrijela i Rafaela, ima dvorište prema sjeveru i jugu
Crkva Bet Mariam
Postoje brojne kontaverze o točnom vremenu izgradnje crkava u Lalibeli, David Buxton pretpostavlja da taj posao nije mogao biti obavljen za kralja Lalibele, već se izgradnja produžila i na 14. vijek.[4]
David Phillipson, profesor afričke arheologije na Sveučilištu Cambridge, drži da su crkve Merkorios, Gabriel-Rufael i Danagel, bile znatno ranije uklesane u stijene, i to čak 500 godina prije, ali kao obrambeni objekti, ili dijelovi palača Aksumskog kraljevstva.
Crkve su također značajan inženjerski pothvat, s obzirom da su sve povezane s vodom (koja ispunjava bunara koji stoje uz crkve). Graditelji su iskoristili arteški geološki sustav koji dovodi vodu do vrha sljemena brijega na kojem se nalazište nalazi.[5]
Ostale karakteristike grada
Crkva Medhane Alem, za koju se drži da je najveća monolitna crkva na svijetu
Lalibela ima aerodrom (ICAO kod HALL, IATA LLI), veliku tržnicu, dvije škole i bolnicu.
↑Francisco
Alvarez, The Prester John of the Indies translated by C.F. Beckingham and G.W.B. Huntingford (Cambridge: Hakluyt Society, 1961.), str. 226. Beckingham and Huntingford add an appendix which discuss Alvarez's description of these churches, str. 526-42.
↑De Castanhoso's account is translated in R.S. Whiteway, The Portuguese Expedition to Ethiopia (London: The Hakluyt Society, 1902), str. 94-98.
↑David Buxton, The Abyssinians (New York: Praeger, 1970), str. 108
↑Mark Jarzombek: “Lalibela and Libanos, the King and the Hydro-Engineer of the 13th Century,” Thresholds, pp. 78-82.
Bibliografija
David W. Phillipson, Ancient Churches of Ethiopia (New Haven: Yale University Press, 2009). Chapter 5, "Lalibela: Eastern Complex and Beta Giyorgis"; Chapter 6, "Lalibela: Northern Complex and Conclusions"
Hancock, Graham, Carol Beckwith & Angela Fisher: African Ark - Peoples of the Horn, Chapter I: Prayers of Stone/The Christian Highlands: Lalibela and Axum, Harvill, An Imprint of HarperCollinsPublishers, ISBN0-00-272780-3(en)
Sylvia Pankhurst, "Ethiopia: a cultural history" (Lalibela House, Essex, 1955). Chapter 9, "The monolithic churches of Lalibela" (en)
Paul B. Henze, "Layers of time: a history of Ethiopia" (Shama Books, Addis Ababa, 2004). Chapter 3: "Medieval Ethiopia: isolation and expansion" (en)
.svg)
,_vue_de_loin.jpg)
