Križarski rat 1197, također poznat kao Križarski rat Henrika VI (njemački: Kreuzzug Heinrichs VI.) ili Njemački križarski rat (Deutscher Kreuzzug) bio je križarski rat kojeg je pokrenuo hohenstaufenski car Henrik VI kao odgovor na prekinut pokušaj svog oca, cara Friedricha Barbarosse tokom Trećeg križarskog rata 1189–90. Stoga se taj križarski rat također naziva "Carev križarski rat."[1]
Dok su njegove snage već bile na putu prema Svetoj Zemlji, Henrik VI je umro prije svog polaska u Messine 28. septembra 1197. godine. Sukob za prijesto koji je uslijedio između njegovog brata Filipa Švapskog i njegovog welfskog suparnika Otona od Brunswicka naveo je križare visokog ranga da se vrate u Njemačku kako bi zaštitili svoje interese tokom idućih carskih izbora.[2] Plemići koji su ostali u pohodu zauzeli su obalu Levanta između Tira i Tripolija prije nego što su se vratili u Njemačku. Križarski rat je naglo završio nakon pala Sidona i Bejruta 1198. godine.[2]
Njemački križarski rat, u kojem je sudjelovalo možda 100 000 do 150 000 ljudi, većinom se raspao i mnogo manji kontingent pod vođstvom Friedrichovog sina, vojvode Friedrich V od Švapske, nastavio je prema Svetoj Zemlji,[3] gdje su se pridružili opsadi Akre. Taj križarski rat završio je 1192. Sporazumom u Ramli, kojeg su potpisali sultan Saladin i kralj Richard Lavljeg Srca, uspostavivši trogodišnje primirje i dozvolivši muslimanima da zadrže kontrolu nad Jeruzalemom, dok su križari zadržali Akru, Jafu i ostale ključne primorske gradove.
Henrik VI, izabran za kralja Rimljana od 1169. godine, naslijedio je svog oca Friedricha i 1191. je krunisan za cara Svetog Rimskog Carstva od strane pape Celestina III. U njegovim borbama sa prinčevima da ih primora na prihvatanje svog stupanja na prijesto, sudbina se okrenula u njegovu korist kada je križarski kralj Richard u povratku zarobljen u Austriji i pušten tek nakon prisezanja zakletve vjernosti i ogromne otkupnine. Henrik je 1194. mogao preuzeti nasljedstvo svoje žene Konstance osvajanjem Kraljevine Sicilije. Objavivši novi križarski rat u svrhu osvajanja Jeruzalema, Henrik je namjeravao postići dogovor kojim bi papa Celestin III priznao njegovu vladavinu nad Sicilijom. Primirje koje potpisao kralj Richard završilo je 1195. godine. Sultan Saladin je bio umro već 1193. i u ajubidskim zemljama gorio je nasljednički sukob. S obzirom na te povoljne promjene, car se nadao nastavku zamaha iz prethodnog pohoda.
Henrik VI je odlučio iskoristiti prijetnju stilom svog oca protiv Bizantskog Carstva, pod utjecajem pobuna u Srbiji i Bugarskoj, kao i seldžučkih upada. Car Isak II Anđeo održavao je bliske veze sa sicilijanskim kraljem-uzurpatorom Tankredom Sicilijanskim; svrgnuo ga je njegov brat Aleksije III Anđeo u aprilu 1195. godine. Henrik je iskoristio tu priliku da iznudi danak pa je bizantskom caru poslao prijeteće pismo kako bi finansirao planirani križarski rat. Aleksije je odmah popustio pred njegovim zahtjevima za danak i povisio poreze za svoje podanike kako bi križarima platio 5000 funti zlata. Henrik je također stupio u savez sa kraljem Almarikom Kiparskim i princem Lavom od Kilikije.
Tokom Velikog tjedna (mart) 1195. godine, car Henrik je prisegnuo i za vrijeme uskršnjeg slavlja u Bariju javno obznanio križarski rat. U ljeto je putovao kroz Njemačku kako bi prikupio pristalice. Unatoč mrtvoj tački Trećeg križarskog rata, odazvao se veliki broj plemića,[2] među kojima su bili:
Veliki broj nižih plemića uskoro se također pridružio križarskom ratu; prema Arnoldu od Lübecka (Arnoldi Chronica Slavorum), na put je krenula snažna vojska od 60 000 ljudi, uključujući 7000 njemačkih vitezova.
Bretislav III, vojvoda Bohemije pristao je na sudjelovanje u križarskom ratu tokom Wormskog rajhstaga u decembru 1195. i planirao je krenuti, ali se razbolio i umro 15. ili 19. juna 1197. godine.
U martu 1197. Henrik je nastavio put prema Kraljevini Siciliji. Križari su zaplovili prema Akri, dok je car prvo morao ugušiti oružani ustanak u Kataniji. Veliki saksonki i rajnski kontingenti pod grofom palatinom Henrikom V i arhiepiskopom Hartwigom od Bremena stigli su u Mesinu u augustu, spojili se sa carevim trupama i zaplovili prema Istočnom Sredozemlju. Još uvijek na Siciliji, za vrijeme lova u blizini Fiumedinisija u augustu, car Henrik je dobio zimicu, moguće zbog malarije. Umro je 28. septembra, prije nego što je zaplovio prema Svetoj Zemlji.
22. septembra 1197. velika njemačka vojska pod vođstvom glavnog kancelara Conrada od Mainza i maršala Henrich od Kaldena iskrcala se u Akri, gdje je njihovo prisustvo izazvalo nezadovoljstvo francuskih snaga kraljice Izabele Jeruzalemske. Budući da su njemački prinčevi odbili autoritet Heinricha od Kaldena, izabrali su vojvodu Henrika od Brabanta kao komandanta, te su križari nastavili put prema Tiru, pokrenuvši pohod sa svrhom istjerivanja muslimana iz Bejruta i potčinjavanja levantske obale sve do Tripolija. Zauzeli su bogati i značajni grad Sidon, a 24. oktobra ušli su u Bejrut. Uz podršku prinčeva, vazal cara Henrika, kralj Amalrik Kiparski oženio se kraljicom Izabelom i 1198. je krunisan za kralja Jeruzalema kao Amalrik II.
Križari su nastavili svoj pohod i ponovnim osvajanjem imanja oko zamka Biblos (Gibelet) povratili kopnenu vezu sa Grofovijom Tripoli. Čak su i marširali protiv Damaska i vršili opsadu zamka Toron, kada su dobili vijesti o carevoj smrti. Do jula 1198. većina plemića se vratila kući[4] kako bi Henrikov nasljednik odobrio njihove feude. Preostali križari sklopili su još jedno primirje sa ajubidskim emirom El-Adilom I, koji je priznao vladavinu kralja Amalrika II nad ponovo osvojenim zemljama. U svojstvu kralja Jeruzalema, Amalrik je dao Gospodstvo Bejrut Jovanu Ibelinu i Gospodstvo SidonReginaldu Grenieru. Pri povratku u Njemačku, arhiepiskop Conrad od Mainza je u januaru 1198. krunisao princa Lava od Kilikije za kralja Jermenije u Tarsu.
Posljedice
Zasjenjen Henrikovom smrću, križarski rat nije realizirao svoje visoke ambicije. Ipak, slabljenje Bizantskog Carstva nastavilo se i stvorilo osnovu za Četvrti križarski rat i pljačku Carigrada 1204. godine. U isto vrijeme, prvobitna namjera ponovnog osvajanja Jeruzalema napuštena je kada je primirje sa Ajubidima obnovljeno na još šest godina.
Njemački prinčevi su se kasnije koncentrirali na sticanje zemljišta u teritorijima Slovena Polabije, što je pokrenuto Vendskim križarskim ratem 1147. godine. Teutonski red, osnovan tokom opsade Akre 1190. i uzdignut na nivo viteškog reda za vrijeme Njemačkog križarskog rata u martu 1198. godine, igrao je značajnu ulogu u njemačkom prodoru na istok prema Pruskoj i susjednom Baltiku u 13. vijeku.
Reference
Riley-Smith, Jonathan (1990). Atlas of the Crusades. New York: Facts on File.
Norwich, John Julius (1997). A Short History of Byzantium. New York: Vintage Books.
