Koncert (ital. concerto, engleski: concerto; francuski: concerto, njemački: Konzert )[1] je (latinski: consertum = sastav, skup, tj. ansambl) muzička kompozicija za solo-instrument uz pratnju orkestra, pisana u obliku sonatnog ciklusa.[2][3]
Krajem istog veka, bio je popularan končerto groso (concerto grosso, što znači veliki koncert) za malu grupu solističkih instrumenata (od 2-4) zvan - končertino, a za orkestar zvan - končerto groso (ili Tutti = svi). Končerti grosi su imali 4, 5 i 6 stavaka. Pisali su ih: Koreli, Toreli, Vivaldi, Hendl, Bah (6 Brandenburških koncerata).
Najviše su komponovani violinski koncerti, zatim koncerti za violončelo, flautu, obou, fagot. Klavirske koncerte među prvima je pisao Bah (to su bili koncerti za čembalo).
Klasičarski koncert,[4] od Hajdna i Mocarta, ustanovljava oblik sonatnog ciklusa sa tri stavka (retki su sa četiri), od kojih su prvi i treći obično brzi, a drugi lagani. Svi stavci su kontrastni tonalitetom.
I stavak – ima dvostruku ekspoziciju. Prvu ekspoziciju (kraća sa završetkom u osnovnom tonalitetu u kom je i prva tema) daje orkestar – Tutti, a drugu izlaže - solista koga prati orkestar (drugu ekspoziciju karakteriše tonalni kontrast dveju tema). Zatim sledi razvojni deo koji je kraći, pa repriza. Virtuozna solistička kadenca nalazi se često pred kodom ili u njoj.
II stavak – najčešće je oblik pesme. Može da ima solističku kadencu (ređe).
III stavak – najčešće je oblik ronda. Često ima solističku kadencu.
Gledano kroz istoriju muzike, odnos orkestra i soliste se menjao:
}-