Članak Kineske misije obuhvaća naročito razdoblje i djelovanje isusovačkih katoličkih misija u Kini. Među njima imaju časno mjesto i slovenski te hrvatski misionari.
Pored katoličkih su misionarili u Kini više-manje uspješno i pripadnici nekojih drugih kršćanskih zajednica kao pravoslavni, protestanti, anglikanci i neke kršćanske sljedbe. Među ostalima su radili i muslimani.
Što se tiče katoličkih misija, su zabilježili veliki napredak po dolasku isusovačkih misionara, koji su se do krajnje granice prilagodili kineskom načinu razmišljanja, ponašanja i djelovanja. U vezi toga su polako nikli unutar Crkve sukobi, koji su najviše doprinijeli propasti tog velebnog projekta.
U sukobu ili prijeporu odnosno svađi su raspravljali o pitanju, dali kineska narodna vjera i kineske obredne prakse – kao što su: poštivanje obiteljskih predaka i drugi konfucijanski obredi, kao i štovanje kineskih careva – spadaju među svjetovne ili vjerske obrede. U drugom slučaju bi bili neskladni sa katoličkim i općenito hrišćanskim vjerovanjem.[1][2]
Isusovci su tvrdili, da su ti kineski obredi svjetovni rituali, koji su u određenim granicama skladni s kršćanstvom te ih je zbog toga treba dopuštati; dominikanci i franjevci pak se time nisu slagali te su se žalili u Rim, da isusovci tobože uvode u bogoslužje poganske obrede.
Rimska Družba za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide; danas se zove Družba za naviještanje evanđelja) se je godine 1645. postavila na stranu dominikanaca te na temelju njihovog kratkog izvještaja osudila kineske obrede; ipak je ova ista družba 1656. godine stala na stranu isusovaca time, da je odbacila zabranu.[1] Ovo je bio jedan od brojnih sukoba između isusovaca i dominikanaca te franjevaca u Kini i drugdje širom Azije, uključivši i Japan[3] i Indiju.[4]
Sukob je zahvatio vodeća europska sveučilišta, upleo cara Kangxija iz vladarske kuće Qing; slučaj je razmatralo više papa uključno sa papom Klementom XI. i Klementom XIV.; posredovali su također uredi Svete stolice. Krajem 17. vijeka su prihvatili brojni dominikanci i franjevci usmjerenost isusovaca, ali Rim je postajao sve neumoljiviji. Papa Klement XI. je kineske obrede jednostrano zabranio 1704. godine, dok je 1742. godine papa Benedikt XIV. zabranio čak i raspravljanje.[1]
Doba sloge
U novije doba je papa Lav XIII. izjavio svoje simpatije u vezi sa inkulturacijom, koju su sprovodili isusovci u Kini.
1939. godine je papa Pio XII. 8. decembra 1939. opet dozvolio kineskim katolicima iskazivati poštovaje do predaka i sudjelovanje kod svečanosti u počast Konfucija.[1]
Starodavno opće načelo, da smiju blagovjesnici predaje domorodaca prihvatiti i u kršćansko bogoslužje – ako se skladaju sa kršćanskim duhom, je proglasio Drugi vatikanski sabor (1962–65).[5]
Sadašnji papa, koji je uzor skromnosti i neposrednosti, nastavlja istim putem otvorene ruke.
Da je „Ričijev prilagođeni način” uspješan čak u teškim prilikama tvrdog kineskog komunizma, je pokazao također jedan najvećih uspjeha pontifikata „prvoga jezuitskoga pape”. Papa Franjo je naime opozvao izopćenje odnosno neuređeni položaj za seda kineskih katoličkih biskupa, koje je postavila država te su bili posvećeni bez papinskog odobrenja. Ova privremena uredba je stupila na snagu 22. septembra/rujna 2018. Uspješan dogovor su istovremeno objavili kineska vlada i vatikansko državno tajništvo.[6] Takav korak je bio moguć na temelju osnovne misli papinske okružnice od 3. oktobra/listopada 2020, koja se temelji na Kristovim riječima:[7] »Jedan je vaš učitelj (tj. Krist); vi svi pak ste (si međusobno) braća«[8].
↑Pacific Rim Report No. 32, February 2004, [1]Arhivirano 2 February 2017 na Wayback Machine-u The Chinese Rites Controversy: A Long Lasting Controversy in Sino-Western Cultural History] by Paul Rule, PhD
Mantienne, Frédéric 1999 Monseigneur Pigneau de Béhaine, Editions Eglises d'Asie, 128 Rue du Bac, Paris, ISSN1275-6865ISBN2-914402-20-1,
Missions étrangères de Paris. 350 ans au service du Christ 2008 Editeurs Malesherbes Publications, Paris ISBN978-2-916828-10-7
Smit, Jan Olav, 1951 Pope Pius XII, Burns Oates & Washburne, London & Dublin.
Literatura
(en)
Mungello, David E., ed. The Chinese rites controversy: Its history and meaning (Nettetal, Germ,any: Steyler, 1994.)
Rule, Paul "Towards a History of the Chinese Rites Controversy," in D.E. Mungello, ed., The Chinese Rites Controversy: Its History and Meaning (Nettetal, Germany: Steyler, 1994.) pp. 249–66.
George Minamiki: The Chinese rites controversy from its beginning to modern times. Loyola University Press, Chicago IL 1985, ISBN0-8294-0457-0.
Rule, Paul. "The Chinese Rites Controversy: A Long Lasting Controversy in Sino-Western Cultural History." Pacific Rim Report 32 (2004): 2–8. onlineArhivirano 2021-06-12 na Wayback Machine-u
(de)
Anton Huonder: Der chinesische Ritenstreit. Xaverius, Aachen 1921.
Claudia von Collani (Hrsg.): Eine wissenschaftliche Akademie für China. Briefe des Chinamissionars Joachim Bouvet S.J. an Gottfried Wilhelm Leibniz und Jean-Paul Bignon über die Erforschung der chinesischen Kultur, Sprache und Geschichte. Steiner-Verlag Wiesbaden, Stuttgart 1989, ISBN3-515-05186-4 (Studia Leibnitiana. Sonderhefte 18).
Anton, Ender (1900). „380”. u: Brothers, Benziger. Die Geschichte der Katholischen Kirche in ausgearbeiteten Dispositionen zu Vorträgen für Vereine, Schule und Kirche, zugleich ein kirchengeschichtliches Nachschlage- und Erbauungsbuch für die katholische Familie. Einsiedeln [u.a.] Benziger & Co.A.G..
August Franzen: Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost – Glas koncila, Zagreb 1970. (po: Kleine Kirchengeschichte, Herder-Bücherei Bd. 237/238. Freiburg i. B. 1968 (2. izdanje).
.jpg)
