Mali indijski mungos (Herpestes javanicus) vrsta je mungosa iz južne i jugoistočne Azije, a od kraja 19. stoljeća unešen na još mnoga mjesta u svijetu.
Zapadne podvrste ponekad se odvajaju u vrstu Herpestes palustris. Srodan je i sličan svojem većem rođaku indijskom sivom mungosu (Herpestes edwardsii) s kojim dijeli domovinu i većinu svog prirodnog areala.
Opis
Tijelo je vitko, noge kratke, glava duguljasta sa šiljastom njuškom. Dužina bez repa je 25 do 41 cm a masa oko 0,5 kg, mužjaci imaju robusniju glavu i veći su od ženki. Uške su kratke. Krzno mekano i kratko, svjetlo do tamno smeđe boje prošarano zlatnim točkama (lat. auropunctatus). Odozdo je svjetliji. Rep je snažan i kitnjast, postupno se stanjuje prema vrhu. Kad se uznemiri, dlake na tijelu i repu mu se nakostriješe.[1]
Šape imaju pet prstiju i duge pandže koje ne mogu uvući.
Rasprostranjenost i stanište
Prirodno je rasprostranjen širom južne Azije, od Irana, sjeverne Indije, Indokine do južne Kine i otoka Jave. Introduciran je na neke otoke Tihog oceana (Havaji, Fidži, Okinawa), Indijskog oceana (Komori, Mauricijus), Jadranskog mora, Kariba (Jamajka, Portoriko, Trinidad i druge) i obalna područja od Venecuele do Surinama.[2] Razlozi njihovog naseljavanja prvotno je bila kontrola populacije štakora i zmija, ali svugdje su ubrzo postali prijetnja zavičajnoj fauni. Lokalno su bila moguća i nenamjerna prekomorska naseljavanja sa mungosima kao „slijepim putnicima“.
Nastanjuje raznolika staništa od šikara i šuma do travnjaka i kamenitih pustinja. Dobro su se prilagodili ljudskom utjecaju na prostor, odgovaraju im degradirana i poljoprivredna zemljišta, blizina naselja također. Preferira suha staništa ali može živjeti u obalnim područjima, a u Polineziji i u kišnim šumama.[2]
Ponašanje, prehrana i razmožavanje
Mungosi su aktivni danju i podnose visoke temperature. Mali indijski mungos živi uglavnom samotno, premda skupina mužjaka može dijeliti istu jazbinu. Koriste napuštene jazbine drugih životinja ili ih sami kopaju i terestični su tj. rijetko se penju na drveće. Koriste 12 različitih zvukova.
Nije isključivi mesožder već prilagodljivi oportunist. Hrani se najviše beskralježnjacima (kukci, škorpioni, pauci, rakovice) i manjim kralježnjacima (žabe, zmije, glodavci, ptice i njihova jaja). Znadu jesti voće i bobice a viđeni su kako ubijaju sisavce nekoliko puta veće od sebe.
Zmije ubija zahvaljujući svojoj okretnosti i brzini, nije potpuno imun na zmijski otrov ali ga može podnijeti u bitno većim količinama nego druge životinje slične veličine.[3]
Gravidnost traje 7 tjedana. Obično imaju dva legla godišnje sa po 2 - 5 mladih i za njih se ženka brine sama. Životni vijek do 7 godina.[4]
Mungos na Jadranu
Introdukcija malog indijskog mungosa na otok Mljet je provedena 1910. po nalogu Austro-Ugarskog ministarstva poljoprivrede. Nakon karantene ispušteno je 7 mužjaka i 4 ženke kod mjesta Goveđari. Između 1921. i 1927. godine unešeni su na Korčulu (1923.), Pelješac, Brač (1926.) i Šoltu. Cilj introdukcije bio je uništenje poskoka koji je posebno bio brojan na Mljetu, kroz 20-ak godina broj zmija je pao na minimum a zatim se zvjerčica okomila na ptice stanarice, selice i domaću perad.[5] Oko 1970. naseljen je na otok Hvar i brzo se proširio, na Braču i Šolti nije se održao ali se pojavio na Čiovu.[3]
Na Mljetu od 1949. ne uživa nikakvu zaštitu i smatra se štetočinom, neko vrijeme bile su isplaćivane i nagrade za odstrel. Ni šumski požari, ni lov, ni unesene divlje svinje nisu smanjili njihov broj koji je još uvijek izvan kontrole.[6] Osim poremećene prirodne ravnoteže južnodalmatinski otoci imaju uljeza (manguc kako ga zovu na Mljetu) koji ima sklonost prema peradi, njihovim jajima, a hrani se grožđem i smokvama.
Status i odnos s ljudima
Introdukcije mungosa nisu polučile željen učinak. Nakon kratkoročno korisnog utjecaja na eventualno štetne glodavce, počeli su ugrožavati lokalnu faunu koja je na otocima često specifična ako ne endemična. U svim takvim ekosustavima negativno su utjecali na biološku raznolikost. Postavljeni na vrh hranidbenog lanca, predacijom autohtonih sisavaca, gmazova, vodozemaca, ptica i njihovih jaja uzrokovali su njihovo smanjenje ili istrebljenje.
Svrstan je na listu „100 najgorih svjetskih invazivnih vrsta“. Osim toga mungosi mogu prenositi bolesti poput bjesnoće i leptospiroze.[7]
U svom prirodnom staništu nije ugrožen, radi prilagodljivosti još je čest. Potpuno je zaštićen samo u Maleziji i Tajlandu, a u srednjoj Indiji smatraju ga svetim. Na istoku ih love i drže kao kućne ljubimce, u Kini i Vijetnamu jedu, svejedno nijedna od ovih ugroza ne utječe bitno na stabilnost populacije.[2]
Podvrste
- H.j.auropunctatus (Hodgson, 1836)
- H. j. exilis Gervais, 1841
- H. j. javanicus (É. Geoffroy Saint-Hilaire, 1818)
- H. j. orientalis (Sody, 1936)
- H. j. pallipes (Blyth, 1845)
- H. j. palustris Ghose, 1965
- H. j. peninsulae (Schwarz, 1910)
- H. j. perakensis (Kloss, 1917)
- H. j. afflesii Anderson, 1875
- H. j. rubrifrons J. A. Allen, 1909
- H. j. siamensis (Kloss, 1917)
- H. j. tjerapai Sody, 1949
Izvori
- ↑ PMF Zagreb, diplomski rad M.Ćuže: Etogram malog indijskog munga na otoku Korčuli, 2005.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 [1] IUCN Red List: Herpestes javanicus
- ↑ 3,0 3,1 PMF Zagreb, diplomski rad A.Karamarko: Spolno ponašanje malog indijskog mungosa u zatočeništvu
- ↑ Mammalian species 342:1-6 D. W. Nellis: Herpestes auropunctatus (1989)
- ↑ Bonner zoologische Beitrage 41:3–8 N. Tvrtkovic & B. Kryštufek: Small Indian mongoose Herpestes auropunctatus on the
Adriatic islands of Yugoslavia, 1990.
- ↑ Šumarski list 11-12/2000 A.Frković: Mungos na otoku Mljetu (uz 90. godišnjicu introdukcije), 2000.
- ↑ Global Invasive Species Database Arhivirano 2010-04-29 na Wayback Machine-u 100 of the World's Worst Invasive Alien Species
