Gojazni feminizam (engleski: Fat feminism) ili gojazno-pozitivni feminizam (engleski: fat-positive feminism) je struja koja se javila unutar šireg feminističkog pokreta i čiji zaovornici tvrde da su gojazne žene predmet društvene diskriminacije, te samim time u neravnopravnom položaju u smislu obrazovanja i zapošljavanja. Pokret je nastao još 1970-ih, u doba tzv. feminizma drugog vala, ali je tek nedavno postao šire prihvaćen, slično kao i pokret za prihvaćanje gojaznosti.
Zagovornici gojaznog feminizma tvrde da su žene genetski predodređene da imaju više tkiva od muškaraca, te samim time sklonije gojaznosti, a time i diskriminaciji na osnovu tjelesne mase. Također se navodi da se gojaznost češće javlja kod žena koje pripadaju manjinskim grupama, odnosno siromašnijim ženama, pa se tako preko diskriminacije na osnovu tjelesne mase nastavlja spolna, rasna i klasna diskriminacija u društvu.
Čest predmet napada zagovornika gojaznog feminizma jest tzv. "ideal" ženske figure koga agresivno promoviraju masovni mediji, a pogotovo modna industrija sa supermodelima koji imaju 23 % manje tjelesne mase od prosječne žene, a čiju figuru ima samo 5 % ženske populacije.[1] Takav nerealni ideal je razlog zbog 95 % svih dijeta propada, odnosno razvijaju se poremećaju kao anoreksija i bulimija, često sa smrtnim posljedicama.
Povezano
Izvori
Vanjske veze
