Fotodinamička terapija (PDT, fotohemoterapija) je forma fototerapije koja koristi netoksična, na svetlost senzitivna jedinjenja, koja se selektivno izlažu svetlosti, nakon čega ona postaju toksična za ciljne maligne i druge obolele ćelije. Potvrđeno je da PDT ima sposobnost ubijanja mikrobnih ćelija, uključujći bakterije, glive i viruse. Popularna je primena PDT u tretmanu akni. Ona nalazi kliničku primenu u tretiranju širokog opsega medicinksih oboljenja, uključujući starosnu makularnu degeneraciju i maligne kancere,[1] i smatra se terapeutskom strategijom sa koja je minimalno invazivna i toksična.
Većina modernih PDT primena obuhvata tri ključne komponente:[1] fotosenzitizer, izvor svetlosti i kiseonik tkiva. Kombinacija ove tri komponente dovodi do hemijske destrukcije bilo kojeg tkiva koje je bilo selektivno apsorbovalo fotosenzitizer ili je lokalno izloženo svetlosti. Talasna dužina svetlosti treba da bude podesna za pobuđivanje fotosenzitizera da bi se proizvele reaktivne vrste kiseonika. Te reaktivne vrste kiseonika generisane putem PDT su slobodni radikali (Tip I PDT) generisani putem apsorpcije elektrona ili transfera sa molekula supstrata i visoko reaktivnog stanja kiseonika poznatog kao singletni kiseonik (Tip II PDT). Za razumevanje PDT mehanizma važno je razlikovati ga od drugih laserskih terapija, kao što je laserko zarastanje rana i rejuvenacija, ili uklanjanja dlaka intenzivnim pulsirajućim svetlom, koje ne koriste fotosenzitizer.
Šablon:Intracelularni hemoterapijski agensi