Filozofija religije razmatra pitanja koja se tiču postojanja boga, besmrtnosti duše, problema zla i patnje, te odnosa između religije i drugih sistema vrednosti kao što su nauka, etika i tome slično[3].
Tokom istorije, mnogi filozofi su promišljali religijske pojmove sa filozofskog stanovišta. Filozofija religije se tradicionalno smatrala delom metafizike. Aristotel u svojoj Metafizici govori o nepokrenutom pokretaču da bi označio ono što je uzrok svem kretanju, a samo nije pokrenuto. Ovaj izraz se kasnije, a posebno u srednjevekovnoj filozofiji, koristio za boga.
U srednjem veku su formulisani mnogi dokazi za postojanje boga, kao što su pet načina Tome Akvinskog ili Anselmov ontološki dokaz. Takvi dokazi izgubili su svoje opšte važenje od 18. veka, iako još uvek utiču na neke filozofe.[1]
Nemački filozof Imanuel Kant je podvrgao temeljnoj kritici srednjevekovne dokaze o postojanju boga. Kant smatra da o sferi transcendentalnog (o bogu, besmrtnosti duše, itd.) možemo imati samo neke ideje i uverenja, ali ne i teorijsko znanje, jer u pokušaju da ih umski odredimo nužno se zaplićemo u protivrečja, u „antinomije čistog uma“. Neprihvatanje ove agnostičke pozicije, prema Kantu, neizbežno vodi u razne oblike dogmatizma.[4]
Od Fojerbaha u filozofskom promišljanju religije postoji tendencija koja se usredsređuje na socijalnu i antropološku dimenziju verskih uverenja, ili ih tretira kao manifestaciju različitih političkih težnji.[1]
Filozofija religije je kao zasebna filozofska disciplina zasnovana u 20. veku.
Odnos sa srodnim oblastima
Problem zasnivanja filozofije religije je ispočetka povezan sa njenim odnosom prema srodnim disciplinama koje takođe izučavaju ovu oblast. Tu se posebno izdvaja:
Filozofija i religija su dve forme duha koje imaju jedinstveni misaoni predmet (apsolutna osnova svega), ali različite načine odnosa prema tom predmetu. Filozofija počiva na pojmovnom, a religija na predstavnom mišljenju. Stoga, filozofija može uzeti religiju za svoj misaoni predmet.[5]
Filozofija religije i religijska filozofija
Filozofija religije se često meša sa religijskom filozofijom, filozofijom koja je inspirisana i usmeravana religijom, poput budističke, hrišćanske ili islamske filozofija. Međutim, filozofija religije je razmišljanje o religiji kojim se neko može baviti nezavisno od toga da li je vernik ili nevernik.[6]
Filozofija religije postavlja pitanje da li su religijski pojmovi zasnovani ili se primenjuju prosto metaforički; ima li uopšte smisla govoriti o stvaranju, volji, znanju, dobroti, milosti, ili postojanju jednog ili mnoštva?[1]
Neka od temeljnih pitanja filozofije religije su[7]:
Temeljno pitanje filozofije religije "Šta je bog?" se često postavlja i u obliku pitanja "Koje je značenje reči bog?". Za razliku od teologije koja aksiomatski podrazumeva postojanje boga, filozofija religije istražuje epistemološku i logičku zasnovanost religijskih tvrdnji. Shvatanja o prirodi boga se najčešće dele na:
Međutim, jednom kad se uvede opis vrhovnog bića ostaje problem da se iznađe makar jedan razlog za pretpostavku da postoji bilo šta što odgovara tom opisu.[1]
agnosticizam - ubeđenje da se postojanje božanstava ne može utvrditi niti dokazati.
Dokaze za i protiv postojanja boga vekovima su razvijali filozofi, teolozi i drugi mislioci. Do sada su se iskristalisali sledeći dokazi za božiju egzistenciju:
Kosmološki dokaz dokazuje da postoji „prvi uzrok“ ili „prvi pokretač“ svih stvari koje su uzrokovane ili pokrenute, a to je bog.
Teleološki dokaz (grč. τέλος - cilj, svrha) se zasniva na tome da u prirodi postoji svrhovitost. Svrhovitost svemira nužno pretpostavlja um koji postavlja svrhe, a to je bog.
Nomološki dokaz (grč. νόμος - zakon) navodi da je svet harmonijski uređena celina u kojoj sve stvari stoje u međusobnim odnosima, koji su normirani zakonima. Ta zakonitost nužno pretpostavlja um, koji je bog.