David Rikardo (engl.David Ricardo; 19. april1772 — 11. septembar1823), je bio britanski ekonomista, kome je često pripisivana zasluga da je sistematizovao ekonomiku i jedan od najuticajnijih klasičnih ekonomista. Takođe je bio uspešan poslovni čovek, finansijer i špekulant, i stekao je značajno bogatstvo.
Lični život
David Rikardo je rođen u Londonu, kao treće od sedamnaestoro dece u sefardskoj Jevrejskoj porodici, koja je emigrirala iz Holandije u Englesku malo pre njegovog rođenja. Sa 14 godina, Rikardo se pridružio ocu na Londonskoj berzi.
Rikardo je odbacio ortodoksna jevrejska verovanja svoje porodice i pobegao sa kvekerkom, Prisilom En Vilkinson, kad je imao 21 godinu. NJegov otac je bio toliko nesrećan zbog ovoga, da se odrekao Davida i nikada više nije progovorio sa njim. Otprilike u isto vreme Rikardo je postao Unitarijanac
Rikardo je na berzi stekao prilično bogatstvo, što mu je omogućilo da se penzioniše iz posla 1814, kada mu je bilo 42 godine. Tada se preselio u Gatkomb Park i kupio imanje u Glosterširu.
Rikardo je bio blizak prijatelj Džejmsa Mila, koji ga je ohrabrivao u političkim ambicijama i pisanju o ekonomiji. Među ostalima, prijatelji su mu je bili Tomas Maltus, čije ideje o rastu stanovništva je prihvatio i Džeremi Bentam.
Visoka cena zlata, dokaz o depresiranju banknota (1810), gde se zalaže za usvajanje metalne valute
Esej o uticaju niske cene žita na profite akcija (1815), gde je tvrdio da bi ukidanje žitnih zakona vodilo redistribuciji bogatstva ka produktivnim članovima društva (na štetu rentijera)
Principi političke ekonomije i oporezivanja (1817), analiza koja zaključuje da zemljišna renta raste kako se stanovništvo uvećava. Ovde je takođe predložio teoriju komparativnih prednosti, koja je pokazala da sve zemlje mogu imati koristi od slobodne trgovine, čak iako su manje efikasne u proizvodnji svih vrsta robe od svojih trgovinskih partnera.
Druge ideje koje se vezuju za Rikarda su:
Rikardijanska jednakost, ideja koja tvrdi da pod određenim okolnostima izbor vlade da plati za potrošnju koristeći bilo poreze, bilo deficitarnu potrošnju može biti bez uticaja na ekonomiju.
A. Smith je u teoriji apsolutnih prednosti dokazao da se isplati specijalizacija i izvoz robe koja se u zemlji proizvodi efikasnije nego u inozemstvu. Rikardo postavlja pitanje što bi se dogodilo kad bi jedna zemlja imala apsolutnu prednost u proizvodnji svih proizvoda?
Pretpostavke ove teorije su:
razmatraju se dva proizvoda
razmjena se obavlja između dva proizvoda
postoje stalni troškovi proizvodnje
jednoličan je sastav kapitala
zanemariju se transportni troškovi
apstrahira se novac kao sredstvo razmjene
Teorija komparativnih prednosti nastoji objasniti strukturu međunarodne razmjene. Bavi se određivanjem dobara koje će neka zemlja sudionica vanjske trgovine izvoziti i uvoziti u određenom trenutku. Dvije su verzije teorije komparativnih prednosti koje dominiraju u razvoju suvremene teorije vanjske teorije:
Ricardova razloge specijalizacije i razmjene vidi u različitoj produktivnosti proizvodnih faktora. Ovo je načelo formulirao 1817. David Ricardo na modelu dviju zemalja koje proizvode dva ista proizvoda s različitim troškovima proizvodnje. Pretpostavio je za razliku od Smitha da jedna od dviju zemalja ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda. Prema tom načelu svaka zemlja uživa korist ako se specijalizira za proizvodnju i izvoz onih dobara koje može proizvesti uz relativno niže troškove.
Ricardo je smatrao kako je trgovina među zemljama određena onim u čemu je svaka zemlja relativno bolja. Ricardo ističe da «isto pravilo», koje ravna relevantnom vrijednošću robe u jednoj zemlji, ne ravna relativnom vrijednošću robe, koja se zamjenjuje između dvije zemlje ili više njih u sistemu potuno slobodne trgovine. Npr. Količina vina koju Portugal mora dobiti u zamjenu za englesko platno, nije određena odnosnim količinama rada uloženim u jednu ili drugu robu, kao što bi to bilo kad bi one bile proizvedene u Engleskoj ili Portugalu. Na primjeru trgovine ove dvije zemlje i dva proizvoda Ricardo dokazuje da bi bilo dobro za Portugal da izvozi vino u zamjenu za platno čak i u slučaju da se platno može proizvoditi u Portugalu uz manja ulaganja nego u Engleskoj.
David Ricardo napisao je "Načela političke ekonomije i oporezivanja" 1817.g. Posvećuje se pitanju raspodjele bogatstva, a ne nejgovog stvaranja, smatrajući da je Smith sasvim dobro riješio problem stvaranja bogatstva. Ricardo zastupa radnu teoriju vrijednosti. Roba, ako je korisna, dobiva prometnu vrijednost iz dva razloga : njena rijetkost i količina rada koja je potrebna za njenu proizvodnju.
Literatura
Case, Karl E.; Fair, Ray C. (1999), Principles of Economics (5th izd.), Prentice-Hall, ISBN0-13-961905-4
Samuel Hollander (1979). The Economics of David Ricardo. University of Toronto Press.
G. de Vivo (1987). "Ricardo, David," The New Palgrave: A Dictionary of Economics, v. 4, pp. 183–98
Samuelson, P. A. (2001). "Ricardo, David (1772–1823)," International Encyclopedia of the Social & Behavioral Sciences, pp. 13,330–13,334. Abstract.Arhivirano 2009-01-08 na Wayback Machine-u
.jpg)
