Džamija Hadži Ahmeta Dukatara, Dukatareva džamija ili Glavica džamija jedan je od najprepoznatljivijih simbola grada Livna i jedna od njegovih najznačajnijih džamija. Smještena je u starom dijelu grada Livna, na uzvisini iznad donjeg dijela Livna. Izgrađa je između 1562. i 1574. godine na prirodnoj glavici čije se tri strane strmo spuštaju prema rijeci Bistrici, po kojoj je i dobila svoje alternativno ime.
Historijska vrijednost
Evlija Čelebija spominje je u svom putopisu kroz livanjski kraj 1660. godine kao staru, tvrdo zidanu, potkupolnu džamiju koja se nalazi blizu čaršije. Nad njenim vratima našao je kronogram iz kojeg je prepisao kronostih, koji glasi:
Kad ova džamija milošću Allahovom bijaše pri dovršenju, tajanstveni glas reč joj kronostih: Divna li je kuća pobožnih ljudi. Godina 996
Sa sjeverne strane džamije stajalo je groblje sa starim, uglavnom neoznačenim nišanima, koji su, cijeli ili polomljeni, pronađeni prilikom posljednje popravke džamije. Groblje je vjerovatno stradalo 1878. godine za vrijeme otpora Livnjaka protiv trupa Austro-Ugarske u Livno. Tu se nalazilo topovsko uporište, tako da je prostor nemilosrdno bombardiran. Ono što nisu uništili austrijski topovi, učinio je zub vremena i nemar ljudi. Svjedoci kažu da je džamija obnovljena 1938. godine, a harem očišćen i utvrđen čvrstim betonskim zidom, no talijanska vojska je 1941. džamiju koristila kao skladište municije.
Desno od džamije nalazi se i sahat-kula, koja i danas pokazuje vrijeme.
Umjetnička vrijednost
Dukatareva džamija, kao i sve ostale livanjske potkupolne džamije, svojom veličinom i značajem ne spada u red carskih i vezirskih džamija, kakve se susreću u Sarajevu, Travniku ili Mostaru. Zajednička karakteristika svih njih, pa tako i Glavice je da za svoje vrijeme djeluju arhaično, te svojom arhitektonskim izrazom, prije svega zbijenošću elemenata, visokom kupolom i niskim minaretom, podsjećaju na prve osmanske potkupolne džamije u Izniku (Nikeji) iz 14. stoljeća. To indicira da njihovi graditelji ne pripadaju znamenitoj graditeljskoj školi Mimar Sinana, prevladavajućoj u drugoj polovici 16. stoljeća, nego da su po svemu sudeći u pitanju domaći livanjski ili bosanski graditelji koji su usvojili stilske elemente, no nisu dostigli majstorstvo suvremenih osmanskih neimara. Drugi je veoma važn element livanjska orkanska bura, zbog koje su proporcije građevine, posebno munare, takve da mogu izdržati udare vjetra.
