Crnogorski samoproglašeni istoričar Miroslav Ćosović smatra da Crnojevići sigurno nisu slovenskog porijekla.[1] Srpski istoričar Sima Ćirković navodi porodicu Crnojevića kao primer uspona Vlaha i Albanaca u srednjovekovnoj slovenskoj državi. Oni su promenu socijalnog položaja plaćali asimilacijom, odnosno slavizacijom.[2]
Primeri nekih istaknutih rodova, kao što su bili Balšići, zatim Kalođurđevići-Crnojevići, Mazareki, Spani, pokazuju da je put društvenog uspona bio otvoren i vlaškom i arbanaškom elementu.[3]
Crnojevići potječu iz planinskih oblasti okolo Lovćena. Tijekom 14. stoljeća se pominje Crnoje Đurašević koji se smatra utemeljiteljem obitelji Crnojevića.
Crnoje je imao tri sina: Stefana, Dobrovoja i Radiča Crnojevića. Radič je pogunuo u sukobu s Đurađem II. Balšićem1395. godine i nema podataka da je imao direktna potomstva.
No, povijesni izvori početkom 15. stoljeća pominju sinove Radičeva brata Stefana, Đurađa i Lješa Crnojevića. Imena im se nalaze u raznim dokumentima od 1403. do 1435. i njih su dvojica imali značajnu ulogu u tadašnjem političkom i gospodarskom životu.
Posljednji Balšić, Balša III., umro je 1421. godine i pravo na upravljanje državom su, zbog obiteljskih veza, polagali srpski despotiStefan Lazarević i Đurađ Branković iz Smedereva. No, povijesni izvori pominju Crnojeviće i kao suradnike ali i protivnike srpski despota. Crnojevići su do 1451. proširili svoje teritorije i definitivno ovladali političkim i gospodarskim životom.
Srbi su predvođeni despotomĐurađem Brankovićem, 1452.Stefana I. pokušali zbaciti. Došlo je do bitke kod Skadarskoga jezera u kojoj je Stefan I. odnio pobjedu i zauzeo Podgoricu. Despot Branković je kontrolirao još nekoliko narednih godina utvrdu Medun u Kučima, no Crnojevići su ostali na prijestolju.
Povijesni izvori iz 15. stoljeća, za doba Stefana I. Crnojevića i njegova sina i nasljednika gospodaraIvana Crnojevića, Žabljak Crnojevića opisuju kao državno središte. Iz njega je pokušan organizirani otpor navali Osmanlija kroz ravnicu okolo Skadarskoga jezera. U Žabljaku Crnojevića bila je dvorska palača i Crkva Sv.Đorđija (kasnije pretvorena u džamiju).
No, prijestolnica je 1478. bila konačno zauzeta, a Crnojevići su izmjestili državno središte u planine, u konačnom na Cetinje.
Crnojevića tiskara
Tipografska slova
Crnojevića tiskara je prvu knjigu, Oktoih, izradila koncem 1493. godine (po Julijanskom kalendaru) za vladavine Đurađa Crnojevića. Postojala je do konca 1496. godine i za to je vrijeme tiskala pravoslavne bogoslužbene knjige. Njen je cilj bio, da se širenjem kršćanske pravoslavne knjige, crnogorska država suprotstavi ubrzanom procesu islamizacije svojega pučanstva. O tome svjedoči sljedeći zapis (citat na crnogorskom):
Bog kome se klanjamo u Trojici, blagoizvolio je ispuniti svoju crkvu raznim knjigama. Viđevši ja, pravoslavni hrišćanin, Božiji štićenik, gospodin Đurađ Crnojević, da su crkve prazne, bez svetih knjiga, radi naših grijehova, pljačkom i uništavanjem agarenskih sinova, nastojah predano, ispunjem Svetim duhom i ljubavlju prema božanstvenim crkvama, naštampah ovu dušespasnu knjigu Osmoglasnik u slavu trisunčanog u jedinstvu klanjanog Božanstva.[4] .
Crnojevići su uspjeli u kompliciranim vanjsko-političkim uvjetima, stiješnjeni između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, očuvati državnu jezgru staroga Dukljanskoga kraljevstva. Za njihova doba se trajno ustalio naziv Crna Gora, crnogorska povijesna prijestolnica će postati Cetinje, a Cetinjski manastir (hrvatskisamostan), ne samo vjersko i kulturno, no do sredine 19. stoljeća i državotvorno središte crnogorskog naroda.
