Commodore International bila je kanadsko/američka tvrtka koja je nastala 1954. godina, a bavila se je proizvodnjom pisaćih strojeva, elektroničkih aparata i osobnih računala. Kratka kompjuterska karijera ove kompanije od samo dva desetljeća je ostavila ogromni trag u historiji ove industrije pošto je ponudila na tržištu prvi kućni kompjuter, prvi kompjuter koji je prodan u milion primjeraka, prvi višeprocesorski kompjuter i prvi pravi multimedijalni kompjuter. Bez obzira na sva ova historijska dostignuća Commodore International je bankrotirao 1994. godine zbog velikog broja pogrešnih menadžerskih odluka.
Predkompjutersko doba
Commodore kalkulator
Tvrtku je osnovao Jack Tramiel, koji je za tokom Drugog svjetskog rata preživio nacističke logore, a po njegovom završetku došao u SAD gdje se prvih godina uzdržavao, pored ostalog, popravcima pisaćih mašina [1]. Njegova životna sreća se drastično promijenila 1954. godine kada je potpisao ugovor s čehoslavačkom kompanijom o proizvodnji pisaćih strojeva po njihovom dizajnu što će rezultirati osnivanjem kompanije imena Commodore Business Machines u Torontu (Kanada) 1954. godine [2].
Bez obzira na početno uspješno poslovanje Commodore se već krajem 1950-ih našao u neprilici zbog nemogućnosti natjecanja s jeftinom japanskom proizvodnjom ovih uređaja [3]. Kako bi se spriječio mogući bankrot, tvrtka se tada preorijentirala na proizvodnju kasa za dućane, trgovačke centre i slične proizvode. Nakon ove proizvodne transformacije kompanija je izašla na burzu 1962. godine pod imenom Commodore International, ali polovicom 1960-ih godina nakon nekoliko godina "normalnog" poslovanja Commodore se našao u problemima. S jedne strane japanske kompanije su sada počele graditi ove kase, a s druge strane sama tvrtka Commodore International se našla u središtu kanadskog financijskog skandala [3]. Ti problemi su se svi zajedno riješili 1966. godine kada Irving Gould kupuje udio u kompaniji, naređuje prestanak proizvodnje trgovačkih kasa i premješta kompaniju u SAD izbjegavajući tako dodatne kanadske zakonske probleme. Zahvaljujući tako primljenoj financijskoj injekciji Commodore izbjegava bankrot i počinje proizvodnju kalkulatora [3]. Ovaj put dobro vrijeme za kompaniju će trajati "čak" pet godina tako da se novi finacijski problemi javljaju "tek" 1973./4. godine kada se ponovno pod pritiskom japanskih kompanija i američke kompanije Texas Instruments tvrtka našla na rubu bankrota od kojega će ga ponovno spasiti Gould koji tada postaje većinski vlasnik tvrtke.[4]
MOS tehnology
Commodore PET (1977)
Koristeći višak novca dobiven od Goulda za spas kompanije Jack Tramiel 1976. godine počinje s kupovinom kompanija koje proizvode dijelove za kalkulatore. Njegov stil ovog kupovanja i samog upravljanja je bio za tadašnje standrade neobičan, odnosno vodio se po principu "posao je rat"; završni cilj ove kupovine je bio izgradnja Commodore International kao tvrtke koja posjeduje cjelokupnu proizvodnu liniju to jest potpuna vertikalna integracija tako da ne ovisi o drugim kompanijama čime ujedno smanjuje cijenu finalnog proizvoda. Najvažnija od tih kupovina postaje ona kompanije MOS Technology koja proizvodi među ostalim procesor MOS tehnology 6502 i kompjuter KIM-1[4]. Operacija kupovine kompanije je napravljena tako da je Commodore kupovao njihove procesore, a na kraju ih je odbio platiti pošto su "imali grešku". Zbog tog neplaćanja MOS se našao u financijskim problemima što rezultira "prijateljskim preuzimanjem" kompanije.
Osnovni korporacijski cilj nakon ovog preuzimanje i dalje ostaje proizvodnja kalkulatora, ali uz testnu proizvodnju kompjutera koji će dobiti ime Commodore PET. Tokom 1976. kada počinje dizajniranje ovog pojavilo se pitanje operativnog sistema na kojemu će se temeljiti kompjuter, a odluka će na kraju pasti na malenu kompaniju imena Microsoft i njen BASIC. Pošto je Jack Tramiel odbio poslovne prijedloge Bill Gatesa da Microsoft bude plaćen po primjerku prodanog kompjutera, na kraju će dogovor biti sklopljen po principu jednokratne uplate od 2.500 američkih dolara [1] u zamjenu za što Commodore dobiva pravo zauvijek na svim svojim kompjuterima koristiti Microsoftov BASIC u najjeftinijem poslovnom dogovoru ove vrste.
U januaru 1977. godine [5] korporacija prvi put prezentira svoj i uopće prvi svjetski kućni kompjuter imena Commodore PET čija prodaja počinje tokom ljeta iste godine. Najavljene cijena ovog kompjutera s ugrađenim crno-belim monitorom, 4 ili 8 kilobajta, procesoromMOS tehnology 6502, kazetofonom za učitavanje programa i tastaturom je bila 495 $ [6]. Rezultat ovako maleno postavljene cijene je bio pravi šok za druge proizvođače kompjutera koji tada prodaju svoje proizvode po ceni 2500 $, dok je najzanimljiviji tadašnji konkurent kompanija Apple computer počela prodavati svoj kompjuter Apple II za 1298 $, ali bez kazetofona i monitora koji su se morali dodatno platiti [7].
Poslovni plan Commodorea koji objašnjava nisku cenu postaje krilatica:
Kompjuteri za mase, a ne klase
, ali kompanija se već 1977. godine ponovno našla u financijskim problemima zbog propadanja tržišta kalkulatora na koje je još uvek otpadala većina proizvodnje. To je rezultiralo situacijom da je Commodore imao proizvod koga su svi htjeli kupiti, ali istovremeno nije imao novaca za njegovu proizvodnju jer se nalazio pred bankrotom. Kako bi se izvukla iz ove neugodne situacije, kompanija je počela tražiti plaćanje dva mjeseca unaprijed tražeći taj novac čak i od trgovaca koji će ga prodavati [3]. Na kraju je plan uspio, ali potražnja za novcem je stvorila zanimljivu situaciju. PET se prodavao u SAD po novoj višoj ceni od 795 $ dok je za Evropu nakon početnog američkog uspeha ona postavljena na 1295 $. Kako je bilo mnogo profitabilnije prodavati na istočnoj obali Atlantika, a kompanija nije imala dovoljnu proizvodnju za ispunjavanje potražnje na oba tržišta, Commodore je prodaju usmjerio na Evropu i tako prvi put izgubuio priliku za osvajanje američkog tržišta koje će biti prepušteno konkurentskim proizvodima imena TRS-80 i Apple II.
Nakon stabilizacije financijske situacije i realnog gubitka američkog tržišta kompanija je počela raditi na nasljedniku kompjutera Commodore PET 1980. godine. Pošto je prvi kompjuter imao crno bijeli ekranski prikaz odluka je pala da novi kompjuter mora biti u boji tako da je jedno početnih imena projekta bilo Colour PET. Osnovni proklamirani cilj nakon izlaska konkurentskog kompjutera ZX80 u Evropi 1980. godine je postalo dizajniranje što jeftinijeg novog kompjutera. U skladu s tako postavljenim ciljem novi kompjuter će koristiti procesor, kazetofon, IEEE-488 utor i joystick od svog prethodnika pošto se svi već nalaze na tržištu pa su stoga jeftiniji, a jedine značajnije promene su bili grafički čip koji može prikazivati boju, veća količina memorije i izbacivanje monitora pošto će se novi kompjuter spajati na televiziju.
Uspjehu Commodore VIC-20 će osim tih promena i niske cene od samo 299 $ neizmjerno pomoći veći broj ispravnih korporacijskih odluka. Prva od njih će biti odluka da se prodaje u trgovačkim centrima i dućanima igračaka, nakon koje je usledila ona o marketinškoj kampanji u kojoj će kompjuter predstavljati glumac William Shatner, poznat po ulozi u Star Treku. Osnovna poanta kampanje je bila zašto kupiti igraću konzolu kada se za isti novac može kupiti kompjuter na kojem će se vaše dijete igrati, ali i učiti.
Posljednji marketinška odluka je bila da će sam Commodore International proizvoditi igre i edukacijske programe za novi kompjuter kako bi se stvorila dovoljno velika softwerska osnova na koju će se nadograđivati igre proizvedene od nezavisnih proizvođača.
Rezultat ovakve poslovne politike postaje fantastični prodajni uspeh tako da Commodore VIC-20 postaje prvi kućni kompjuter koji se prodao u milion primjeraka [8]. Sveukupno će na kraju između 1981. i 1985. godine, kada prestaje njegova proizvodnja, biti prodano oko 2,5 miliona primjeraka ovog kompjutera [9].
Uspjeh "neozbiljnog" kućnog nasljednika prvog Commodore kompjutera je rezultirao potrebom nastanka poslovnog nasljednika Commodore PET-a pošto je on početkom 1980-ih bio u Evropi gdje još nije došao niti IBM, niti Apple korišten u tom svojstvu. Taj očekivani nasljednik nije bio jedan kompjuter nego cijela serija koja dobiva ime CBM II, a koja je bila podijeljena na modele CBM P, CBM B128 i CBM B256. Planirani kompjuteri su se trebali prodavati zavisno od modela s monitorom ili bez njega, s 128 ili 256 kilobajta memorije, procesorom MOS 6509 na 1 Mhz i tastaturom. Zbog različitog grafičkog čipa i drugih minimilnih promena kompjuter je bio nekompaktibilan s bilo kojim drugim kompjuterom pa čak i ako bi mu se ugradio dodatni procesor Intel 8088 koji mu je trebao dati kompaktibilnost s IBM PC.
Kako je bilo očito da će kompjuter bez obzira na dugo vreme dizajniranja biti prodajni debakl, pored ostalog i zbog izlaska Commodore 64 korporacija je odustala od izdavanja bilo kojeg primjerka ove serije u SAD, dok je u Evropi pušten u ograničenu prodaju pre svega Commodore B128 s očekivano lošim poslovnim rezultatom i potpunim gubitkom evropskog poslovnog tržišta.
Istovremeno s na kraju neuspješnim poslovnim kompjuterom CBM-II dizajnerski kompjuterski tim je u najvećoj tajnosti počeo raditi na projektu kodnog imena VIC-40 koji je trebao nasljediti Commodore VIC-20 pa je stoga dobio viši kodni broj. U svom realno kratkom radu koji traje mnogo manje od godinu dana do izdavanja prvog prototipa oni će imati potpuno slobodne ruke što će rezultirati najuspješnijim kućnim kompjuterom svih vremena.
Osnovu kompjutera je ponovno činila verzija čipa MOS 6502 koji je sada potpomognut s 64 kilobajta memorije, grafičkim čipom VIC-II koji može pokazivati spriteove i jednim od uopće prvih kompjuterskih zvučnih čipova koji dobiva ime MOS Technology SID. Na softverskoj strani kompjuter je kao osnovu koristio nešto moderniju verziju BASICa iz Commodore PETa iz 1977. godine, ali taj očiti nedostatak je bio više nego kompenziran smještanjem operativnog sistema u kompjuterski ROM.
Izlazak Commodore 64 na tržište u ljeto 1982. godine, bez obzira na njegovu nekompaktibilnost sa svim drugim tadašnjim kompjuterima, je zbog cijene od samo 595 $ [10] i punih 64 kilobajta memorije izazvao šok na kompjuterskom tržištu zbog cena tadašnjih konkurenata koje su izgledale ovako:
Početna cijena Commodore 64 će pasti s 595 $ u ljeto 1982., na samo 199 $ početkom 1983. godine, a kasnije i na 149 $ [13] što je, također zahvaljujući i proizvodnji softvera od strane samog Commodorea radi podrške prodaji, dovelo do potpune pobjede ove korporacije i nestankom s tržišta svih njenih protivnika osim Applea, koji se zbog svoje cijene nikada nije niti natjecao u kategoriji kućnog kompjutera nego onoj poslovnog. U tom tržišnom pokolju de facto nestaju Atari korporacija sa svojim kompjuterima Atari 400, Atari 800 i konzolom Atari 2600, Texas Instruments i njihov 16 bitni kompjuter TI-99/4A, kao i pokušaj IBMa da uđe na tržište kućnih kompjutera s IBM PCjr 1984. godine.
Osnovni razlog za takav uništavajući učinak korporacije je uspješna vertikalna integracija tako da su svi dijelovi proizvođeni unutar Commodorea pa je proizvodna cena 1982. bila samo 130 $,a u drugoj polovici osamdesetih će biti oko 30 $ što je ostavilo više nego dovoljno prostora za ratove snižavanjem cena koje druge kompanije u ovoj tržišnoj niši nisu mogle pratiti. Tokom razdoblja 1983-86 Commodore 64 se godišnje prodaje u oko 2 miliona primjeraka čime drži između 30 % i 40 % cjelokupnog kompjuterskog tržišta [15].
Commodore 64, koji se se kao i prethodnik Commodore VIC-20 prodavao u trgovačkim centrima, će na kraju biti prodan u oko 22 miliona primjeraka [1], a zahvaljujući proboju kritične granice koja deli uspešne od neuspešnih kompjutera po broju prodanih primeraka proizvodni životni vijek je bio duži od 10 godina s granicom početka pada broja novog softvera tek 1989. godine, to jest 7 godina nakon početka prodaje.
Jack Tramiel
Jack Tramiel osnivač Commodore International, snimljen 2007. godine
Zlatni trenutak karijere Jacka Tramiela, bivšeg vlasnik, a od 1970-ih samo direktora, bila je 1983. godina kada je Commodore International ušao među 400 američkih najvećih korporacija po godišnjem prometu. Njegova filozofija da je "posao druga vrsta rata" je dovela da odnos s drugim korporacijama - bez obzira da li su oni bili poslovni konkurentni ili saveznici - postane izrazito negativan, a kompanija postane potpuno omražena. Steve Jobs je to komentirao s riječima "Ja nisam nikada sreo poslovnog partnera Commodorea International koji je bio zadovoljan realizacijom poslova".
Primjera takvog negativnog poslovanja u razdoblju 1975-83 je bilo mnogo. Uz već ranije spomenut preuzimanja MOS Technology preko odbijanja plaćanja preuzetih proizvoda i dovođenja na rub bankrota, se spominje odnos s ovlaštenim distributerima Commodore kompjutera u SADu gdje ih je dvaput prevario spustivši bez upozorenja naglo cijene svojih proizvoda u trgovačkim centrima i tako ostavio s preskupim kompjuterima kojih se ne mogu riješiti. Rezultat takvog poslovanja su postale horor priče kompjuterske industrije o odnosu Commodore International sa svojim poslovnim saradnicima koje kruže još od 1981. godine [16]
Takav identičan način poslovanja s partnerima Tramiel je uspješno provodio i unutar svoj kompanije. Zahvaljujući tome je "osvajio" treće mesto na rang-listi "šefova iz pakla" za 1983. godinu, a njegova manijakalna želja za smanjivanjem troškova je rezultirala običajem da lično potpisuje sve račune koji dolaze na naplatu Commodore-u, što je praktički jedinstven način poslovanja u SADu tokom 1980-ih.
Bez obzira na to ili možda upravo zato, Tramiel je uspio s minimalnim sredstvima izvući maksimalnu dobit od svojeg malog odjela kompjuterskih dizajnera. Njegov glavni problem je tada postala nemogućnost povećanog financiranja dizajnerskog odjela i proizvodnje zbog odbijanja većinskog vlasnika Goulda da se izdaju nove dionice s ciljem širenja kompanije kao što je to učinio Apple Inc.
Ta početna neslaganja većinskog vlasnika i glavnog direktora Commodore International su s vremenom eskalirala. U tome je ulogu odigrala Gouldova arogancija i mišljenje da mediji ne priznaju njegove zasluge u upravljanju, kao i Tramielova želja da zaposli sinove na menadžerskim pozicijama korporacije koju je stvorio. Ona su početkom 1984. rezultirala davanjem otkaza Jacku Tramielu i Gouldovim preuzimanjem osim vlasničke i uloge glavnog menadžera.
Rezultat otpuštanja te neupitno kontroverzne, ali karizmatične ličnosti su ubrzo postati očite, tako da je u posljednjem Tramielovom kvartalu Commodore International imao dobit od 136 miliona dolara i ušao na Forbes 400, a godinu dana kasnije kompanija već posluje s gubitkom.
Odlazak Tramiela i dolazak Goulda na s direktorsku pozicije je u sljedećih nekoliko meseci doveo do djelomičnog raspada upravljanja unutar kompanije, s obzirom da je veliki dio njih odbio raditi pod novim glavnim menadžerom. Rezultat ovog meteža je bio katastrofalni promašaj s kompjuterima koji izlaze na tržište 1984. godine.
Pod time se smatra kompjuterska serija Commodore 16/Commodore plus 4 čija osnovna ideja nastanka je bila zamjena sada lčetiri godine starog Commodore VIC-20 za tržišnu borbu s ZX Spectrum i sličnim još jeftinijim kompjuterima. Bez obzira na činjenicu da novi kompjuteri koriste isti procesor i isti operativni sistem kao VIC-20 i C-64, u tipično Commodore stilu oni su bili potpuno nekompaktibilni sa svojim prethodnicima.
Dok bi u drugim vremenima ekonomska politikka Commodore International te projekte zaustavila na vrijeme zbog shvaćanja da za njih ne posoji tržišne niše - kao što je na primer 1982. godine blokiran Commodore MAX Machine, a 1990. Commodore 64GS - u ovom slučaju nitko nije zaustavio projekt i spasio korporaciju od ekonomske katastrofe.
Rezultat je postala masovna proizvodnja kompjutera kojeg je na kraju malo tko htio kupiti; tako se, na primer, većina od 600.000 primjeraka Commodore plus 4, od strane korisnika nazvanog minus 60, prodana po cijenama manjim od proizvodnih nakon dužeg stajanja u skladištima. Neposrednu financijsku štetu koju su učinili ovi kompjuteri Commodore International nije otkrio, ali po financijskim podacima izdanim za burzu samo razlika između posljednjeg poslovnog kvartala za 1983. i posljednjeg poslovnog kvartala za 1984. godinu iznosi oko 170 miliona dolara, tako da se razlika u profitu za cijelu 1984. kreće oko 350 miliona dolara.
Debakl s računalima izdanim 1984 godine je natjerao Commodore da počne slušati zahtjeve kupaca koji su se odnosili samo na jednu stvar. Oni su htjeli računalo kompaktibilno s C-64 tako da njihove igre i programi koje su kupovali za taj kompjuter mogu raditi na njegovom nasljedniku. Ta je želja izražena preko pisama i na konvencijama kompjuterskih entuzijasta, te je rezultirala sa računalom Commodore 128, nastalim na tipično commodoreovski način.
Osnovne dizajnerske odluke o novom kompjuteru su bile donesene na samom početku procesa nastanka novog kompjutera,a one su glasile da novi kompjuter mora imati 128 kilobajta, brži procesor od svog prethodnika i punu kompaktibilnost kao i mogućnost korištenja CP/M operativnog sistema putem Z80 procesora. U Commodore stilu donesena je odluka o nekorištenju 16 bitnog procesora WDC 65816 koji omogućava punu kompaktibilnost s Commodore 64 [17] i donesena je ona o potpuno odvojenim kompjuterima u jednom kompjuterskom kućištu. Prvi kompjuter će biti pre spomenuti Commodore 64, drugi će biti Commodore 128, a treći CP/M i to će biti učinjeno tako da prvu dvojicu pokreće 8 bitna podverzija procesora MOS 6502 na 2 megaherca, a dok će zadnjega zbog nemogućnosti ugradnje odvojenog kartridža pokretati također 8 bitni procesor, ali ovaj put će to biti Z80 koji je najpoznatiji kao srce kompjutera ZX Spectrum.
Finalni rezultat realno neobičnog i jedinstvenog kompjuterskog projekta polovice 1980-ih postaje prvi svjetski dvoprocesorski kućni kompjuter, a ujedno i zadnji osmobitni kompjuter koji je izdala važnija kompjuterska kompanija.
Za korporaciju Commodore 128 je bio komercijalni uspjeh pošto je u razdoblju 1985-89 prodano oko četri miliona primjeeraka, dok je iz perspektive korisnika bio potpuni neuspjeh [18] i nakon Commodore Plus/4 razlog dodatnog razočarenja. Glavni problem po pitanju korisnika se našao u nekompaktibilnosti moda Commodore 64 i Commodore 128, to jest kod pokretanja kompjutera korisnik je morao odlučiti da li želi koristiti CP/M, C64 ili C128 kompjuter, a u svom najmoćnijem C128 modu nije bilo moguće pokretati programe i igre za C64. Rezultat toga je bio da su softverske kompanije odbile proizvoditi programe za Commodore 128 zbog malog broja prodanih primjeraka u usporedbi s C 64. Sveukupno će bilo proizvedeno stotinjak igara ili programa za Commodore 128 što ga sa softverske strane smješta u propale kompjutere i video konzole, a razočarani Commodore korisnici su imati priliku samo gledati kakav je mogla i trebala biti druga generacija njihovog omiljenog kompjutera zahvaljujući Appleu koji ubrzo izdaje Apple IIGS s procesorom WDC 65816 kako Apple II vlasnici ne bi izgubili sve svoje programe i igre koje su godinama kupovali, a istovremeno ušli u 16bitno kompjutersko doba.
Još prije početka radova na Commodore 128, korporaciji je bilo jasno da budućnost ne predstavlja 8-bitni kompjuter nego neki budući 16-bitni. Strogo odbijanje korištenja WDC 65816 je rezultiralo odlukom o nabavljanju licence za Zilog Z8000 koji je predstavljao 16-bitnu verziju procesora koji se nalazi u ZX Spectrumu. Projekt koji će dobiti ime Commodore 900 se polako razvijao, ali prije nego što je došao do svog kraja situacija se iznenada promijenila, što je rezultiralo ukidanjem projekta i prodajom do tada izgrađenih kompjutera.
Otpuštanje Tramiela početkom 1984. godine je osim financijskih rezultiralo i katastrofalnim kadrovskim problemima; više od polovice kompjuterskih dizajnera je odbilo raditi za novu upravu i dalo otkaze. Kako bi se riješio taj kadrovski problem Commodore International je donio odluku da kupi kompletnu Amiga korporaciju sa svim zaposlenima, a ne samo prava na njen kompjuter koji će dobiti ime Amiga 1000.
Amigini dizajneri su tada radili na svom kompjuteru par godina. Uz adekvatno financiranje su 23.7.1985. na tržište izbacili kompjuter koji postaje čudo tadašnje tehnologije. Procesorsko srce kompjutera je činila Motorola 68000 s na matičnoj ploči ugrađenih 256 kilobajta memorije koja se odmah mogla proširiti na 512, što je bila potpuno normalna situacija za 1985. godinu. Snagu kompjutera ne čine taj procesor i memorija nego grafički čipovi koji su mogli prikazivati 4096 boja [19], dok je u isto vreme najmodernija PC tehnologija mogla prikazivati samo 16 boja[20], a Macintosh je bio crno-bijel. Pošto je identična situacija kompjuterske nadmoći vladala i po pitanju zvuka i video časopis Byte će kratko nakon Commodoreovog bankrota 1994. godine reći o Amigi 1000 iz 1985. godine:
Amiga je bila toliko ispred svog vremena da nitko, pa niti Commodore nije mogao shvatiti o čemu je riječ. Danas je jasno da je Amiga bila prvi multimedijalni kompjuter, ali tada su svi mislili kako je reč o igraćem stroju zbog napredne grafike, zvuka i videa
Pored tih hardverskih prednosti Amiga 1000 je imala i one softverske tako da je ovaj kompjuter prvi svjetski kućni kompjuter s multitaskingom - koji će na IBM kompaktibilne kompjutere doći tek s operativnim sistemom Windows 95, a na Macintosh tek 2001. s Mac OS X 2001 - te plug and play tehnologijom koja je kod Windowsa uvedena tek 1995. godine što će biti primjećeno od strane američke svemirske agencije koja će prvo Amigu 1000, a potom i ostale modele godinama nakon prestanka postajanja Commodore International koristiti za lansiranja svemirskih brodova.[21],
Sve te nove tehnologije prvi put korištene na kompjuteru su istovremeno značile da Amiga 1000 ne može biti jeftin kompjuter. S cijenom od 1595 dolara na američkom tržištu kompjuter je bio preskup za vlasnike Commodore 64, a istovremeno i potpuno nekompaktibilan s njim pošto je kompanija vršila pritisak na kompaktibilnost s IBM PC, a ne sa svojom starijom generacijom kompjutera. Zbog toga su tržište za novi kompjuter bile prije svega kompanije, a što je značilo i vrlo malen broj prodanih primjeraka.
Na rubu
Financijski kolaps
Nakon Irvingovog preuzimanja pune kontrole u Commodore International početkom 1984. godine dolazi do eksplozije broja zaposlenih radnika u korporaciji pošto je njegova taština zahtevala da korporacija s milijardu dolara prometa mora imati "odgovarajući" broj radnika. Kombinacija te odluke zajedno s onom o masovnoj prodaji neuspešnog kompjutera Commodore plus 4 je ubrzo rezultirati masovnim gubicima, dovođenjem korporacije na rub bankrota i pod hitno traženjem novog direktora. Izbor je u drugoj polovici 1985. godine pao na Rattigana, bivšeg direktora Coca Cole,a jedan od razloga za njega postaje činjenica da tada u Apple Computer glavnu poziciju držao bivši direktor Pepsija.
Prva odluka novog direktora postaje konsolidacija poslovanja korporacije kako bi ju se spasilo od bankrota. Tokom ovog procesa velika većina od onih zaposlenih 1984. godine, a i dosta drugih će dobiti otkaze; tada je otpušteno ukupno 45 % zaposlenih. Druge odluke su se ticale povećanja prodaje tada dostupnih proizvoda, kao i dizajniranje novog jeftinijeg kompjutera kojemu će osnova biti tržišno preskupa i neuspješna Amiga 1000; nju je također odbio i poslovni svijet, prvenstveno nedostatka kompjuterske snage.
Pod rukovodstvom Commodore International se u samo šest mjeseci - od kraja 1985. kada nije bio u stanju vraćati kredite [4] - se vratio iz mrtvih i ponovno počeo pozitivno poslovati. Hvalospjevi novom generalnom direktoru od strane kompjuterskih i ekonomskih medijama su na žalost ubrzo postali poljubac smrti, pošto je ponovno proradila taština većinskog vlasnika Irvina Goulda, koji je preko medija sebi pokušavao pripisivati veliku ulogu u oporavku, a što mu nitko nije vjerovao.
To medijsko nepovjerenje u sposobnosti većinskog dioničara i istovremeno povjerenje u sposobnosti glavnog direktora je početkom 1987. postalo previše za Gouldovu taštinu, pa je Rattingan dobio otkaz. On je kasnije na sudu proglašen protuzakonitim i Rattigan je dobio višemilionsku odštetu [4].
Prvi od Rattingovih projekata koji izlazi na tržište postaje Amiga 2000 kao direktni poslovni nasljednik Amige 1000. Osnovne kritike starijeg modela koji se nasleđuje su bile njegova navodna kompjuterska slabost to jest sporost, ali Commodore International je donio odluku da neće pojačati procesor tako da ostaje isti Motorola 68000 nego samo memoriju pošto su kompjuterski dizajneri već u doba izlaska na tržište Amige 1000 znali da je 256 kilobajta premalena količina memorije, ali su bili prihvatili korporacijsku odluku. Nova Amiga 2000 je radi toga bila izgrađena s 1 megabajtom memorijem, a postojala je i mogućnost ugradnje jačeg dodatno kupljenog procesora s maksimalno 128 megabajta memorije. Ostala poboljšanja kompjutera u odnosu na raniji model su bila ugradnja ROM u kompjuter tako da se ne mora pokretati s diskete, potpuno funkcionalna osobina plug and play i 9 različitih utora za upgrade koji su ujedno povećali kompaktibilnost s IBM PC kompjuterom. Po mogućnosti prikazivanja broja boja na ekranu jedini jači kompjuter na tržištu je tada bio Macintosh II koji košta 5.500 američkih dolara uz desetak puta sporiji rad grafike dok je Amiga 2000 prodavana za 1.595 nakon Gouldovog podizanja cijena. Ta još uvek potpuna grafička dominacija Amige će na kraju rezultirati uspehom ovog kompjutera na poslovnom tržištu ako ga se usporedi s lošim financijskim rezultatima Amige 1000.
Amiga 500
Amiga 500 s monitorom 1084S, mišem i dodatnom disketnom jedinicom A1010
Zbog tadašnjeg općeg mišljenja da su kompjuteri po cenama manjim od 1000 dolara kućni, a oni iznad te cene poslovni nastala je potreba stvaranja i novog jeftinijeg kompjutera. Na kraju to postaje Amiga 500 koja nastaje u tandemu s Amigom 2000 i košta 699 dolara. Bez obzira na tu jeftinoću u usporedbi s Amigom 2000 ovaj kompjuter je imao iste osnovne ugrađenje karakteristike kao jači model (isti procesor i grafika), ali mnogo manju mogućnost spajanja dodataka pošto se mislilo da neće biti potrebni kućnim korisnicima.
Teoretski novi kompjuter je bio duhovni naslednik Commodore 64 s kojim u tipično Commodore International stilu nije bio kompaktibilan tako da vlasnici "debeljka" nemaju mogućnost korištenja svojih legalno kupljenih programa i igara za taj kompjuter koristit ih na Amigi 500.
Nakon te prve poslovne greške u promociji kompjutera ubrzo su se počele nizati i druge to jest ponavljati situacija od Amige 1000. Za početak Commodore International je zabranio prodaju ovog kompjutera u Kmartu i drugim američkim trgovačkim centrima zbog tamošnje poslovne politike po kojoj se kupljena stvar može vratiti bez ikakvog pitanja u roku par dana. Zbog takve odluke trgovački centri - isti oni koji su svojom prodajom pretvorili Commodore 64 u najprodavaniji kućni kompjuter svih vremena - sada nisu prodavali i promovirali Amigu 500. Commodore International je također odbio ponudu Epson da prodaje i promovira Amigu 500 u Japanu zbog čega u toj zemlji nije bio prodan gotovo niti jedan kompjuter.
Druga u seriji grešaka je bila odluka da se Amiga 500 prodaje u kompjuterskim trgovinama odvojeno od Commodore 64 jer "to nisu dvije iste stvari", dok će treća i potencijalno najvažnija biti nepostojanje marketinga za ovaj kompjuter. Posljedica tih neobičnih poslovnih odluka postaje gotovo potpuni gubitak američkog tržišta kompjutera, dok je ono u Evropi - gdje su Commodoreove poslovne jedinice imale slobodu odluka o prodaji i marketingu - procvjetalo.
Već na samom početku prodaje Amige 500 revoltirani kompjuterski dizajneri su jasno i glasno rekli što misle o korporacijskoj poslovnoj politici tako što su u ROM sakrili poruku:"Mi smo Amigu izgradili, a oni su je uništili". To je rezultiralo naglim zaustavljanjem prodaje, povlačenjem kompjutera s tržišta i zamenom ROMa.
Mediji su Amigu 500 u doba izlaska nazvali kompjuterom koji će spasiti korporaciju. U stvarnosti ju je spasio stari model Commodore 64 sa svojom visokom profitabilnom maržom, s obzirom da je vrhunac imao u razdoblju 1988/89, pokrivši tako sve poslovne nedostatke "svog nasljednika".
Jedinu konkretnu prodajnu kampanju po pitanju svih Amiga kompjutera Commodore International je platio za Božić 1989. godine, odnosno četiri godine nakon nastanka Amige 1000 i dvije godine nakon nastanka Amige 500. Kritičari to smatraju najvećim dokazom samoubilačkog karaktera Commodoreove poslovne politike.
Krajem 1980-ih je u organizacijskom smislu došlo do velikih promjena u Commodore International, vezanih uz događaje u Nemačkoj i Japanu. Pošto su poslovne jedinice korporacije imale autonomiju u svom poslovanju, ona u Njemačkoj je počela proizvoditi IBM PC kompaktibilne kompjutere, a što je ispostavilo profitabilnim. Potaknuta time, kao i enormnim uspeh igraće konzole Nintendo Entertainment System koja je stvorena na Commodore 64 tehnologiji, donesena je odluka o početku dizajniranja, a potom i proizvodnje igraće konzole Commodore 64GS. Ona je, međutim, donesena kasno, a razni razni problemi tokom dizajniranja su doveli do kašnjenja izlaska konzole na tržište i njenog potpunog debakla koji nanosi prvu veliku financijsku štetu kompaniji. Razlozi za taj debakl su bili tada već čuven Commodoreov shadow marketing ("nevidljivi marketing"), pošto kompanija nikada nije promovirala svoje proizvode nakon odlaska Tramiela kao i to da su u doba izlaska Commodore 64GS na tržište tamo već bile 16bitne konzole Sega Genesis, Neo Geo ili ranije spomenuti 8-.bitni Nintendo Entertainment System. Potonji je na prijelazu uz 1990. i 1991. godine, u vrijeme izlaska Commodoreove konzole - već pet godina vladao tržištem i uživao podršku proizvođača softvera. Nakon božićnog neuspjeha 1990. daljnja prodaja konzole je praktički odmah zaustavljena pošto je prodano samo 25 % od 80.000 proizvedenih konzola [22]. Sve ne prodane konzole su potom rastavljene i korištene kao dijelovi u proizvodnji Commodore 64 koji je još uvek imao svoje tržište.
Istovremeno se zbio i fijasko neuspeh novog poslovnog kompjutera pod imenom Amiga 3000; on je davao premalena poboljšanja da bi ga poduzeća uzela umjesto svog nasljednika Amige 2000. S novom Amigom je došao novi operativni sistem imena Workbench 2.0 i nešto bolja grafika; poticaj za to je bio taj da je u pet godina nakon nastanka Amige 1000 IBM PC industrija napokon proizvela grafičku karticu koja može prikazivati istu ili veću količinu boje od Amige, ali prilično sporo, pa je Commodore u tehničkom smislu zadržao prednost.
Nakon debakla s Commodore 64GS rukovodstvo korporacije nije odustale od igraćih konzola nego je počelo raditi na projektu Commodore CDTV čiju hardversku osnovu čini Amiga 500. Ta je konzola na tržište izašla u proljeće 1991. godine s najavljenom podrškom stotinjak igara; u stvarnosti je igara proizvedeno tek oko 30 igfara.
Bez obzira na velika očekivanja od Commodore CDTV, konzola je bila potpuni promašaj, za koga se najvećim delom okrivljavao sam Commodore International. Konzola je bila jedna od prvih svjetskih elektroničkih proizvoda na kojima su se mogle igrati igre, gledati filmovi i slušati muzika što je izazvalo nedoumice u samoj kompaniji kako i gdje ga prodavati. S jedne strane CDTV je reklamiran u kompjuterskim časopisama, a s druge strane je prodavan zajedno s video plajerima i rekorderima po direktnom Commodore International naređenju. Završnom prodajnom rezultatu nije pomogla niti činjenica da realno malen broj stvorenog softvera nije bio hardverski zaštićen, pa su ga kompjuterski pirati uspeli prodavati u obliku za običnu Amigu 500, uz već uobičajeni "nevidljivi marketing". S druge strane, dio kritičara smatra da bi i bez toga uspjeh ovog proizvoda bio vrlo upitan, a za što kao primjer služi tvrtka Philips sa svojom igraćom konzolom i video playerom Philips CD-i, izašlom u vrijeme s tek malo boljim rezultatom; smatra se da tržište još nije bilo spremno za univerzalnu igraću konzolu na kojoj se može slušati muzika, gledati filmovi ili igrati igre s CD-Roma. Tržišni debakl s ovim proizvodom će Commodoreu nanesti daleko veću financijsku štetu od one s prethodnom igraćom konzolom.
Posle debakla s Commodore CDTV i ulaska operativnog sistema Amiga 2.0 na poslovne Amiga modele korporativno rukovodstvo je doneslo odluku o izdavanju nove Amige 500 koja će imati taj operativni sistem i malo unapređen grafički čip koji dobiva ime Enhanced Chip Set, a već je ugrađen u poslovne modele. Realizaciju te ideje Commodore International radi u svom uobičejenom stilu, ignorirajući kompaktibilnost s Amigom 500 za koju su pisane svi programi i igre. Rezultat je bio još jedan financijski debakl pošto su kupci tražili Amigu 500,a dobivali novu Amigu 500 plus na kojem nisu mogli igrati veliki broj igara. Božićno prodajno razdoblje u kojemu se prodaje najviše proizvoda je 1991. godine zbog te promene završilo ultimativnim zahtjevima kupaca koji traže zamenu svojih novih kompjutera Amiga 500 plus za staru Amigu 500, koja se više nije proizvodila. Taj je fijasko osim financijske štete naškodio i reputaciji Commodore International, a Amiga 500 Plus postala najbrže ukinuti kompjuter ove kompanije.
Drugi deo uništavanja Amige 500 će biti izvršen završetkom proizvodnje prvog neuspešnog modela i stvaranjem drugog - Amige 600 - čija prodaja počinje u martu 1992. godine. Ovaj kompjuter sada nitko nije mogao greškom ili namerno zamijeniti s Amigom 500, iako je imao identični procesor dok su mu grafika i operativnim sistem bili oni od Amige 500 Plus. Glavna razlika između nove Amige 600 i oba modela Amiga 500 je bila nepostojanje numeričke tastature, a što je stvorilo nove, dodatne probleme s kompaktibilnošću. Jedina pozitivna stvar u dizajnu je bila korištenje PC kompaktibilnog utora za hard disk, ali to je bilo potpuno nevažno pošto sada oko 50 % ili više softvera s Amige 500 na ovom kompjuteru nije radilo. Bez obzira na taj važan problem direktori smješteni u SAD, su usprkos potpunog uništenja američkog tržišta za Commodore, uvjereni u popularnost svog novog kompjutera te su donijeli odluklu o ukidanju dotadašnje autonomije poslovnih jedinica po svijetu; njima je naloženo da se svugdje mora prodavati Amiga 600. Uz sve probleme koje je donio ovaj kompjuter tu se našao i onaj po pitanju cijene. Amiga 600 prvobitno zamišljena kao 50 dolara jeftinija verzija Amige 500 je na kraju ispao 50 američkih dolara skuplji kompjuter [23].
Šest mjeseci je to bio jedini kompjuter koga je Commodore proizvodio i pokušavao prodavati, a što je donijelo najveće financijske štete od bilo kojeg drugog kompjutera.
Amiga 1200 s mišem i dodatatnom disketnom jedinicom
Neobična kadrovska politika Commodore International je rezultirala da na položaj glavnog kompjuterskog dizajnera dođe Bill Sydnes, došao na zao glas zbog kompjutera IBM PCjr, koji se smatrao najvećim fijaskom 1980-ih. Početkom 1990-ih su on i generalni direktor Medhi Ali donijeli odluku o zaustavljanju dizajniranja AGA kompjutera pošto će svi kupovati Sydnesovu Amigu 600. Između te odluke i njenog povlačenja prolazi više od šest mjeseci, a dodatni mjheseci će biti izgubljeni odlukom da se dizajnira potpuno novi AGA kompjuter, a ne Amiga 3000+ na kojoj se već ranije radilo. Rezultat tih oduvlačenja postaje izlazak na tržište Amige 1200 za kućne korisnike i Amige 4000 za poslovne korisnike tek u oktobru 1992. godine. Izdavanjem ovih kompjutera s AGA grafičkim čipsetom mogućnost prikazivanja boja na kompjuterskom monitoru ili televizijskom ekranu je povećana s 4096 na 16,8 miliona boja , s time da se na ekranu istovremeno moglo prikazivati 256 boja čime je ponovno i neupitno vraćena grafička premoć Amiga kompjutera nad PC i Macintosh kompjuterima na tržištu. Ona se odrazila i na Hollywood, pa su tako, na primjer, Amiga 4000 korišteni za specijalne efekte u televizijskim serijama 1990-ih kao što su Babylon 5, Star Trek: Voyager, seaQuest DSV i dr.
Bez obzira na postojanje Amige 1200, upravo Commodore International nije napustila fiks-ideja o Amigi 600 tako da je božićna sezona 1992. godine prošla katastrofalno za korporaciju; ona je masovno izrađivala proizvod koji nitko ne želi (Amiga 600), a odbila pokrenuti masovnu proizvodnju proizvoda kojeg kupci u zapadnoj Evropi žele (Amiga 1200) [24].
Nakon neuspeha s CDTV upravo Commodorea nije odustala od tržišta video konzola. Ovaj put se mnogo ozbiljnije prihvatilo posla, pa su unaprijed kontaktirani proizvođačo softvera kako bi tokom izlaska na tržište na njemu već bio što veći broj igara koji će prodavati konzolu; po prvi put se uložilo i u marketing. Nova konzola CD32 je bila Amiga 1200 bez tastature i bez flopi diska, ali s CD ROMom s kojeg su učitavaju igre. U trenutku svog izlaska na tržište 14.9.1993. Amiga CD32 je postala prva 32bitna igraća konzola s CD ROMom što je značilo da je bila tehnološki najnaprednija konzola svog doba.
Na žalost po Commodore International, baš u trenutku kada je na tržište izbacila hit proizvod, korporacija se nalazila u fazi propasti zbog katastrofalno velikih dugova, stvorenih neuspjesima kao što su CDTV, Amiga 500 plus i Amiga 600, kao i nedostatkom novca za proizvodnju koja bi zadovoljila narudžbe kupaca. Usprkos toga što je mogla proizvesti tek nešto više od 100.000 konzola, Commodore je dominirao božićnom prodajom u Evropi tako da je, na primer, u Velikoj Britaniji osvojeno 38% tržišta CD ROM igara.[26].
Krajem 1970-ih i početkom 1980-ih dvadesetog veka Commodore International je sa svojim procesorom MOS 6502 ostvario de facto tržišni monopol. Tu tržišnu situaciju najbolje pokazuje podatak o 15 miliona prodanih kompjutera i video konzola izgrađenih oko tog procesora (više od 10 miliona Atari 2600, više od miliona VIC-20 i Apple II + ostali). U doba takve gotovo apsolutne kontrole tržišta Commodore International je odustao od daljnjeg razvoja procesora, što je objašnjeno poteškoćama i visokom cijenom razvoja novih procesora.
Praktički u isto vreme IBM je doni odluku o stvaranju o stvaranju poslovnog kompjutera IBM PC koji će se temeljiti na procesoru Intel 8086, operativnom sistemu Microsofta i ostalim lako dostupnim dijelovima. U drugoj polovici 1980-ih ovaj kompjuter će postati standardni poslovni kompjuter, ali istovremeno će IBM izgubiti kontrolu tržišta zbog pojave IBM PC kompaktibilnih kompjutera drugih kompanija. Kraj 1980-ih je prošao u pokušajima IBMa da povrati kontrolu nad vlastitim proizvodom protiv čega će se boriti s poslovnim savezom Intel-Microsoft koji će desetak godina kasnije dobiti neformalno ime Wintel. Pored te tržišne borbe poslovni savez Wintel će se istovremeno boriti protiv korporacija koje su izgradile kompjutere oko procesora Motorola 68000 u koje spada i Commodore Amiga.
Početkom 1990-ih, kada je ova borba došla do vrhunca, manje kompanije koje grade i prodaju vlastite kompjutere će krenuti u očajničke pokušaje da pobjegnu s tržišta kompjutera izgrađenih oko Motorola 68000, smatrajući da ga Wintel želi uništiti. Dok će Commodore International i Atari Corporation spas neuspješno potražiti u igraćim konzolama, Amstrad (koji je u drugoj polovici 1980-ih proizvodio ZX Spectrum) je spas našao u proizvodnji uređanja za satelitsku televiziju. IBM je odbio takav način bijega, a što je dovelo do porazne poslovne bilance za 1992. godinu i gubitaka od 5 milijardi dolara, a nakon čega je priznao poraz od strane Wintela.
Posljednja tvrtka koja se borila protiv duopola Intel-Microsoft je bila Apple Computer, prisiljen na kapitulaciju tek 1997. godine nakon čega biva spašen financiranjem od strane Microsofta i "nagovoren" da počne tranziciju prema Intel procesorima.
Od svih važnijih kompjuterskih korporacija pregaženih od Wintel duopola samo je Commodore International potpuno propao putem nekontroliranog bankrota.
Nekontrolisani bankrot
Menscheov WDC 65816 procesor, se koristio u Apple IIGS i Acorn Communicator kompjuterima, ali je bio najpoznatiji kao procesor koji pokreće SNES konzulu
Pošto je u razdoblju od ljeta 1992. do Nove godine 1994. Commodore International poslovao s gubitkom malo većim od 350 miliona dolara, a najveći proizvođači kompjuterskih igri (Electronic Arts, Virgin Games i dr.) nahavili prestanak podrške za Commodore proizvode, postalo je očito da je kraj korporacije blizu i da se on samo odgađa masovnim otpuštanjima radnika tokom druge polovice 1993. godine.
Tokom aprila 1994. godine zbog ne plaćanja računa Filipini su na svom području zaustavili proizvodnju video konzole CD32 nakon čega 29.4.1994. Commodore International koji je formalno premjestio već nekoliko godina ranije upravu na Bahame kako bi sprečio smjenu Gouldove uprave (Irving Gould je imao "samo" relativnu većinu dionica) proglašava bankrot i biva likvidiran pa će se traženje novog vlasnika voditi po zakonu Bahama.
Post-period
Nakon likvidacije, Commodoreova bivša imovina otišla je odvojeno, a nijedna od potomnih tvrtki nije ponovila Commodoreov raniji uspjeh. Obje linije proizvoda Commodore i Amiga proizvedene su u 21. vijeku, ali odvojeno od Amiga, Inc. svojom vlastitom tvrtkom i Commodore računalima koje proizvodi Commodore USA, nepovezana Florida-based tvrtka koja je kupila marku. Druge tvrtke razvijaju operativne sustave i proizvode računala za robne marke Commodore i Amiga, kao i softver.
Commodore UK bila je jedina podružnica koja je preživjela stečaj i čak je postavila ponudu za otkup ostatka operacije, ili barem bivšeg matičnog poduzeća. Za neko vrijeme smatralo se kao voditelj u ponudi, a brojni su izvještaji pojavljivali tijekom vremenskog okvira 1994-1995 koji je Commodore UK kupio. Commodore UK ostao je u poslovanju prodajom starog inventara i izrade računalnih zvučnika i nekih drugih vrsta računalnih perifernih uređaja. Međutim, Commodore UK povukao je svoju ponudu na početku postupka aukcije nakon što je nekoliko većih tvrtki, uključujući Gateway Computers i Dell Inc., postalo zainteresirano, prvenstveno za 47 Commodoreovih patenata koji se odnose na Amigu. Na kraju, uspješni ponuđač bio je njemački PC conglomerate Escom, a Commodore UK otišao je u likvidaciju 30. avgusta 1995.
Godine 1995. Escom je platio 14 miliona USD za imovinu Commodore Internationala. [63] Odvojio je operacije Commodora i Amige u odvojene odjele i brzo započeo s upotrebom robne marke Commodore na liniji računala prodanih u Europi. Međutim, uskoro je počeo gubiti novac zbog prekomjerne ekspanzije, bankrotirao je 15.jula 1996. godine i likvidiran.
U 1997., robna marka Commodore kupila je nizozemsko računalna tvrtka Tulip Computers NV.
U septembru 2004. Tulip je najavio novu seriju proizvoda koji koriste Commodore ime: fPET, USB Flash pogon temeljen na flash memoriji; mPET, Flash Player i digitalni snimač; eVIC, glazbeni player od 20 GB. Također je licencirala zaštitni znak Commodora i logotip "piletina usta" proizvođačima C64 DTV.
Krajem 2004. Tulip je prodao Commodoreove robne marke Yeahronimo Media Ventures za 22 miliona eura. [64] Prodaja je završena u martu 2005. nakon mjeseci pregovora. Yeahronimo Media Ventures uskoro se preimenovala u Commodore International Corporation i započela operaciju namijenjenu ponovnom pokretanju robne marke Commodore. Tvrtka je pokrenula svoju šljunčanu liniju proizvoda: osobni multimedijski reproduktori opremljeni Wi-Fi-jem, s nadom da će im Commodore brand pomoći da se skinu. Šljunak nikada nije bio uspješan i prekinut. Dana 24. lipnja 2009. godine CIC se preimenovala u Reunite Investments. [65] Osnivač CIC-a, Ben van Wijhe, kupio je tvrtku Asiarim iz Hong Konga, [66] Marka sada posjeduje C = Holdings (bivši Commodore International BV): [67] [68] Reunite je postao jedini vlasnik u 2010, nakon kupnje preostalih dionica iz stečaja Nedfield, [69] zatim ga prodao Commodore Licenciranje BV, podružnica Asiarima, kasnije 2010. godine. [68] Ponovno je prodana 7. novembra 2011. godine: ova je transakcija postala temelj pravnog spora između Asiarima (koji su, čak i nakon tog datuma, komercijalno koristili robnu marku Commodore, između ostalog oglašavanjem za prodaju Commodore računala i licenciranjem sporazumi o zaštitnim znakovima) i novim vlasnicima, koji je 16. prosinca 2013. godine riješio Okružni sud SAD-a za južni okrug New Yorka u korist novih vlasnika. [67]
Commodore Semiconductor Group (bivši MOS Technology, Inc.) kupio je bivši menadžer, a 1995. nastavio je s radom pod nazivom GMT Microelectronics, koristeći problematično pogon u Norristownu u Pennsylvaniji, koji je Commodore zatvorio 1992. godine. Do 1999. godine imao je 21 dolar milijun u prihodima i 183 zaposlenika. Međutim, 2001. godine Američka agencija za zaštitu okoliša zatvorila je postrojenje. GMT je prestao raditi i likvidiran.
Vlasništvo nad preostalim sredstvima Commodore Internationala, uključujući autorska prava i patente i zaštitne znakove tvrtke Amiga, prešlo je iz Escoma na proizvođač US PC klonera Gateway 2000 1997. godine, koji je zadržao patente i prodao autorska prava i zaštitne znakove zajedno s licencom za upotrebu patenata, tvrtki Amiga, Inc., tvrtke Washington, koju su među ostalima osnovali bivši podizvođači Gatewaya Bill McEwen i Fleecy Moss 2000. godine. 15. ožujka 2004. Amiga, Inc. objavila je da 23. aprila 2004. godine ona je prenijela svoja prava na prošle i buduće inačice operacijskog sustava Amiga (ali još nije nad drugim intelektualnim vlasništvom) tvrtki Itec, LLC, a kasnije ga je kupila KMOS, Inc., tvrtka Delaware. Ubrzo nakon toga, na temelju nekih kredita i sporazuma o sigurnosti između tvrtke Amiga, Inc. i Itec, LLC, preostala imovina intelektualnog vlasništva prenesena je iz tvrtke Amiga, Inc. u KMOS, Inc. Dana 16. marta 2005., KMOS, Inc. objavila je da je dovršila sve registracije s državom Delawarea kako bi promijenila svoje korporativno ime u tvrtku Amiga, Inc. Commodore / Amiga autorska prava kasnije su prodane Cloantou. [70] AmigaOS (kao i spin-offovi MorphOS i AROS) i dalje se održavaju i ažuriraju. Nekoliko tvrtki danas proizvodi povezane hardver i softver.
Commodore USA. je takodje vlasnik jednog dijela bivseg Commodora.
Commodore USA je takodje pokrenula proizvodnju kompjutera a to su:
Compjuter
Commodore Phonix
Commodore Amigo
Commodore Invictus
Commodore USA je 2013. prestao sa proizvodnjom kompjutera jer je vlasnik Commodore USA umro.
Aktivnosti
Commodoreova bivša sjedišta SAD-a trenutno je sjedište QVC-a.
U februaru 2017. otvorena je izložbena soba za oko 200 Commodora proizvoda u Braunschweigu, koja je obilježila europski proizvodni pogon Commodore koji je imao do 2000 zaposlenika.
.jpg)
