| Go-Shirakawa
|
| car Japana
|
![]()
|
| car Go-Shirakawa
|
| Vladavina
|
1155–1158
|
| Rođen/a
|
(1125-10-18)18. 10. 1125.
|
| Umro/la
|
26. 4. 1192. (dob: 66)
|
| Sahranjen/a
|
Hōjū-ji no Misasagi (Kyoto)
|
| Prethodnik
|
Konoe
|
| Nasljednik
|
Nijō
|
| Suprug/a
|
Fujiwara no Kinshi
|
Car Go-Shirakawa (後白河天皇 Go-Shirakawa-tennō) (18. oktobar 1127 – 26. april 1192) bio je 77. car Japana prema tradicionalnom popisu, koji je vladao od 1155. do 1158.[1] Iako je njegova formalna vladavina kratko trajala, bio je poznat kao jedan od politički aktivnijih japanskih monarha i do smrti zadržao značajan uticaj, te igrao važnu ulogu u krvavim sukobima koji će označiti kraj Heianskog i početak Kamakura perioda japanske historije.
Rodio se kao četvrti sin cara Tobe.[2] Majka mu je bila Shōko (璋子), kćer Fujiwara Kinzanea (藤原公実). Prije dolaska na prijestolje, lično ime (imina) mu je bilo Masahito-shinnō (雅仁親王).[3]
Na prijestolje je došao nakon smrti svog mlađeg brata cara Konoea, pri čemu mu je podršku davao otac koji je nakon abdikacije nastavao vladati kroz sistem tzv- samostanske vladavine. Go-Shirakawa je nastojao umanjiti dotada neosporenu hegemoniju klana Fujiwara u carskoj upravi i državnoj politici, te se u tu svrhu počeo oslanjati na klasu profesionalnih vojnika koji će postati poznati kao samuraji. Nakon očeve smrti 1156. je došao u sukob sa svojim bratom Sutokuom, koji je nastojao preuzeti očev uticaj. On je eskalirao u kratkotrajni Hōgen ustanak gdje je Sutokua porazio uz pomoć samurajskih vođa Taira no Kiyomorija i Minamoto no Yoshitomoa. Dvije godine kasnije Go-Shirakawa je formalno abdicirao i započeo samostansku vladavinu koja će trajati za još pet njegovih nasljednika na carskom prijestolju (car Nijō, car Rokujō, car Takakura, car Antoku i car Go-Toba).
Godine 1159. se savez između samurajskih klanova Taira i Minamoto, što je dovelo do Heiji ustanka koji je dodatno ojačao klan Taira na čelu sa Kiyomorijem. S njim je Go-Shirakawa ispočetka bio u dobrim odnosima, ali ga je 1177. pokušao ukloniti u dvorskom puču. Pokušaj nije uspio i Go-Shirakawa je završio u kućnom pritvoru, a sljedeće godine je Tair no Kiyomori protiv njegove volje proglasio princa Tokihitioa za prijestonasljednika. Godine 1180. je Go-Shirakawa poslao svog sina princa Mochihitoa da potakne Minamotoe na čelu sa Minamoto no Yorimasom da pokrenu ustanak protiv Taira. Tako je započeo petogodišnji Genpei rat, koji će završiti pobjedom Minamotoa i uništenjem klana Taira 1185. Posljednjih godina života Go-Shirakawa je posredno sudjelovao u unutrašnjim okršajima klana Minamoto; pred smrt se pomirio s Minamoto no Yoritomoom, prvim šogunom Japana.
Izvori
- ↑ Titsingh, Isaac. (1834). Annales des empereurs du Japon, pp. 188–190; Brown, Delmer et al. (1979). Gukanshō, pp. 326–327; Varley, H. Paul. (1980). Jinnō Shōtōki. pp.205–208.
- ↑ Titsingh, p. 190.
- ↑ Titsingh, p. 188; Brown, p. 326; Varley, p. 205.
Literatura
- Brown, Delmer M. and Ichirō Ishida, eds. (1979). Gukanshō: The Future and the Past. Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-03460-0; OCLC 251325323
- Helmolt, Hans Ferdinand and James Bryce Bryce. (1907). The World's History: A Survey of Man's Progress. Vol. 2. London: William Heinemann.OCLC 20279012
- Kitagawa, Hiroshi and Burce T. Tsuchida, ed. (1975). The Tale of the Heike. Tokyo: University of Tokyo Press. ISBN 0-86008-128-1 OCLC 164803926
- Ponsonby-Fane, Richard Arthur Brabazon. (1959). The Imperial House of Japan. Kyoto: Ponsonby Memorial Society. OCLC 194887
- Titsingh, Isaac. (1834). Nihon Odai Ichiran; ou, Annales des empereurs du Japon. Paris: Royal Asiatic Society, Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland. OCLC 5850691
- Varley, H. Paul. (1980). Jinnō Shōtōki: A Chronicle of Gods and Sovereigns. New York: Columbia University Press. ISBN 978-0-231-04940-5; OCLC 59145842
