Zbog protivljenja ratu Austro-Ugarske protiv Srbije 1914. je uhapšen i osuđen. Nakon rata hapšen u Kraljevini SHS zbog organizacije štrajkova. Bio je jedan od organizatora Husinske bune1920. godine. Od 1928. godine do svoj smrti 1929. godine bio je organizacioni sekretar CK KPJ.[1][2] Više puta bio je hapšen i zatvaran od jugoslovenske policije.
Ubijen je za vreme šestojanuarske diktature od strane policije na jugoslavensko-austrijskoj granici, pri navodnom »pokušaju bijega«.[3]
Životopis
Rodna kuća Đure Đakovića u Slavonskom Brodu.
Đuro Đaković je rođen u porodici siromašnog seljaka u Brodskom Varošu, kraj Broda na Savi, 1886. godine.[4] Đaković je posle pohađanja osnovne škole u svom selu izučio bravarski zanat u Slavonskom Brodu.
Od 1905 Đaković živi u Bosni, u Sarajevu, gde se zaposlio u bravarskoj radionici Nazea u Jezero ulici.[4]
Radnički aktivizam
Od svog dolaska u Sarajevo Đaković učestvuje u organizovanom radničkom pokretu, naročito u omladinskom. Kao metalski radnik u Sarajevu, već je 1905.-1906. sudjelovao u prvim radničkim štrajkovima u Bosni. Godine 1906. učestvuje u Generalnom štrajku, za vreme kojega dolazi u sukob s nekim lokalnim radničkim vođama zbog njihovog oportunističkog stava.[4]
Bio je član Socijaldemokratske stranke BiH od njezina osnutka 1909. godine.[5] 1910. godine je postao istaknuti omladinski rukovodilac u Sarajevu.[6] Đakovićeva borbenost naročito se ispoljava u štrajku građevinskih radnika u Sarajevu godine 1910, koji je posle sedam nedjelja završen uspehom. Neposredno po završetku ovog štrajka, Đaković je izabran u odbor Saveza metalskih radnika, koji je od 1907-1912 uspešno završio 13 od ukupno 15 vođenih štrajkova.
Na 4. kongresu Glavnog radničkog saveza, održanom 29.06. 1912, Đaković je izabran u Centralnu upravu. Tada je došao u dodir s Dimitrijem Tucovićem.[4]
Prvi svetski rat
U vreme priprema i po izbijanju Prvoga svjetskog rata1914. godine, Đuro Đaković energično pobija socijal-šovinističke stavove jednog dela rukovodstva Socijaldemokratske stranke i Glavnog radničkog saveza u Bosni i Hercegovini i dosledno se bori protiv imperijalističkog rata na liniji socijalističke revolucionarne levice.
Zbog istupanja protiv rata je izveden pred sud i kao "veleizdajnik" osuđen na smrt.[7] Pošto mu je smrtna kazna zamenjena prisilnim radom, upućen je na prisilni rad u Arad i Komoran. Oslobođen je 1917. godine.[7]
Period kraljevine
Po povratku u Kraljevinu SHS, bio je član Centralne uprave Saveza metalaca BiH i uprave Glavnog radničkog saveza BiH.
Godine 1919 Đaković je član Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine.[4] Učesnik je Kongresa ujedinjenjaSocijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), održanog aprila 1919. godine u Beogradu. Posle kongresa ujedinjena, održanog 20.-23. aprila 1919 u Beogradu, Đaković je, povodom organizacije štrajkova, manifestacija i proslava Prvog maja, sa još osmoricom članova Izvršnog pokrajinskog odbora Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti), uhapšen i držan u zatvoru do 24.08.1919.[4] Jedan je od osnivača SRPJ(k) u BiH.
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920 godine Đaković je izabran kao komunistički poslanik u Sarajevu. Sve dok mu režim, na osnovu Obznane i Zakona o zaštiti države, nije poništio, kao i ostalim komunističkim poslanicima, taj mandat, Đaković je vrlo aktivan član Kluba komunističkih poslanika i jedan od stalnih kandidata za rad u raznim organima Skupštine.[4]
Bio je funkcioner klasnih ravolucionarnih sindikata i jedan od organizatora velikog štrajka husinskih rudara. Godine 1920. angažirao se u sindikalnoj kampanji za oslobađanje uhićenih rudara nakon štrajka i bune.[8]
Godine 1921. bio je delegat na Trećem kongresu Kominterne i Prvom kongresu Crvene sindikalne internacionale u Moskvi. Kada se vratio u Kraljevinu SHS, uhićen je i zatvoren. Nakon izdržane kazne uključen je u rad sarajevskoga oblasnog sekretarijata KPJ. Od 1923. godine interniran je u rodnom mjestu.[7]
U kolovozu 1927. prelazi u Zagreb i postaje tajnik (sekretar) oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije Hrvatske. Bio je jedan od najistaknutijih boraca protiv frakcija u vrhovima KPJ. Potkraj 1927. KPJ ga je uputio u Moskvu na Međunarodnu lenjinsku školu. U lipnju 1928. se vraća na ilegalni rad u Zagreb kao opunomoćenik Kominterne za sprovođenje Otvorenog pisma upućenog članovima KPJ.
Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu u studenome 1928. godine, kao osoba koja nije angažovana u frakcijskim sukobima, izabran je za organizacijskog sekretara CK KPJ.
Jedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo je oružana borba - građanski rat protiv vladavine hegemonističke srpske buržoazije. Nikakva parlamentarna ni demokratska kombinacija, niti vlade, izbori i pacifistička očekivanja nisu u stanju da ispune ni jedan zahtev radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radničku klasu nema solucije osim oružane borbe.[9]
– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
Kada je kralj Aleksandar zaveo otvorenu diktaturu, Komunistička partija Jugoslavije je pozvala narod na oružani ustanak.[10] Prva polovina 1929. godine je obeležena serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[11] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[11] Ova taktika KPJ je izazvala bezobzirne odmazde jugoslovenske policije, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge vođe komunista.[11]
Đuro Đaković je u uvjetima šestosiječanjske diktature radio u Hrvatskoj na organizaciji ilegalnih partijskih ćelija.[7] Uhićen je u velikoj policijskoj raciji u Zagrebu 20. travnja 1929. godine, zajedno sa sekretarom Crvene pomoćiNikolom Hećimovićem.
Nakon 4 dana zverskog mučenja[4], ova dvojica komunističkih vođa su 25. travnja1929. godine pod stražom žandarma sprovedeni na jugoslavensko-austrijsku granicu i ubijeni po naređenju komandanta žandarmeriskog puka potpukovnika Radivoja Ristića[4] u policijski insceniranom pokušaju bijega.[1][2]
Prema drugoj verziji, Đuro Đaković je poginuo u oružanom okršaju sa policijom.[9]
Porodica
Đurin sin, Stjepan Đaković, rođen 1912. godine u Sarajevu, također je bio član KPJ te je kao sudionik NOP-a u Hrvatskoj ubijen od ustaša u Zagrebu, 1942. godine.
U Belgiji je tijekom Drugoga svjetskog rata, u sklopu oružanoga pokreta te zemlje, od iseljenika sa područja Jugoslavije formirana jedinica "Đuro Đaković".[13]
↑ 11,011,111,2Geoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
.JPG)
