Teologija oslobođenja je teološka škola koja u Isusu Kristu pored iskupiteljskog, daje značaj oslobođenju potlačenima i prezrenima u svijetu. U politici je vezana uz kršćanski socijalizam.
Osnovana je poslije 1965. godine, nakon Drugog vatikanskog koncila. Najviše se raširila po Trećem svijetu, gdje je ovakva škola i mogla naći najpovoljnije plodno tlo. Posebice je podlogu našla u Latinskoj Americi. Glede raširenosti marksističkih revolucionarnih ideja u tom području, ova je škola se ponegdje i splela s njima.
Često se smatra ovu teologiju svojevrsnim oblikom kršćanskog socijalizma. Jedan od ključnih mislitelja ove škole je Gustavo Gutiérrez, čije se djelo "Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje", smatra manifestom kršćanskog socijalizma. Veliku povezanost ove škole s revolucionarstvom i marksističkim idejama je istaknula i Kongregacija za nauk vjere, tako da je za Ratzingerova predsjedanja 1984. godine objavljena "Instrukcija" kojom se teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje za poticanje nasilja i za marksističke vodilje u svojoj filozofiji.
U jednom dokumentu objavljenom prije "Instrukcije", čelnik Kongregacije je napisao da Analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundmentalna prijetnja vjeri Crkve. Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju, bilo je sankcionirano i marginalizirano za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Optužbe su bile jasne - takvi rad je odstupanje od dogmi.