Među tim poslanicama nalaze se i najstariji spisi Novoga zavjeta, te najraniji postojeći kršćanski dokumenati.
Nastanak
Pavao je osnivao kršćanske crkve na istoku Sredozemlja, uglavnom u urbanim centrima. Pošto bi preobratio određeni broj ljudi na nekom mjestu, on bi odlazio dalje. Ali, ponekad bi dobivao loše vijesti od pojedinačnih zajednica koje je osnovao, npr: došlo je do podijele unutar zajednice, javio se problem nemorala, dolazili su učitelji koji su prenosili ideje drukčije od njegovih, neki su članovi počeli učiti krivovjerje i slično.
Nakon takvih vijesti, Pavle bi toj zajednici poslao povratno pismo, koje se bavilo navedenim problemima. Te poslanice, su bile vrlo bitne za život tih zajednica i vremenom su neka od njih stekla status svetog pisma.
Među poslanicama koje se tradicionalno nazivaju Pavlovim, biblijska znanost razlikuje autentične i neautentične, to jest one kojima je autor Pavao, te one kojima je autor neki drugi kršćanski pisac. I jedne i druge smatraju se u kršćanstvu nadahnutima.
Pavle je vjerojatno napisao mnogo više poslanica nego što je sačuvano. Pavle spominje još neke poslanice, na primjer:
u prvoj poslanici Korinćanima (5. poglavlje, 9. redak), spominje jednu poslanicu koju je Korinćanima napisao ranije (još prije prve poslanice Korinćanima).
Sakupljanje
Proučavalac Novog zavjeta, Robert M. Price, istražujući kako, kada i tko je sakupio razne Pavlove poslanice u jednu zbirku poslanica, i dolazi do zaključka da je Marcion iz Sinope prva zabilježena osoba u povijesti, koja je prikupljala Pavlove poslanice raznim crkvama u jedan kanon Pavlovih poslanica.[16] Marcion je sastavio prvi kanon Novog zavjeta koji se sastojao od Pavlovih poslanica i Evanđelja po Luki.[17]
