Poslanica Efežanima je jedna od knjiga Novoga zavjeta i Biblije. Tradicionalno se smatra, da je poslanicu napisao apostol Pavao, dok je bio u zatvoru u Rimu oko 62. godine. U to vrijeme nastala je i Poslanica Kološanima te Poslanica Filemonu. Biblijska kratica knjige je Ef.
Teolog William Barclay naziva ovu poslanicu "kraljicom poslanica". Tradicionalno se smatra, da je poslanicu napisao apostol Pavao, jer započinje riječima: "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa: svetima koji su u Efezu i vjernima u Isusu Kristu (Ef 1,1)".[1] Neki učenjaci smatraju, da je poslanicu napisao neki Pavlov suradnik uz Pavlovu pomoć ili netko drugi. Ako je apostol Pavao autor, vjerojatno je pisao za vrijeme zatočeništva u Rimu, jer spominje zatočeništvo više puta u poslanici (Ef 3,1; 4,1; 6,20).
Glavna tema je Crkva i njeno utemeljenje u Kristu, kao dio želje Boga Oca. Poslanica počinje temama o otajstvu spasenja Crkve, Božjem naumu spasenja i o spasiteljskom Božjem naumu ostvarenom u nama. Pavao je prvi put na tri mjeseca boravio u Efezu, što je zabilježeno i u Djelima apostolskim (Dj 18,19-21). U Efezu je tada ostavio Priscilu i Akvilu, raspravljao je sa Židovima u sinagogi i poručio, da će se vratiti ako bude Božja volja. Vratio se iste godine i ostao tri godine. Njegovim zalaganjem i radom razvijala se i jačala kršćanska zajednica u Efezu. O tome piše: "Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova (Ef 3,8)". Iz toga grada, kršćanstvo se proširilo na gotovo cijelu (tada poznatu) Aziju (Dj 19,26). Kada je Pavao bio u gradu Miletu pozvao je, da tamo dođu stariješine iz Efeza i prenio im je svoju poruku, misleći da se više neće vidjeti: "Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas (Dj 20,31)".
U Efezu je bila multikulturalna kršćanska zajednica sastavljena od obraćenih Grka i Židova. Apostol Pavao je imao to na umu pišući poslanicu i prilagodio je teme sukladno tome. Piše kako su nekada bili izvan Krista, a "sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu - po Krvi Kristovoj (Ef 2,13)". Poziva ih na jedinstvo i zajedništvo (te se riječi spominju mnogo puta u poslanici) te da podnose jedni druge (Grci Židove, a Židovi Grke). Upozorava ih, da bludnost, nečistoća ili pohlepa ne priliče svetima (Ef 5,3). Radije neka pjevaju Gospodinu, zahvaljuju i slave Boga. Ženama i muškarcima piše, da se međusobno poštuju i ljube: "...neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža (Ef 5,33)". Djecu poziva na poštovanje roditelja, a roditeljima poručuje, da ih dobro odgajaju. Sve poziva na budnost: "Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim (Ef 6,11)." Na kraju poslanice su osobne obavijesti i pozdrav.
Izvori
