PROFILBARU.COM

Pasja ruža
	Cvijet ruže Rosa canina
Sistematika
Carstvo:	Plantae;
Divizija:	Magnoliophyta;
Razred:	Magnoliopsida;
Red:	Rosales;
Porodica:	Rosaceae;
Potporodica:	Rosoideae;
Rod:	Rosa;
Podrod:	R. subg. Rosa;
Sekcija:	Rosa sect. Caninae;
Vrsta:	R. canina;
Dvojno ime
	Rosa canina; L.
Baze podataka
	GBIF; Flora Croatica;
	wikivrste; WD; wikislike; wikigalerija;

Pasja ruža^[1] (obični šipak, šipak divji, šipkova ruža; lat. Rosa canina) u narodu poznata i kao divlja ruža, grmolika je biljka iz roda Rosa i obitelji Rosaceae. Drugi nazivi pod kojima je poznata jesu divlji šipak, ščipak, šibek, šip, šipkovina, šipurika, šipurina, pasja drača, pasja roža.

Opis biljke

Izraste u 2 do 3 metra razgranjeni i prema dolje obraslim bodljikama grm. Tanke se grane savijaju u luku, a listovi su naizmjenični i neparno perasti, sastavljeni od 5-7 jajastih, oštro nazubljenih listića. Cvate od svibnja do srpnja, u nižim predjelima cvate obično u proljeće, u višim kasnije. Cvjetovi se sastoje od 5 latica ružičastobijele boje ugodnog mirisa. Plodovi (šipak) su oko 1,5 cm jajasti i crvene ili crvenonarančaste boje, slatko-kiseli s velikim brojem tvrdih i uglastih dlačicama obraslih plodića koji se pogrešno nazvaju sjemenkama, a dozrijevaju većim dijelom od sredine rujna.

Rasprostranjenost

Raste po sunčanim rubovima šuma, po živicama, na pašnjacima nizinskog i brdskog područja, među grmljem, uz ograde. Uspijeva i na kamenjarima, ali je u tom slučaju plod biljke znatno manji. Rasprostranjena je po cijeloj Europi i dijelu Azije gdje vlada umjerena klima.

Ljekoviti dijelovi biljke

Podrobniji članak o temi: Šipak

Latice cvijeta pasje ruže sabiru se u vrijeme cvatnje i dodaju jelima ili ukuhavaju sa šećerom. Od izraslina koje se katkad pojavljuju na granama izazvane ubodom šipkove ose šiškarice priprema se tinktura, a mladi listovi (koji su vrijedan izvor vitamina C) služe za pripremu čajeva. Ovisno o staništu, već se od kolovoza sabiru mesnati plodovi pasje ruže prije nego potpuno sazriju, potamne i omekšaju, a najviše vitamina C ima u zrelom šipku koji još nije omekšao i počeo gubiti boju, a uz zeleno usplođe oraha predstavlja najbogatiji prirodni izvor tog vitamina. Sadržaj vitamina C kreće se od 350 do čak 2000 mg%, dok je sadržaj karotina između 5 i 8 mg%.^[2] Službena uporaba razlikuje plodove bez sjemena i sjemenke, a sami tvrdi plodići (sjemenke) mogu se rabiti kao začin ili također čaj vrlo ugodna mirisa. Plodovi se iskorištavaju za jelo, dodaju u salate, juhe, kompote, te se pripremaju čajevi, marmelade, pekmezi, šipkovo vino, šipkov liker.

Sastav plodova

pektin – 3,5 – 14 %;
šećer – 24 % (18 % invertni);
soli kalija – 23 mg;
magnezij – 8 mg;
molibden – 9000 mkg;
mangan – 54 mg;
fosfor – 8 mg;
natrij – 5 mg;
željezo – 11 mg;
kalcij – 26 mg;
flavonoidi – 2 – 4 %;
tanini – 4,5 %;
vitamin E – 3,8 mg;
vitamin A – 815 mkg;
vitamin B2 – 0,3 mg;
karotin – 4,9 mg;
askorbinska kiselina – 1200 – 1500 mg.^[3]

Po drugom izvoru sastav je sljedeći: 8,9 % šećera, pektina 2,74 %, pentozana 2,18 %, taninskih i obojenih tvari 3,58 %. Vitamin C varira od 500 – 1077 mg.^[4]

Poštanska marka

Hrvatska pošta je 5. lipnja 2004. godine u sklopu prigodnih poštanskih maraka posvećenih hrvatskoj flori, povodom Svjetskog dana zaštite okoliša u promet stavila niz od tri marke posvećene ljekovitom bilju. Nominalne vrijednosti maraka niza su 2,30, 2,80 i 3,50 kuna, a prikazuju pasju ružu, mirisnu ljubicu i paprenu metvicu.^[5]

Hrvatski nazivi i autori

Baza podataka Flora Croatica navodi sljedeće nazive u povijesnoj literaturi:^[1]

obični šipak, Grlić, Lj., 1984.
pasja drača, Šulek, B., 1879.
pasja ruža, Domac, R., 1994.
rosa od plota, Šulek, B., 1879.
ruža divja, Visiani, R., 1852.
ruža divlja, Pahlow, M., 1989.
ruža puštitasta, Schlosser, J.C.K.; Vukotinović, Lj., 1876.
ružica plotna, Šulek, B., 1879.
ružica, Šulek, B., 1879.
srbiguzica, Šulek, B., 1879.
svrbiguzica, Šulek, B., 1879.
šip, Grlić, Lj., 1984.
šipak divji, Šulek, B., 1879.
šipak, Šulek, B., 1879 1256.
šipčanica, Šulek, B., 1879.
šipek, Šulek, B., 1879.
šipkova ruža, Grlić, Lj., 1984.
šipkovina, Šulek, B., 1879.
šipurika, Visiani, R., 1852.

Izvori

↑ ^a ^b Rosa canina. Flora Croatica Database. Pristupljeno 7. veljače 2023.
↑ Lj. Grlić, Samoniklo jestivo bilje, Zagreb 1980., str. 180.
↑ Шиповник. От 100 болезней, pristupljeno 6. studenog 2018.
↑ V. G. Hržanovskij, Rozi – filogenija i sistematika, spontanie vidi evropeiske časti SSSR-a, Krima i Kavkaza. Opit i perspektivi ispolzovanija, Moskva 1958., str. 180.
↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. listopada 2008. Pristupljeno 4. veljače 2008. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)