Grad je udaljen od Isfahana oko 175 km prema istoku i smješten je gdje se dodiruju Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut, dvije iranskepustinje. Jazd je najsušiji veliki grad u Iranu s tek oko 49 mm kiše godišnje i 23 kišna dana (od čega 11 samo u travnju), te srednjim ljetnim temperaturama često iznad 40 °C. Zime su blage s hladnim jutrima kada temperatura često pada do 0 °C.[3]
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Jazdu je živjelo 656.152 ljudi, i to 297.546 muškaraca i 285.136 žena u 168.528 obitelji.[4] Većina stanovništva su Perzijanci koji govore starim perzijskim jazdskim narječjem, dok su ostali manjinski Azeri i Kaškajci koji govore perzijski kao drugi jezik. Većina stanovnika su muslimani, ali tu je i značajan broj zoroastrijanaca (5-10%), te velika židovska zajednica koja je u opadanju od osnutka Izraela (npr. bivši predsjednik izraela, Moše Kacav, je rođen u Jazdu).
Povijest
Zoroastrijski Toranj tišine u okolici Jazda
Jedan od najstarijih naselja na svijetu, grad je današnje ime dobio je po sasanidskomperzijskom vladaru Jezdegerdu I. (399. – 420./421.). Kada su Arapi osvojili Perziju, mnogi zoroastrijanci su iz okolice doselili u Jazd koji je poslužio kao sigurno sklonište. Naime, plaćajući danak Jazdu je dozvoljeno da zadrži svoju vjeru, a islam je tek postupno postao dominantnom religijom u gradu.
Grad je poznat po svojoj arhitektonskoj jedinstvenosti, a o njegovim tepisima i svili pisao je i slavni hrvatski istraživač Marko Polo koji ga je 1272. opisao kao „plemeniti grad velike trgovine”.
Jazd je u 14. stoljeću jedno kratko vrijeme služio kao prijestolnica Muzafaridske dinastije (1314. – 1393.) i 1350.-'51. godine neuspješno su ga opsjedale snage Indžujidskog (1335. – 1357.) vladara Šaik Abu Išaka. Neke od najznačajinijih građevina u Jazdu potječu iz ovog doba. Tijekom vladavine Safavida (1501. – 1736.) neki građani su odselili na rub Perzijskog carstva, u današnju afganistansku pokrajini Farah, gdje i danas žive i govore starim jazdskim narječjem.
Za vrijeme Kadžarskog carstva (1785. – 1925.) Jazdom su vladavi bahtijarijskikanovi.
Jazd je važno središte perzijske umjetnosti i arhitekture u blizini puta svile i puta začina. Njegove brojne adobe građevine su živo svjedočanstvo uporabe ograničenih sredstava za preživljavanje u pustinji.[2] Grad je opskrbljivan vodom podzemnim kanatnim sustavom koji je jedan od najvećih na svijetu. Graditelji kanata iz Jazda se smatraju ponajboljima u Iranu. Kako bi se oduprijeli vrućim ljetnim danima, Jazd ima veličanstvene vjetrohvate i velike jakčale koji su služili kao hladnjaci s ledom s obližnjih planina.
Spomeničku baštinu Jazda čine i značajne zoroastrijske građevine. Toranj tišine (perz. دخمه, dahma) se nalazi u gradskoj okolici, dok je u gradu hram vatre (perz. dar-e mehr ) Ataš Behram („Vatre pobjede”) u kojemu se čuva vatra koja se održava kontinuirano od 470. god.
Gradska džamija Jazda (perz. مسجد جامع یزد – Masdžid-e-Džāmeh Jazd) iz 12. stoljeća, izgrađena u azerskom stilu, ima neke od najljpših perzijskih mozaika i izvrsnu arhitekturu, a njezini minareti su najviši u Iranu. Novčanica od 200 rijala na stražnjoj strani ima sliku ove džamije.
Pored toga što je Jazd povezan sa svim većim iranskim gradovima državnom iranskom željeznicom (per. شركت راهآهن جمهوری اسلامی ایران, RAI), u čijem je prometnom središtu, u blizini grada nalazi se zračna luka Šahid Sadugi.
Glazba Bakšija iz Korasana (2010.) • Kališujanski rituali Mašhade ardehala u Kašanu (2012.) • Naqqāli, iransko dramsko pripovijedanje* (2011.) • Proslava iranske Nove godine Novruz1) (2009.) • Rituali Pahlevani i Zurhanei (2010.) • Iranski glazbeni reportoar tradicijski skladbi Radif (2009.) • Ritualna dramska umjetnost Ta‘zīye (2012.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Farsu (2010.) • Tradicionalno vezenje tepiha u Kašanu (2010.) • Tradicionalne vještine izgradnje i jedrenja iranskim lendž brodovima u Perzijskom zaljevu* (2011.)
.jpg)
.jpg)
