PROFILBARU.COM

Gambit ultimativna boeinga 747 jest kontraargument modernih inačica paleyjevskih argumenata dizajna. Uveo ga je Richard Dawkins u 4. poglavlju svoje knjige Deluzije o Bogu iz 2006. "Zašto gotovo sigurno nema Boga".

Argument je dosjetka na argument o "tornadu koji prolazeći kroz smetlište sastavi boeing 747" koji se obično rabi za opovrgavanje abiogeneze i evolucije kao neizmjerno nevjerojatne, istovremeno navodeći Božju egzistenciju kao onu koja bolje objašnjava egzistenciju života. Po Dawkinsu je ova logika samoporazna jer teist onda mora objasniti da li je sam bog stvoren od drugog inteligentnog dizajnera ili je pak neki proces mogao stvoriti boga. Ako je egzistencija jako složenog života na Zemlji jednaka boeingu 747 koji mora biti nekako objašnjen, onda je egzistencija jako složena boga jednaka "ultimativnu boeingu 747" koji istinski zahtijeva nemogućnost objašnjenja svoje egzistencije po Dawkinsu.

Kontekst i povijest

Richard Dawkins počinje Deluziju o Bogu jasno pišući da je Bog o kojem on piše abrahamski koncept osobnog boga koji je podložan štovanju. On razmatra egzistenciju takva bića nalik bilo kojem znanstvenom pitanju jer bi svemir s takvim bogom bio značajno drugačiji od svemira bez njega te dodaje da bi takva razlika morala biti empirijski pronicljiva. Stoga Dawkins zaključuje da se ista vrsta promišljanja može primijeniti na hipotezu o Bogu kao na svako drugo znanstveno pitanje.

Dawkinsova tvrdnja

Dawkins sažima svoj argument kako slijedi.^[1] Referencije na "kran" i "nebesku kuku" predstavljaju ideje uzete iz Darwinove opasne ideje, knjige Daniela Dennetta.

Jedan od najvećih izazova čovječjem intelektu tijekom stoljeća bio je da objasni kako nastaje složena, nevjerojatna pojava dizajna u svemiru.

Prirodno je iskušenje pripisati pojavu dizajna samom dizajnu. U slučaju predmeta koje je izradio čovjek kao što je ura, dizajner je zaista bio inteligentan inženjer. Iskušenje je primijeniti jednaku logiku na oko ili krilo, pauka ili osobu.

Ovo je iskušenje lažno jer hipoteza o dizajneru smjesta postavlja još veći problem o tome tko je dizajnirao dizajnera. Čitav problem od kojeg smo počeli bio je problem objašnjenja statističke nevjerojatnosti. Očigledno nije rješenje postulirati nešto što je još nevjerojatnije. Treba nam "kran", a ne "nebeska kuka" jer jedino kran može obaviti posao postupno i vjerojatno od jednostavnosti do inače nevjerojatne složenosti.

Najingeniozniji i najsnažniji kran dosad otkriven jest darwinovska evolucija putem prirodne selekcije. Darwin i njegovi nasljednici pokazali su kako su živi stvorovi, sa svojom spektakularnom statističkom nevjerojatnošću i pojavom dizajna, evoluirali sporo i postupno od jednostavnih početaka. Sada možemo sigurno reći da je iluzija dizajna u živih stvorova tek — iluzija.

Još uvijek nemamo ekvivalentan kran za fiziku. Neka vrsta teorije o multiverzumu mogla bi u principu djelovati za fiziku na jednak objasnidbeni način kao što to darvinizam radi za biologiju. Ova je vrsta objašnjenja površinski manje zadovoljavajuća od biološke inačice darvinizma jer zahtijeva više sreće. No antropski princip omogućava nam da postuliramo puno više sreće nego što to prihvaća naša ograničena čovječja intuicija.

Ne bismo smjeli gubiti nadu da će se pojaviti bolji kran u fizici, nešto što je jednako snažno kao darvinizam za biologiju. No i u odsustvu snažno pogodnog krana koji će se moći mjeriti s onim biološkim, relativno slabi kranovi kojima raspolažemo danas, kada ih podupremo antropskim principom, očito su bolji od samoporazne hipoteze o nebeskoj kuki inteligentnog dizajnera.