Azerbajdžanska narodna glazbala izložena u Zavičajnome muzeju grada Šekija.
Azerbajdžanska narodna glazbala (azerski: Azərbaycan xalq çalğı alətləri, ruski: Азербайджанские народные музыкальные инструменты) glazbala su koje koriste Azeri pri izvođenju glazbe (u mugamu, narodnoj glazbi i u orkestrima). Azerbajdžanska glazbala dijele se na tri osnovne skupine: žičana glazbala, udaraljke i puhačka glazbala. Ukrašavanje glazbala također je posebna grana narodne umjetnosti.[1]
Godine 1931. azerbajdžanski skladatelj Uzeir Hadžibekov stvorio je orkestar azerbajdžanskih narodnih glazbala unutar Azerbajdžanskoga komiteta za radijsko emitiranje. Ideju stvaranja orkestra Uzeiru Hadžibekovu predložio je Muslim Magomajev.[2]
Prvi azerbajdžanski orkestar narodnih glazbala 1932. godine.
Uzeir Hadžibekov s članovima orkestra azerbajdžanskih narodnih glazbala 1932. godine.
Klasifikacija
Žičana glazbala
Od žičanih glazbala najznačnije je saz, glazbalo ašuga. Saz je najstarije i najpopularnije azerbajdžansko žičano glazbalo. U narodnome pjesništvu saz je opisan kao „slatkozvučni“ i „zlatni“. Saz pripada tipu lutnje kordofonskih glazbala.[3] Saz ima dugi vrat (1 – 1,5 m). Tijelo glazbala je veliko, duboko i u obliku kruške. Tijelo je izrađeno od tvrdoga drva koje s vremenom potamni i daje glazbalu karakterističnu smeđu boju. Metalne žice saza dijele se na melodične, napjevne i prateće. Broj žica najčešće iznosi od 4 do 8, no glazbalo može imati i više žica. Saz ima zvonki timbar i melodičnost, stoga služi kao pratnja u solo pjevanju. Među ašuzima popularan je dugački saz. Saz se nosi na ramenu.[1]Umjetnost Azerbajdžanskih ašuga nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.[4]
Tar, kao i saz, spada pod tip lutnje kordofonskih glazbala. Tar oblikom nalikuje na gitaru. Tar obično ima jedanaest žica koje su kao i kod saza dijele na tri skupine: melodične, napjevne i prateće. Tijelo je kao i kod saza, napravljeno od drva, ali za razliku od saza također je napravljeno i od bikovoga perikarda koji daje taru poseban timbar. Složena glazbena ljestvica tara omogućuje postizanje intonacijske raznolikosti. Tar je nezamjenjivo glazbalo hanenda pri izvedbi mugama. Obrt proizvodnje i sviranja tara nalazi se na popisu svjetske nematerijalne baštine.[5]
Kemanča (azerski: kamança) gudačko je glazbalo koje obično ima tri ili četiri, a ponekad i pet žica. Tijelo i vrat su joj okrugli. Kemanča se svira gudalom u obliku luka. Prilikom sviranja kemanča se drži na koljenima. Timbar kemanče sličan je violininom.[1]
Pod udaraljke spadaju bubnjevi, timpani i tamburini. Azerbajdžanski bubanj nagara razlikuje se od običnoga bubnja po tome što se svira rukama, a ne štapićima. Postoji nekoliko inačica nagare, poput: goltug nagare, bejuk ili kos nagare i džura ili čjure nagare. Azerbajdžanski timpani goša nagara po strukturi izgleda kao dva mala bubnjeva koji su međusobno povezani u obliku kaveza. Promjer jednoga od tih bubnjeva malo je veći od promjera drugoga bubnja, stoga bubnjevi drugačije zvuče. Tijelo ovoga glazbala dobiva se od keramike, a membrana od kože. To glazbalu daje poseban, čudan zvuk. Oba bubnja fiksirana su na fiksnoj podlozi. Svira se rukama,[1] a ponekad štapićima.
Daf ili Gabal sastoji se od drvenoga obruča koji je opremljen membranom bikovoga perikarda. Unutrašnjost se sastoji od prstena i zvečke.[1] Osim gore navedenih udaraljki ističu se laggutu i darbuka.
Azerbajdžanska puhačka narodna glazbala dijele se na dva tipa: flaute i oboe. Prvoj skupini pripadaju tutek i balaban. Tutek je pastirska flauta jednostavne konstrukcije, a balaban vrsta cilindrične oboe. Oba glazbala imaju dvostruki usnik od trske i jednaki broj rupa za prste. Razlika u zvuku nastaje zbog različitoga rasporeda zvučnih kanala.[1]
U drugoj skupini azerbajdžanskih puhačkih narodnih glazbala pripada zurna (zurla ili surle) koja ima stožasti oblik kanala. To daje oštrinu zvuku glazbala. Zbog toga se balaban koristi u zatvorenome prostoru, a zurna vani na zraku. Poseban i snažan zvuk ovih glazbala čini ih omiljenima narodnima glazbalima. Saz s balabanom i udaraljkama čini ašuški ansambl, a tar s kemančom i tamburinom služi kao pratnja mugamskima pjevačima – hanendama; puhačkima i narodnima ansamblima može prisustvovati goš zurna (azerski: qoşa zurna) u pratnji balabana.[1]
Pod azerbajdžanska puhačka narodna glazbala također se mogu ubrajati nej i tulum.
Galerija
Narodna glazbala izložena u Muzeju umjetnosti i povijesti grada Cognaca u Francuskoj, 5. – 7. studenoga 2012.
↑ abcdefghК. А. Касимов. Народы Азербайджанской Советской Социалистической Республики. Азербайджанцы. Народное творчество / Под редакцией Б. А. Гарданова, А. Н. Гулиева, С. Т. Еремяна, Л. И. Лаврова, Г. А. Нерсесова, Г. С. Читая. — Народы Кавказа: Этнографические очерки: Издательство Академии наук СССР, 1962. — Т. 2. — С. 157-159 (Народная музыка). — 684 с.
↑Эльмира Абасова. Узеир Гаджибеков / Под ред. Л. В. Карагичевой. — Баку: Азербайджанское государственное издательство, 1975. — С. 87. — 142 с.
.jpg)
.jpg)
