Austrijska komora radnika i namještenika (Kammer für Arbeiter und Angestellte, kraće Arbeiterkammer, AK) je organizacija koja zastupa interese tri milijuna austrijskih posloprimaca. Članstvo je obvezno za sve osobe koje su zaposlene u Austriji. Zbog toga ih se ne smije miješati s austrijskim radničkim sindikatima, gdje je članstvo dobrovoljno i koji su organizirani pod krovnom organizacijom Austrijskim savezom sindikata (Österreichischer Gewerkschaftsbund).
Austrijska radnička komora i sindikalni savez zastupaju interese zaposlenika u austrijskom sustavu socijalnog partnerstva (Sozialpartnerschaft), koji igra glavnu ulogu u reguliranju plaća i cijena. Austrijska radnička komora zasniva se na devet radničkih komora za svaku austrijsku saveznu državu. Predsjednik bečke radničke komore također je predsjednik Austrijske radničke komore.[1]
Radnička komora osnovana je 1920. godine nakon pada Austro-Ugarske. 1934. je novi austrijski režim proširio značenje kolektivnih ugovora. Radničke komore bile su ujedinjene u centralne radničke sindikate po uzoru na talijanski fašizam. Uredba od 2. ožujka 1934. utemeljila je Sindikalni Savez austrijskih radnika i namještenika. Svi ugovori koje je taj Savez sklopio bio je obvezatan za sve radnike i namještenike one struke li grane, za koju je sklopljen, bez obzira na članstvo u Sindikalnom savezu. Zakon je obvezao i stranu poslodavaca. Uredba od 17. studenoga 1934. osnovan je Savez industrijalaca. Uredbom je naloženo da svi kolektivni ugovori koji je sklopio taj savez obvezuju sve poslodavce odredenoga područja, bez obzira na to jesu li članovi tog Saveza ili nisu.[2] 1938. eliminirali su ih nacionalsocijalisti.[3]
Jedan od glavnih projekata austrijske radničke komore je stvaranje indeksa radne klime (Arbeitsklima Index). Pokrenut je 1997. i do 2010. ostvareno je 42.000 intervjua s radnicima u Austriji.[4]
Frakcije su:
Ove frakcije nisu u svim saveznim državama:
Aktualni predsjednici komora radnika i namještenika po saveznim državama:
|journal=