Ante (Antun) vitez Vuković pl. Vučidolski[1][2] je bio hrvatski političar.
Godine 1903. spominje ga se kao darovatelja žrtvama u Hrvatskoj.[3] Bio je predsjednik društva Dalmatinski skup u Trstu od početka postojanja tog društva, a lipnja 1908. izabran je za počasnog predsjednika.[2]
Bio je u Zastupničkom domu Carevinskog vijeća 1903. godine koje je 8. siječnja 1903. sazvao car i kralj Franjo Josip I. Kraljevinu Dalmaciju su pored Vukovića Vučidolskog koji je bio u Narodnoj hrvatskoj stranci, zastupali iz Stranke prava Juraj Biankini, Josip Virgil Perić, iz Narodne hrvatske stranke Ante Šupuk, Petar Klaić, Lovro Borčić, Josip Zaffron, Vicko Ivčević, Juraj Ferri, a Srpskoj narodnoj stranci Andrija Vujatović-Šarov i Radoslav Kvekić.[4] Od aktivnosti valja spomenuti supotpisivanje interpelacije Jurja Bijankinija 15. svibnja 1903. na ministra obrane Zena von Welsersheimba glede angažmana vojske u nemirima u Hrvatskoj, s obzirom na neopravdanost uporabe takve sile, čak i prema ženama i djeci (potpisali su ju 19 hrvatskih i slovenskih zastupnika Zafronn, Šupuk, Spinčić, Berks, Šusteršič, Gregorčič, Žičkar, Vuković, Borčić, Ferri, Perić, Klaić, Ivčević, Pogačnik, Ferjančič, Hajek, Breznovsky, Chok, Koudela, ali ne i dvojica zastupnika Srpske stranke iz Dalmacije)[5] te prešni prijedlog od 19. svibnja i.g. u svezi s redarstvenim mjerama koje su u Ljubljani poduzeli policijski agenti Khuena Hedérvarya u Ljubljani (policijski agenti su tragali za osumnjičenim Hrvatima zbog objave antikhuenovskih plakata te proveli predistragu protiv jedne ljubljanske tiskare koju su vlasti osumnjičile zbog njihova tiskanja).[6]
Bio je predloženik Hrvatske stranke na izborima za Carevinsko vijeće 1907. (9. izborni kotar Makarska – Vrgorac – Metković – Pelješac), na kojima je prošao.[7]
Borio se je za očuvanje znanja kućnih rukotvorina. Da bi se spasilo znanje izrade narodnih veziva, zajedno s Kamilom Tončićem pokušao je nešto napraviti po tom pitanju. U sklopu muzeja za ženske ručne radnje postojala je škola s besplatnim tečajima, a njih dvojica pokušali su nešto slično napraviti u Dalmaciji. Sastavili su posebni program koji su dostavili velikoj zaljubljenici u narodnu umjetnost Kraljevine Dalmacije nadvojvotkinji Mariji Josipi Saskoj da bi se to ostvarilo.[8]