Osnovnu školu završio je u selu Prološcu pored Imotskog gdje je i živio do svoje četrnaeste godine. Nakon toga je bio pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu. Završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kao pisac prvi put se pojavljuje u novinama "Slobodna Dalmacija," a 2001. prelazi u novine "Jutarnji List." Prvu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao objavljuje 1997., a njezino prošireno izdanje 2001. godine. Njegov roman prvijenac Što je muškarac bez brkova izlazi 2000. godine. Roman je postigao veliki uspjeh. Do sada je imao sedam izdanja. Godine 2001. objavljuje knjigu feljtona Smotra folklora. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je dramu Krovna udruga. U adaptaciji Aide Bukvić zagrebački je HNK uprizorio roman Što je muškarac bez brkova. Predstava je na Marulićevim danima2002. godine osvojila nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Godine 2003. izdaje roman Ništa nas ne smije iznenaditi, potom 2004. godine knjigu feljtona Klasa optimist, a 2005. godine roman Ljubav, struja voda i telefon.
Tomić radi kao novinar za Jutarnji list. Istodobno piše tjednu kolumnu Vlaška posla za Slobodnu Dalmaciju. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu (1996.) i kolumnu (2005.). Potpisnik je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika,[1][2] i o kojoj govori u medijima.[3][4]
Kontroverze
Tomić je napustio Slobodnu Dalmaciju nakon što je 53 hrvatskih športaša u javnom pismu osudilo njegov istup protiv Blanke Vlašić u kolumni u spomenutom listu u kojoj je iznio kršćanofobne stavove.[5]
Građanska inicijativa »Pomozimo djeci s invaliditetom« uputila je Tomiću javno pismo i zatražila ispriku nakon što je osobe s poteškoćama u razvoju prozvao »medicinskim idiotima«.[6]
Godine 2005.Hrvoje Hribar je prema njegovu prvom romanu snimio film Što je muškarac bez brkova, 2006. godine redatelj Rajko Grlić je prema Tomićevoj knjizi Ništa nas ne smije iznenaditi snimio film Karaula.
Bibliografija
Zaboravio sam gdje sam parkirao, zbirka priča, 1997.
Kiklop za hit godine (za Građanina pokornoga) 2006.
Nagrade za kazalište
Nagrada za najbolju predstavu u cjelini na Marulićevim danima (za Što je muškarac bez brkova) 2002.
Specijalna nagrada Velika liska (zajedno s Rajkom Grlićem, za predstavu Ustav Republike Hrvatske) na Mostarskoj liski 2018.
Nagrade za film
Nagrada za najbolji scenarij (s Rajkom Grlićem) na Festivalu Raindance 2017. za film Ustav Republike Hrvatske (istodobno nagrađen i kao najbolji film).
»Može li mi netko objasniti što će velikom Bogu na nebesima olimpijska bronca u skoku u vis za žene? Da je Bog htio medalju u skoku u vis, pa još u, neobično, ženskoj konkurenciji, mogao je valjda uzeti zlato. Ako je jednu natjecateljicu izabrao i osobito inspirirao, Svetim je Duhom, najmoćnijim, a sasvim legalnim dopingom, krišom od drugih ispunio dok je trčala put vodoravne letvice na metar i 97 centimetara, zašto je nije učinio neprikosnovenom pobjednicom?«
»Možda već iduće sezone netko će napraviti reality show s pravim, medicinskim idiotima. Izabrat će ih iz ustanova za intelektualno uskraćene i tjerati da se naglavačke, bez kaciga, bacaju s drugog kata.«