Anica Bošković (Dubrovnik, 3. studenog1714. – Dubrovnik, 13. kolovoza1804.) je bila hrvatska književnica. Pisala je pjesme (pastorale) i prevodila je s talijanskog jezika. Prva je hrvatska književnica, kojoj je objavljeno djelo na hrvatskom jeziku i prva književnica u Hrvatskoj, kojoj je objavljena knjiga za vrijeme njenog života.
Životopis
Anica, krsnim imenom Ana-Marija, rođena je 1714. godine u Dubrovniku.[1]
Anica Bošković je rođena od roditelja majke Paule Bettera, kćerke jedne talijanske bogate obitelji, i oca Nikole Boškovića, trgovca podrijetlom iz Orahovog Dola. Sestra je slavnog brata Ruđera Boškovića.
Umrla kao posljednji izdanak obitelji Nikole i Pave Bošković.[2] Umrla je 12. kolovoza1804. godine. Pokopana je uz majku u franjevačkoj crkvi samostana Male braće na Stradunu. Društvo „Anice Bošković” postavilo je 1939. nadgrobnu ploču.[3]
Nije se nikad udavala. Osim hrvatskim, služila se latinskim, francuskim i talijanskim jezik.[4]
Najpoznatije joj je djelo „Razgovor pastirski varhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje” (1758.), koje je poznato i kao „Ljubica”. To je jedino tiskano djelo jedne žene u književnoj povijesti Dubrovačke Republike.[5]
