Ćamil Sijarić je rođen 18. prosinca1913. godine u selu Šipovice, kod Bijelog Polja. Bio je najstarije dijete u zemljoradničkoj obitelji Šabana i Elmaze Sijarić. Izgubio je roditelje još dok je bio dijete, a brigu o njemu i mlađem bratu Šabanu preuzeo je stric Ilijaz.[1] Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine. Kao student objavljivao je poeziju u časopisima "Mlada kultura" i "Nova žena". Surađivao u "Zori", "Brazdi", "Letopisu Matice srpske", "Stvaranju", "Savremeniku", "Životu"...[2] Za za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista "Glas" i dramaturg Narodnog kazališta u Banjoj Luci. U Sarajevo je prešao 1947. godine te radio u redakciji lista "Pregled". Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji "Zadrugara". U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do umirovljenja 1983. godine.
U književnom stvaralaštvu bio je poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka. Među takvim djelima je i njegovo najpoznatije, roman Bihorci, nazvan upravo po stanovnicima te regije. Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Pisac Zuvdija Hodžić je za njega rekao da je imao nevjerojatan dar usmenog kazivanja i da bi svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, a tek onda zapisao. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, estonski, engleski, francuski, njemački, mađarski, turski, poljski i ruski jezik.[3]
