Zagrebačka škola crtanog filma

Trik kamera za snimanje crtanog filma, Zagreb film, 1956. godine. Muzej grada Zagreba

Zagrebačka škola crtanog filma je naziv za školu animiranog filma koji dolazi iz Zagreba, Hrvatska, a ponajviše iz Zagreb filma polovinom 1950-ih godina. U jedinoj cjelovitoj knjizi o ovoj Školi, Z is for Zagreb, filmski kritičar Ronald Holloway (kao i niz drugih filmskih kritičara i historičara) ovaj prvi period nazivaju "zlatnim periodom" Zagrebačke škole crtanog filma. Predstavljaju ga autori: Nikola Kostelac,^[1] Vatroslav Mimica, Dušan Vukotić i Vladimir Kristl i obuhvata period od 1957. do 1962. godine.

Prvi veliki uspjeh Zagrebačke škole crtanog filma bio je osvajanje nagrade Grand Prix na Venecijanskom filmskom festivalu za crtani film Samac, Vatroslava Mimice. "Zlatni period" zaključuje nagrada Oscar za najbolji kratkometražni animirani film, za film Surogat, Dušana Vukotića iz 1962. godine. Bila je to prva nagrada osvojena u kategoriji animiranog filma izvan SAD-a. Ova škola animacije dala je evropskoj filmskoj baštini preko 400 naslova vrijednih animiranih ostvarenja koja su i nagrađena s više od 400 najprestižnijih nagrada širom svijeta.

Historija

1922. - 1945.

Tradicija animiranog filma u Zagrebu počinje od Sergija Tagatza 1922. godine (dvije kratke animirane reklame), a nastavlja se sa kompanijom "Škola narodnog zdravlja" (snimatelj Stanislaw Novoryta, dramaturg i režiser Milan Marjanović, slikari Petar Papp i Vilko Šeferov) s filmovima "Ivin zub", "Macin nos", 1928. godine i "Martin u nebo" 1929. godine. Tokom 1930-ih više filmova animiranih reklama producirala je filmska kompanija Maar-Reklama. Za ovaj medij zanimali su se i mnogi pioniri hrvatskog filma: Viktor Rybak, Oktavijan Miletić i Kamilo Tompa.

1945. - 1954.

Nakon 1945. godine braća Neugebauer (Walter ^[2] i Norbert ^[3]) uspješno snimaju prve filmove ("Svi na izbore", 1945. i Veliki miting 1951. u produkciji Jadran filma) i usmjeravaju rad na animiranom filmu prema diznijevskom konceptu. Animirani, crtani filmovi nastali u tom maniru u tematskom pogledu donijeli su inovacije koje se prije svega odnose na propagandnu satiru Veliki miting 1951., Kako se rodio Kićo, 1951., Začarani dvorac u Dudincima, 1952. i Gool 1952. pod utjecajem Fadila Hadžića,^[4] vrsnog komediografa, zaslužnog za niz kulturnih projekata u hrvatskoj kulturi, tada urednika satiričkog lista Kerempuh, koji je njegovao kartikaturu i političku satiru. U tom listu sarađivali su: Ismet Voljevica, Dušan Vukotić, Vladimir Delač, Borivoj Dovniković, Oto Reisinger i dr. Oni su bili buduća jezgra autora i saradnika za nastavak rada na crtanom filmu.

1954 - 64

Značajan je bio period od 1954 - 55 godine kad Nikola Kostelac i Dušan Vukotić ^[5] rade 13 kratkih reklamnih animiranih filmova u kojima je (prema riječima Dušana Vukotića) usljed nedostatka novca, upotreba minimalnog broja folija, stvorila novu koncepciju ograničene animacije. Time je raskinula s koncepcijom diznijevske "pune animacije, punog prostora i punog pokreta", te uvela plošnost, dvodimenzionalnost i geometričnost likova. Odatle dolazi jednostavnost u pokretanju likova, eliptičnost u animacijskom koncipiranju kadra, sekvence, jednostavna i efektna dramaturška rješenja. Umjesto klasične i opisne animacije stvara se novi originalni koncept. Dušan Vukotić o nastanku reklamnih animiranih filmova kasnije kaže da su pri njihovom koncipiranju bili podvrgnuti detaljnoj analizi: scenarij, crtež, scenografija, zvučna kulisa i montažni ritam. Grafički pojednostavljene i reducirane forme crteža i likova, donijele su i drugačiji stilizirani pokret. Likovi se oslobađaju realnog pokreta, koji istodobno nosi i duže trajanje i usporava ritam filma. Kretanje tako plošno koncipiranih likova postaje izražajnije.

Prvi animirani filmovi rađeni klasičnim načinom animacije sadržavali su od 12.000-15.000 crteža, a primjenom novog koncepta reducirane animacije smanjen je broj crteža na 4.000-5.000 crteža, a pri tome crtani film nije izgubio na svom vizuelnom bogatstvu i atraktivnosti. Smanjeni broj ekstrema, shematizirani likovi traže izvrsno poznavanje animacije. Do punog izražaja dolazi i drukčija upotreba muzike, odatle put ka sintetskoj muzici, drukčijoj upotrebi šumova, zvučnih efekata, koji više ne prate realno kretanje, te i sami postaju dio sadržaja ili kontrapunkt filmskoj slici.

Umjesto verbalnog elementa u animirani film unesena su grafička rješenja što će se kasnije pojaviti u antologijskim djelima na visokoj esteskom nivou Vatroslava Mimice, Dušana Vukotića i Vladimira Kristla. Sam lik oslobođen forme može se razvijati i razvijati asocijacije koje nas mogu dovesti do simbola i znaka (Don Kihot, Vladimir Kristl, 1961.).

Zagrebačku školu crtanog filma nemoguće je posmatrati i prosuđivati odvojeno od događanja u likovnim umjetnostima (EXAT, Nove tendencije) ili zbivanja na području istraživanja zvuka (Ivo Malec, Milko Kelemen i naročito Međunarodni festival savremene muzike - Zagrebački biennale savremene muzike, koji sistemski od početka 1960-ih upoznaje našu sredinu s novim stremljenjima u svjetskoj muzici).

Djelatnost članova EXAT-a odvija se tokom ranih 1950-ih (objava Manifesta 1951. godine, a izložba četvorice slikara početkom 1953. godine) i predstavlja raskid s dotadašnjom dominacijom socijalističkog realizma. EXAT djeluje u periodu 1950 - 56, a Nove tendencije između 1961 - 73 godine. U EXAT-u učestvuju: B. Bernardi, Z. Bregovac, V. Kristl, I. Picelj, B. Rašica, V. Richter, A. Srnec, koji su (kao i Zagrebačka škola crtanog filma) činili "skup pojedinaca različitih sklonosti prije nego programsko vjerovanje istomišljenika" (Jerko Denegri EXAT 51, Nove tendencije, Zagreb 2000). Slikarstvo pripadnika EXAT-a nije stilski jedinstveno i ne odvija se samo u području geometrijske apstrakcije. Vladimir Kristl bio je izvrstan i najnepredvidljiviji autor što će pokazati i u svojim animiranim filmovima (naročito u filmu "Šagrenska koža" iz 1960. godine). Srnec je raznovrstan, a Picelj odan načelima konstrukcijskog mišljenja.

Zagrebačka škola crtanog filma je 1957. godine ostvarila značajna djela: Ipak se kreće (Dragutin Vunak), Cowboy Jimmy i Čarobni zvuci (Dušan Vukotić), Strašilo (Vatroslav Mimic), Susret u snu, Premijera i Na livadi (Nikola Kostelac).

Ova 2 filma Nikole Kostelca po svojoj čistoći izvedbe, likovnoj izražajnosti i složenosti tematskih struktura stoje uz bok Vukotićevih i Mimičinih filmova.

1958. godina obilježena je snimanjem 13 novih crtanih filmova, a te godine ugledni francuski historičar filmske umjetnosti Georges Sadoul i filmski kritičar Andre Martin utemeljuju novi pojam u svjetskom animiranom filmu Zagrebačka škola crtanog filma i to nakon predstavljanja filmova na festivalima u Cannesu (1958.) i Toursu (1959). U Cannesu je prikazano 7 animiranih filmova: Cowboy Jimmy, Čarobni zvuci, Abra kadabra Dušana Vukotića, Strašilo i Samac Vatroslava Mimice, te Premijera i Na livadi Nikole Kostelca. Najveći eksperimentator na području animiranog filma, kanadski režiser Norman McLaren bio je prisutan na toj projekciji kada je kratko izjavio:

oni otkrivaju nešto novo i veliko.

Animirani film Samac originalan po svojoj ideji i likovnoj realizaciji (1958.), te pokazuje interes svestranog režisera Vatroslava Mimice ^[6] U svojim filmovima Vatroslav Mimica se bavi univerzalnim i egzistencijalnim problemima savremenog čovjeka sukobljenog sa supercivilizacijskim dostignućima, koja prijete uništenju temeljnih ljudskih vrijednosti, intimnog svijeta, ljubavi, želja i snova. Duboko humana tema usamljenosti, prisutna i u animiranom filmu Mala kronika (1962.). Plošno koncipirane figure kreću se u otuđenom svijetu stalno pokrenutih ploha predstavljajući simbole u mehaniziranoj civilizaciji. Na likovno dosljedan način prikazan je razdrobljeni svijet, dehumaniziran sa usamljenim ljudskim jedinkama.

Svoje dalje istraživanje Vatroslav Mimica nastavlja u djelu Inspektor se vratio kući (1959.), gdje tehnikom kolaža gradi scenografiju sa dijelovima stakla, kartona, isječcima fotografija, koji zamjenjuju stvarni prostor kuća, ulica, vrata, prozora, interijera. Na taj način Mimica uništava logiku prostora i omogućuje da lik inspektora konicipiran da se pokreće kao kukac-robot čas nestaje čas se pojavljuje u neočekivanom obliku podvlačeći se pod debele naslage kolažnih dehumaniziranih elemenata neprepoznatljivih oblika. Tako autor stvara neodlučnost kod glavnog junaka, a groteskni morbidni svijet s čudesnom sintezom krhotina, fragmenata i poetična, nostalgična melodija (Mo-no-to-ny) kao lajtmotiv zajedno stvaraju jednu od najljepših sekvenci u modernoj animaciji.

Vatroslav Mimica anticipira pop-art, kao na primjeru animiranog kolaž filma "Mala kronika", gdje dijelovi mašina, mehanizama (zupčanici, opruge, lima, metalni dijelovi) stvaraju prostor u kojem slijepac i pas neuspješno pokušavaju preživjeti. Zagušuje ih taj bešćutni svijet otpadaka i na kraju ostaje stvarna krvava mrlja.

Prvobitni filmski autor Dušan Vukotić je značajan po njegova 2 filma Koncert za mašinsku pušku (1958.) i Surogat (1961.). U parodiranju kriminalističke teme u filmu Koncert za mašinsku pušku, kretanje likova je svedeno na pojednostavljene karikature, dvodimenzionalne dijelove scenografije, linearna kretanja likova (na čemu autor gradi i neočekivane obrate i iracionalne gegove kao što je kretanje gangstera po liniji ispaljenih metaka), zajedno sa scenografskim rješenjima grada stvaraju bogatu i dinamičku vizuelnu strukturu sa vizuelnom originalnošću.

Animirani film Surogat vrhunac je Vukotićevog koncepta animiranog filma, gdje se on oslobađa svih suvišnih elemenata i maksimalno ograničava scenografiju. Vješto odabrana tema uz obilje neočekivanih gegova, originalno koncipirana figura glavnog lika koja daje velike mogućnosti za psihološku dogradnju, duhovite obrade, čini ovaj animirani film savršenim i do kraja osmišljenim modelom reducirane animacije, koji je u cijelosti ostvaren u plošno koncipiranom modelu animacije.

Značajni predstavnik Zagrebačke škole crtanog filma jest slikar, eksperimentator i autor animiranih filmova Vladimir Kristl. Sa samo 2 crtana filma bitno je označio Zagrebačku školu crtanog filma. Krajnja redukcija, prelazak iz svijeta simbola u svijet značenjskog, granica je i koncept na koji niko u Školi nije nastavio graditi animirane filmove jer se smatrao preradikalnim.

Vladimir Kristl je bio aktivni učesnik (uz Picelja) i najprivrženiji egzatovskom periodu iz 1950-ih, a slikao je u duhu geometrijske apstrakcije. Njegove šture ogoljene slike u potpunoj su suprotnosti s raskošnim vizuelnim rješenjima u njegovom antologijskomn animiranom filmu Šagrenska koža iz 1960. godine. Film karakterizira stalna izmjena slikarskih tehnika, gusti tamni teški namazi uljene boje, secesijski crtež, stilizirane voluminozne figure, suprotstavljenost i kontrasnost svijetlih i tamnih površina, beobična sekvenca infernalnog nadrealizma, igra numeričkih vrijednosti – rulet (op art), kao lajtmotiv maljevičevski crveni kvadrat na bijeloj pozadini, apstraktni geometrijski znak. Stalna sukobljenost nespojivih ekstrema od impresionizma, kao i kolorističkih mrlja, secesijskog crteža i geometrijskih znakova, naznačenih grafičkih simbola pojedinih likova, daje izuzetan sveukupni umjetnički i estetski rezultat i originalno filmsko djelo. Odbacivanje bilo kakvog stilskog jedinstva, potpuna prepuštenost inspiraciji i trenutnom osjećaju.

Sljedeće djelo Vladimira Kristla koje spada u vrhunac zlatnog perioda Zagrebačke crtanog filma, bio je animirani film Don Kihot (1961.), zbog kojeg i napušta tadašnju Jugoslaviju jer mu zbog "nerazumljivosti" filma ubacuju pojedine "objašnjavalačke" fotografije i dodaju na kraju korežisera.

Svi likovi svedeni su na kvadratiće, krugove polukrugove i u pojedinim sekvencama u kojima se ti elementi gomilaju jedni na druge, izgubili su geometrijsku čistoću. S druge strane kao čisti znakovi koncipirani su Don Kihot i njegov sluga, a sve to je popraćeno sintetskim zvukom. Odrekao se čitljivosti oblika i prepoznatljivosti pojavnih oblika, ukida fabulu, progresiju u iznošenju sadržaja u ime sistema znakova. Do krajnosti sažeti grafizam, s nepogrešivim osjećajem za pokret i čitav film čitamo kao znakovno pismo, tj. kao originalni iskaz simbola i značenja. Nepredvidljivi pravci kretanja, iznenadne pojave nagomilanih struktura autor ostvaruje jedinstvo zvučnog, grafičkog i animacijskog tako da ovo djelo ostaje originalnim autorskim iskazom i istodobno novim putem u animacijskom istraživanju.

Faze ciklusa hoda Profesora Baltazara i kopističko kolorističke celuloidne folije, od sličice do crtanog filma. Muzej grada Zagreba.

Druga faza Zagrebačke škole crtanog filma koja traje od polovine 1960-ih do kraja 1970-ih koju Ronald Holloway naziva "gegmeni" uspoređujući animirana djela Borivoja Dovnikovića ^[7], Pavla Štaltera ^[8], Aleksandra Marksa ^[9], Zlatka Boureka,^[10] Zlatka Grgića (njegova u svijetu poznata animirana humoristička serija Profesor Baltazar) ^[11], Ante Zaninovića ^[12], Milana Blažekovića ^[13], Nedeljka Dragića,^[14] Dragutina Vunaka,^[15] Borisa Kolara ^[16] i dr., s nijemom američkom komedijom i njenim junacima. Tako su Dovnikovićevi junaci bliski ostvarenjima i likovima koje su stvorili Jacques Tati, Harry Langdon i Stanlio i Olio. Junake Zlatka Grgića Holloway dovodi u odnos s komikom Bustera Keatona, a junake Nedeljka Dragića s likovima koje je u svojim brojnim kratkim komedijama stvorio Charlie Chaplin.

Napuštanje slikarskih struktura i opredjeljenje za oživljene crteže uz bravuroznu animaciju, napuštanje velikih tema, kraći filmovi, okretanje malom čovjeku, duhovitosti, igri, iracionalnom gegu, naglašenije su prisutni i predstavljaju temeljne osobine ove druge podjednako značajne i u estetskom doprinosu vrijedne faze u razvitku Zagrebačke škole crtanog filma. Tokom 1980-ih i 1990-ih Croatia film producirala je prve animirane filmove u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, a sve je režirao Milan Blažeković: Čudesna šuma, Čarobnjakov šešir (1990.) i Čudnovate zgode šegrta Hlapića (crtani film).

Pojava nove generacije autora krajem 1970-ih godina (Joško Marušić i Krešimir Zimonić), te najnovije generacije s kraja 1980-ih i početkom 1990-ih, najavljuje drukčiju Školu koja će uz osnivanje zasebnog četverogodišnjeg studija crtanog filma na Akademiji likovne umjetnosti (1999.) godine oživjeti njenu tradiciju i vratiti je u bitne tokove svjetske animacije.

Također pogledajte

• Zagreb film
• Profesor Baltazar

Literatura

• Filmska enciklopedija I. i II., Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, gl. urednik dr. Ante Peterlić, Zagreb, 1986. i 1990.,
• Zagrebački krug crtanog filma I (Građa za povijest hrvatske kulture), pedeset godina crtanog filma u Hrvatskoj, almanah 1922.-1972., uredio: Zlatko Sudović, Zagreb 1978.,
• Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896.-1997., Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1998.,
• Filmska kultura, broj 81-82, Zagreb 1972., 50 godina animacije,
• Holloway, Ronald: “Z” is for Zagreb, London, The Tantivy Press, London,
• Munitić, Ranko: Uvod u estetiku kinematografske animacije, Filmoteka 16, Zagreb, 1983.,
• Denegri, Jerko: Exat 51, Nove tendencije, umjetnost konstruktivnog pristupa, Zagreb 2000.,
• Bendazzi, Giannalberto: Cartoons, One hundred years of cinema animation, John Libbey & Company Ltd., London 1994.

Reference

1. Crvenkapica (1954.), Premijera (1957.), Na livadi (1957.), Susret u snu (1957.), Nocturno (1958.), Ring (1959.), Djevojka za sve (1959.), Ludo srce (1959.) i niz drugih, kao pomoćnik gl. crtača učestvuje u filmovima Začarani dvorac u Dudincima i Nestašni robot, a s D. Vukotićem realizira 13 reklamnih animiranih filmova 1954./1955. te zajedno utiru put reduciranoj animaciji.
2. Svi na izbore (crtač, 1945.), korežira Veliki miting (1951.), Veseli doživljaj (1951.), radi na reklamnim filmovima crta i animira Nezgode pješaka (1957.) i Bušo hrbari osvetnik (1958.)
3. Svi na izbore (1945.), scenarista i korežiser Velikog mitinga 1951. u produkciji Jadran filma, scenarista Veselog doživljaja (1951.), Gool (1952.), Nezgode građanina pješaka (1957.), Korisna matematika (1957.), Bušo hrabri osvetnik (1958.) i Lažni kanarinac (1958.).
4. Pokretač crtanog filma, festivala u Puli, osnivač listova: Kerempuh, Vjesnik u srijedu, Telegram i dr., komediograf, dugometražni igrani filmovi: Abeceda straha (1961.), Službeni položaj (1964.), Druga strana medalje (1965.), Tri sata za ljubav (1968.), Protest (1967.), Lov na jelene (1972.), Novinar (1979.) i dr.
5. Režiser, scenarist, animator, crtač i karikaturist, animirani filmovi: Kako se rodio Kićo (1951.), Začarani dvorac u Dudincima (gl. crtač i animator), Cowboy Jimmy (1957.), Koncert za mašinsku pušku (1958.), Krava na Mjesecu (1959.), Čarobni zvuci (1957.), Abra kadabra (1958.), Osvetnik (1958.), Piccolo (1959.), Surogat (1961.), Igra (1962.), Mrlja na savjesti (1968.), Opera Cordis (1968.), Ars gratia artis (1970.) i dr. Zajedno s N. Kostelcem 1954./1955. realizira 13 reklamnih animiranih filmova koji predstavljaju početak reducirane animacije.
6. Autor niza dugometražnih igranih filmova koji su unijeli tematska i estetska inovativna rješenja u hrvatsku kinematografiju. Najpoznatiji njegovi dugometražni igrani filmovi su: Jubilej gospodina Ikla (1955.), Prometej s otoka Viševice (1965.), Ponedjeljak ili utorak (1966.), Kaja ubit ću te (1967.) i Događaj (1969.)
7. Bez naslova (1964.), Znatiželja (1966.), Krek (1968.), Ljubitelji cvijeća (1970.), Škola hodanja (1978.) i dr.
8. Peti (1964.), Maska crvene smrti (1969.), Sedam plamenčića (1975.), Kuća br. 42 (1984.) i Posljednja stanica (1988.) i dr.
9. U saradnji s V. Jutrišom: Criticus (1962.), Metarmofoza (1964.), Moderna basna (1965.), Mrav dobra srca (1965.), Muha (1966.), Sizif (1967.), Pauk (1969.), Ecce homo (1971.) i dr.
10. Kovačev šegrt (1961.), I videl sam daljine meglene i kalne (1964.), Bećarac (1966.), Kapetan Arbanas Marko (1967.), Mačka (1971.) i dr.
11. Posjet iz svemira (1964.), Muzikalno prase (1965.), Đavolja posla (1965.), Mali i veliki (1966.), Klizi puzi (1968.), Izumitelj cipela (1967.); s režiserom A. Zaninovićem relizira niz epizoda serije o profesoru Baltazaru; autor je niza mini-filmova, te filmova: Optimist i pesimist (1974.), Pepeljuga (1979.), Lutka snova u saradnji s B. Godfryjem (1979.) i serije Ptica i crvek (1977.) koju kasnije nastavljaju drugi autori i dr.
12. Truba (1964.), Zid (1965.), O rupama i čepovima (1967.), Ornitologija (1971.), Dezinfekcija (1975.), Allegro vivace (1983.), te niz epizoda iz serije o profesoru Baltazaru s autorima Z. Grgićem i B. Kolarom, a samostalni je autor 11 animiranih filmova iz ove uspješne animirane serije.
13. Ples gorila (1968.), Čovjek koji je morao pjevati (1970.), Largo (1970.), Kolekcionar (1971.), Palčić (1979.), više crtanih mini filmova, te tri dugometražna animirana filma: Čudesna šuma (1986.), Čarobnjakov šešir (1990.) i Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997.).
14. Elegija (1965.), Krotitelj divljih konja (1966.), Možda Diogen (1968.), Idu dani (1969), Tup-tup (1972.) i Dnevnik (1974.) uz niz drugih.
15. Ipak se kreće (1957.), Mali vlak (1959.), Krava na granici (1963.), Između usana i čaše (1969.), niz crtanih mini filmova, autor brojnih element filmova posebno serije iz matematike, scenarist i koautor niza animiranih filmova (Šagrenska koža, Znatiželja, crtana serija Inspektor maska), nagrađivanih filmova o prometu i dr.
16. Dječak i lopta (1960.), Bumerang (1962.), Vau-vau (1964.), Otkrovitelj (1968.), Dijalog (1968.), sa Z. Grgićem i A. Zaninovićem realizira niz animiranih filmova iz animirane serije o profesoru Baltazaru, kao crtač učestvuje u nizu filmova (Nestašni robot, Abrakadabra, Koncert za mašinsku pušku, Osvetnik, Cowboy Jimmy i niz drugih.