Fotografija pomoću prorezne lampe koja prikazuje mrežnjačno odvajanje kod Von Hippel–Lindauove bolesti
Znakovi i simptomi povezani s VHL bolešću uključuju glavobolje, probleme s ravnotežom i hodanjem, vrtoglavicu, slabost udova, probleme s vidom i visok krvni pritisak. Stanja povezana sa VHL bolešću su angiomatoza, hemangioblastomi, feohromocitom, hepatoćelijski karcinom, rak pankreasaciste (pankreas serozni cistadenom ), tumor endolimfne vrećice i bilateralni papilski cistadenomi epididimisa (muškarci) ili široki maternični ligament (žene).[6][7] Angiomatoza javlja se kod 37,2% pacijenata koji imaju VHL bolest i obično se javlja u mrežnjači. Kao posljedica toga, vrlo je čest gubitak vida. Međutim, drugi organi mogu biti zahvaćeni: moždani udar, srčani udar i kardiovaskularne bolesti su uobičajeni dodatni simptomi.[5] Otprilike 40% VHL bolesti manifestuje se hemangioblastomima CNS-a, prisutnim u oko 60–80% slučajeva. Hemangioblastomi kičme se nalaze u 13–59% VHL bolesti i specifični su jer se 80% nalazi u VHL bolesti.[8][9] Iako su svi ovi tumori uobičajeni sa bolešći VHL, oko polovine slučajeva ima tumore samo jednog tipa.[9]
Svaka ćelija u u organizmu ima dvije kopije svakog gena (osim onih koje se nalaze u spolnim hromosomima, X i Y). Kod VHL bolesti, jedna kopija VHL gena ima mutaciju i proizvodi neispravan VHL protein (pVHL). Međutim, druga kopija i dalje proizvodi funkcionalni protein. Stanje se nasljeđuje autosomno dominantno – jedna kopija neispravnog gena je dovoljna da poveća rizik od razvoja tumora.[12][13]
Otprilike 20% slučajeva VHL bolesti nalazi se kod osoba bez porodične historije, poznatih kao mutacijade novo. Naslijeđena mutacija VHL gena je odgovorna za preostalih 80 posto slučajeva.[8]
Otkrivanje tumora specifičnih za VHL bolest je važno u dijagnozi bolesti. Kod osoba sa porodičnom historijom VHL bolesti, jedan hemangioblastom, feohromocitom ili karcinom bubrežnih ćelija može biti dovoljan za postavljanje dijagnoze. Kako se svi tumori povezani sa VHL bolešću mogu naći sporadično, najmanje dva tumora moraju biti identificirana da bi se dijagnosticirala VHL bolest kod osobe bez porodične anamneze.[8][9]
VHL bolest se može podijeliti prema kliničkim manifestacijama, iako ove grupe često koreliraju s određenim tipovima mutacija prisutnih u VHL genu.[15]
Liječenje
Rano prepoznavanje i liječenje specifičnih manifestacija VHL može značajno smanjiti komplikacije i poboljšati kvalitet života. Iz tog razloga, osobe sa VHL bolešću se obično rutinski pregledavaju na retinske angiome, hemangioblastome CNS-a, karcinome bubrega sa čistim ćelijama i feohromocitome.[16] Hemangioblastomi CNS-a obično se uklanjaju hirurški ako su simptomski. Fotokoagulacija i krioterapija se obično koriste za liječenje simptomskih angioma mrežnjače, iako antiangiogeno liječenje također može biti opcija. Tumori bubrega mogu se ukloniti djelomičnom nefrektomijom ili drugim tehnikama kao što je radiofrekventna ablacija.[8]Belzutifan je lijek koji se istražuje za liječenje von Hippel-Lindauove bolesti karcinoma bubrežnih ćelija.[17][18][19][20]
Epidemiologija
VHL bolest ima incidencu 1/36.000 porođaja. Postoji preko 90% penetrabilnosti do 65. godine.[21]
Historija
Originalni Von Hippelov opis bolesti
Prvi opis očnih angioma dao je njemački oftalmolog Eugen von Hippel ,1904.[22]Arvid Lindau opisao je angiome cerebeluma i kičme u 1927.[23] Termin Von Hippel-Lindauova bolest korišten je prvi put 1936. godine; međutim, njegova upotreba je postala uobičajena tek 1970-ih.[8]
^Henry, Todd; Campell, James; Hawley, Arthur (1969). Todd-Sanford clinical diagnosis by laboratory methods, edited by Israel Davidsohn [and] John Bernard Henry (14th izd.). Philadelphia: Saunders. str. 555. ISBN978-0-7216-2921-6.
^Priesemann M; Davies KM; Perry LA; et al. (2006). "Benefits of screening in von Hippel-Lindau disease – comparison of morbidity associated with initial tumours in affected parents and children". Horm. Res. 66 (1): 1–5. doi:10.1159/000093008. PMID16651847. S2CID29862078.
