Um je vid intelekta i svjesnosti izražen kombinacijom misli, shvatanja, pamćenja, osjećaja, volje i mašte,[1][2] uključujući sve nesvjesne kognitivne procese. Izraz je često korišten za misaone procese razuma. Um se očituje subjektivno kao tok svjesnosti.
Teorije uma i njegove funkcije su brojne. Najranije zabilježene spekulacije daju Zarathuštra, Buda, Platon,[3] Aristotel,[4] Adi Šankara i drugi starogrčki, indijski, te kasnije islamski filozofi. Prednaučne teorije temeljene na teologiji su se koncentrirale na navodnom odnosu između uma i duše, naše nadprirodne, božanstvene ili bogom dane esencije. Većina savremenih teorija koje polaze od naučnih istraživanja mozga teoriziraju da je um epifenomen mozga koji posjeduje i svjesne i nesvjesne aspekte.
Uveliko se raspravlja koje osobine čine um. Neki tvrde da um sačinjavaju isključivo više intelektualne funkcije, ponajviše razum i pamćenje. U ovakvom stavu emocije - ljubav, mržnja, strah, radost - su po prirodi primitivnije, odnosno subjektivnije, i na njih bi se trebalo gledati odvojeno od uma. Drugi tvrde da razna racionalna i emocionalna stanja ne mogu biti tako razdvojeni, da su iste prirode i porijekla, te da bi stoga trebala biti smatrana dijelom onog što nazivamo umom.
Aspekti uma
Mentalne sposobnosti
Misao je mentalni proces koji dopušta pojedincima da shvataju svijet, i tako djeluju prema svojim ciljevima, planovima i željama. Riječi koje obilježavaju slične koncepte i procese su spoznaja, mašta i ideja. Razmišljanje uključuje moždanu manipulaciju informacijama, kao prilikom formiranja koncepata, rješavanja problema, rasuđivanja i donošenja odluka. Razmišljanje je viša kognitivna funkcija, a analiza misaonih procesa je grana kognitivne psihologije.
Pamćenje je sposobnost spremanja, zadržavanja, a zatim sjećanje informacija. Iako su tradicionalne studije pamćenja započele u oblasti filozofije, u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću smješta se u područje kognitivne psihologije. U zadnjih nekoliko decenija postalo je jedno od temeljnih stubova nove grane nauke nazvane kognitivna neuronauka, nastale kao brak između kognitivne psihologije i neuronauke.
Mašta je prihvaćena kao urođena sposobnost i proces da se izmisli djelimična ili potpuna lična oblast koju um stvara iz čulnih opažanja vanjskog svijeta. U psihologiji, ovaj pojam se koristi za proces oživljavanja predmeta opaženih ranije kroz čula. Jedna od teorija evolucije ljudske mašte je da je to sposobnost svjesnih bića da riješe probleme korištenjem mentalne simulacije.
Svijest kod sisara (uključujući ljude) je aspekt uma za koji se smatra da subjektivnost i daje mogućnost razumijevanja odnosa pojedinca i njegovog okruženja. Tema je mnogih istraživanja u filozofiji uma, psihologije, neuronauke i kognitivne nauke. Neki filozofi dijele svijest na vanrednu svijest koja je subjektivno iskustvo, te dostupnu svijest koja se odnosi na opću raspoloživost informacija procesnim sistemima u mozgu.
Filozofija uma
Filozofija uma je grana filozofije koja proučava prirodu uma, mentalnih događaja, mentalnih funkcija, svijesti, te njihov odnos s tijelom.
Dualizam i monizam su dvije glavne škole misli koje pokušavaju riješiti problem uma i tijela. Dualizam je pozicija koja tvrdi da su um i tijelo na neki kategorijski način odvojeni jedno od drugog. Može se pratiti od Platona, aristotela te Sankhya i Joga škole hinduističke filozofije, ali najpreciznije ju je formulisao René Descartes u 17. stoljeću. Supstancijski dualisti tvrde da je um neovisna postojeća supstanca, dok dualisti svojstava kažu da je um grupa neovisnih svojstava koja proizlaze iz mozga i ne mogu se reducirati na njega, ali nije distinktivna supstancija.
Monizam je pozicija da um i tijelo nisu ontološki različite vrste entiteta. Ovu perspektivu je prvi put predložio u zapadnoj filozofiji Parmenid u 5. st. p. n. e. i bila je kasnije usvojena kod racionalista Barucha Spinoze. Fizikalisti tvrde da postoje samo entiteti postulirani fizikalnom teorijom, i da će um biti eventualno biti objašnjen tim entitetima nakon što se fizikalna teorija dovoljno razvije. Idealisti zagovaraju da je um sve što postoji, i da je vanjski svijet ili mentalan ili iluzija stvorena od samoga uma. Neutralni monisti priklanjaju se poziciji da postoji neka druga, neutralna supstancija, te da i materija i um su svojstva te nepoznate supstance. Uobičajeni monizmi 20. i 21. stoljeća su svi varijacije fizikalizma; u te perspektive spadaju biheviorizam, različni fizikalizam, anomalijski monizam i funkcionalizam.
Mnogi moderni filozofi uma usvajaju reduktivnu ili nereduktivnu fizikalističku poziciju, tvrdeći u različitim pogledima da je um nešto što nije odvojeno od tijela. Ti pristupi su izrazito utjecajni u naukama, osobito u područjima sociobiologije, računarstva, evolucijske psihologije i različitih neuroznanosti. Ostale filozofije, ipak zastupaju nefizikalističku poziciju koja stavlja od pitanje ideju da je um čisti fizikalni konstrukt. Reduktivni fizikalisti zagovaraju da sva mentalna stanja i svojstva će biti objašnjena naučnim uvidom u fiziološke procese i stanja. Ne-reduktivni fizikalisti tvrde da iako je mozak sve što je u odnosu s umom, predikati i rječnik korišten u mentalnim opisima i objašnjenima su nezamjenjivi te se ne mogu reducirati na jezik i nižerazinska objašnjenja fizikalnih nauka. Stalni neuronaučni razvoj je pomogao da raščisti neke sumnje. Ipak, one su daleko od toga da budu riješene i moderni filozofi uma nastavljaju istraživati kako subjektivne kvalitete i intencionalnost mentalnog stanja i svojstva mogu biti objašnjena u naturalističkim terminima.
Vanjski linkovi
Također pogledajte
