Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerovatno istrijebljene), koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm a rep mu je još oko 100 cm. Mužjaci teže 120 kg a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je mnogo veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može dostići težinu od 400 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.
Rasprostranjenost
Tigar živi od Indije na istok do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnoSibira. Od ostrva u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim ostrvima istrijebljen.
Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, ali tu je najvjerovatnije istrijebljen još od 1970-ih godina prošlog vijeka.
Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.
Podvrste
Sibirski tigar, Amurski ili Usurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podrvsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masivnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, ali se još smatra vrlo ugroženim.
Tigrova čeljust
Južnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerovatno, da je to sljedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je, da li tako mala populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek kasno se počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati na uspjeh, jer i životinje za uzgoj potiču iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.
Balijski tigar (P. t. balica) je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog vijeka.
Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.
Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.
Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.
Javanski tigar (P. t. sondaica) je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.
Bengalski tigar (P. t. tigris) je najbrojnija podvrsta tigra, i druga po veličini poslije sibirskog. Pripada carstvu životinja, razredu sisara i skupini mačaka, tačnije velikih mačaka. Bijeli tigrovi su obojene varijante bengalskog tigra.
Ugroženost
Tigar je na Crvenoj listi IUCN-a naveden kao ugrožen. Od 2015. godine, procjenjuje se da globalna populacija divljih tigrova broji između 3.062 i 3.948 zrelih jedinki, a većina populacija živi u malim izolovanim džepovima. Indija trenutno ima najveću populaciju tigrova. Glavni razlozi smanjenja populacije su uništavanje staništa, fragmentacija staništa i krivolov.[1] U stvari, više tigrova živi u zarobljeništvu nego u divljini. U idućih bi nekoliko godina tigrovi u prirodi mogli izumrijeti, pa bi se mogli vidjeti samo iza ograde.[2]
