Sindrom višestrukih sinostoza

Sindrom višestrukih sinostoza
(Sindrom multiplih sinostoza)
Klasifikacija i vanjski resursi
OMIM[http://www.ncbi.nlm.nih.gov/omim/86500

Simptomi

Sindrom multiplih sinostoza karakteriziraju višestruke fuzije zglobova, obično počevši od šaka, provodljiva gluhoća i karakteristične crte lica, uključujući širok nos u obliku cjevastog oblika i tanki gornji dio kostura. Ostale značajke uključuju brahidaktiliju, hipoplastične ili odsutne srednje falange, radijalnu dislokaciju glave i pektusni karinatum (sažetak Takahashi et al., 2001). Dokazana je gerenetskičks heterogenost sindroma višestrukih sinostoza. Ostali oblici sindroma višestrukih sinostoza uključuju SYNS2, uzrokovan mutacijom gena GDF5 na hromosomu 20q11; SYNS3, uzrokovan mutacijom gena FGF9 na hromozomu 13q12; i SYNS4, uzrokovane mutacijom gena GDF6 (601147) na hromozomu 8q22.

U velikoj havajskoj porodici koju su izvorno izvijestili Gaal i sur. (1987), Krakow i sur. (1998) pokazali su povezanost sindroma multiple sinostoze sa hromosomom 17q21-q22. Autori su testirali vezu sa 17q jer je proksimalni simfalangizam (SYM1) mapiran na to područje u studijama klasičnog rodoslova koje je prvi izvijestio Harvey Cushing (1916).

Klinička obilježja

Fuhrmann i dr. (1966) opisali su majku i sina s obostranom displazijom i sinostozom lakatnog zgloba, sinostozama u prstima, zglobu i stopalu i kratkim srednjim falangama i metakarpalima. Kombinacija je prethodno opisana kod oca i kćeri i oca i sina od drugih autora.[1]

Maroteaux et al. (1972) opisali su ovaj sindrom kod sedam osoba u jednoj porodici. Zapažen je široki hemicilindrični nos bez krila. Ostale značajke bile su proksimalni simfalangizam, karpalna i tarzalna fuzija, subluksacija radijalnih glava, kratka prva metakarpalna kost, hipoplazija ili aplazija različitih digitalnih falanga i odgovarajućih noktiju, te progresivna provodna gluhoća. Herrmann (1974) opisao je rod u kojem je žena pogođena neobičnom formacijom šake, koju su nazvali 'WL sindrom'; prenijela je sindrom na petero djece od strane dva različita muža (vjerovatno s prezimenima koja počinju s W i L). Svih 6 oboljelih osoba imalo je hipoplaziju ili odsustvo noktiju, proksimalne nabore interfalangealne fleksije i srednje falange, kao i kratke, široke metakarpale, a svi osim jednog, 12-mjesečnog dječaka, radiografski su imali proksimalni simfalangizam. Pored toga, pacijenti su imali provodnu gluhoću, kao i iščašenje radijalnih glava i abnormalne nožne prste. Gluhoća je vjerojatno posljedica anomalija slušnih koščica kao i kod drugih sindroma simfalangizma. Lehmann i dr. (2007) sugeriraju da je poremećaj u srodstvu izvijestio Herrmann (1974) i kod nekih pacijenata koje su prijavili Maroteaux i sur. (1972) možda je bio isti kao i poremećaj Lehmann et al. (2007) pokazali su da je posljedica mutacije gena NOGGIN (602991) i da su ih brahidaktilija označili tipom B2 (BDB2).[2]

Higashi i Inoue (1983) prijavili su japansku porodicu sa simfalangizmom. Ovi autori su naglasili posebnosti facijasa, posebno širokog nosa. Pectus carinatum je bio upadljiv. Konigsmark i Gorlin (1976) prijavili su slučaj. Hurvitz i dr. (1985) opisali su slučaj i predložili oznaku sindrom facioaudiosimfalangizam. Za opis sindroma brahidaktilije s distalnim simfalangizmom, pogledajte OMIM 113450.

Da-Silva i dr. (1984) opisali su veliku brazilsku rodbinu sa 28 slučajeva sindroma multiple multiple synostosis u autosomno dominantnom obrascu. Glavne anomalije bile su simfalangizam i karpalna i tarzalna sinostoza. Neki su imali sinostozu koja uključuje druge kosti, odsustvo falangi i noktiju, kratke metakarpuse, hipoplazijska nosna krila itd.[3]

Gaal et al. (1987) izvijestili su o velikoj havajskoj porodici s višestrukim sinostozama. Glavno obilježje sindroma u ovoj porodici bio je proksimalni simfalangizam, a peti proksimalni interfalangni zglob obično je bio prvi pogođen. Poremećaj u porodici mogao se pratiti kod prve pogođene osobe, Cherokee Indijanca koji je na Havajske otoke stigao 1870-ih. Pogođene osobe pokazale su glavne značajke sindroma, uključujući široki nos, cjevastog (hemicilindričnog) oblika s nedostatkom elea, otosklerotsku gluhoću i višestruke progresivne fuzije zglobova koje počinju u šaci. Sve pregledane pogođene osobe imale su određeni stepen oštećenja sluha, u rasponu od blagog do teškog. Simfalangizam je bio najdosljedniji nalaz. Fuzije zglobova bile su progresivne, započinjući u petom proksimalnom interfalangnom zglobu u ranom djetinjstvu (ili kod rođenja kod nekih osoba) i napredujući u ulnskom do radijusnom i proksimalnom do distalnom smjeru. Većina pogođenih odraslih nije imala šaku. Sa povećanjem starosti razvija se ankiloza drugih zglobova, uključujući vratne pršljenove, kukove i humeroradijusne zglobove. Iako su u prethodnim izvještajima zabilježeni zahvati na humerusnom, radijusnom i tarzusnom dijelu, malo je napisano o zahvaćenosti pršljenova. U havajskoj porodici sa fuzijom vratnih pršljenova u ranom djetinjstvu, što je značajno ograničilo fleksije i ekstenzije vrata.

Edwards et al. (2000) izvijestili su o muškarcu sa sindromom višestrukih sinostoza s neurološkim komplikacijama izazvanim vratnom stenozom kičmenog kanala, koji prethodno nisu opisani u ovom sindromu. Autori su preporučili da osobe s ovim stanjem trebaju obaviti neurološki pregled, te da će možda biti potrebno ograničenje aktivnosti s rizikom od ozljeda vrata ili kičme ako postoje znakovi kičmene malformacije ili neurološke komplikacije.

Molekulska genetika

U pogođenih članova velike havajske porodice s dominantno naslijeđenim sindromom višestrukih sinostoza koje su izvorno izvijestili Gaal et al. (1987), Gong et al. (1999) identificirali su heterozigotnu mutaciju u genu NOG. Nadalje, demonstrirali su mutacije u istom genu u pet nepovezanih porodica s proksimalnim simfalangizmom (SYM1) i u de novo slučaju tog poremećaja. Dakle, sindrom multiple sinostoze i proksimalni simfalangizam su alelni poremećaji.[4]

U pogođenih članova porodice sa sindromom multiple sinostoze, o kojima su prvobitno izvijestili Higashi i Inoue (1983) [5][6]

Takahashi et al. (2001) identificirali su heterozigotnost za deleciju od 1 bp u genu NOG. Van den Ende et al. (2005) izvijestili su o 4-generacijskoj porodici sa obilježjima sindroma facioaudiosimfalangizma u kojoj je identificirana nova misens mutacija u NOG genu kod pogođenih članova porodice. Varijabilna ekspresija i progresivna priroda sindroma dobro su ilustrirani u ovoj porodici.

Kod osoba sa sindromom višestrukih sinostoza, Dawson et al. (2006)[7], identificirali su heterozigotnost za nonsens mutaciju u Rudnik-Schoneborn et al. (2010) proučavali su njemačkog oca i sina s sindromom facioaudiosimfalangizma, kod kojih su identificirali heterozigotnu misens mutacij u genu NOG. Za razliku od tipskog ispoljavanja, visina desetogodišnjeg sina bila je iznad 97 centila u dobi od 3,5 godine i imao je markere aktiviranog metabolizma kostiju, s povišenim nivoom fosfata i aktivnošću alkalne fosfataze, izvedene iz kostiju. Izvješteno je da je njegov otac, koji nikada nije bio pod medicinskim nadzorom, bio jedan od najviših dječaka u djetinjstvu i mladosti do 15. godine, kada je brzina rasta usporena; njegova visina u odraslom dobu bila je u 75. centilu (185 cm). Rudnik-Schoneborn i dr. (2010) sugeriraju da bi ubrzani rast mogao biti dio sindroma facioaudiosimfalangizma, izazvanog mutacijama NOG, napominjući da eksperimentalni dokazi pokazuju da supresija NOG-a može ubrzati osteogenezu (Wan et al., 2007).[8][9][10]

Reference

  1. ^ Fuhrmann, W. G., Steffens, C. H., Rompe, U. Dominant erbliche doppelseitige Dysplasie und Synostose des Ellenbogengelenks mit symmetrischer brachymesophalangie und Brachymetakarpie sowie Synostosen im Finger-, Hand-und Fusswurzelbereich. Humangenetik 3: 64-75, 1966. [PubMed]: 5986056
  2. ^ Maroteaux, P., Bouvet, J. P., Briard, M. L. La maladie des synostoses multiples. Nouv. Presse Med. 1: 3041-3047, 1972. [PubMed]: 4648959
  3. ^ da-Silva, E. O., Filho, S. M., de Albuquerque, S. C. Multiple synostosis syndrome: study of a large Brazilian kindred. Am. J. Med. Genet. 18: 237-247, 1984. PubMed: 6465200
  4. ^ Gong, Y., Krakow, D., Marcelino, J., Wilkin, D., Chitayat, D., Babul-Hirji, R., Hudgins, L., Cremers, C. W., Cremers, F. P. M., Brunner, H. G., Reinker, K., Rimoin, D. L., Cohn, D. H., Goodman, F. R., Reardon, W., Patton, M., Francomano, C. A., Warman, M. L. Heterozygous mutations in the gene encoding noggin affect human joint morphogenesis. Nature Genet. 21: 302-304, 1999. [PubMed]: 10080184
  5. ^ Higashi, K., Inoue, S. Conductive deafness, symphalangism, and facial abnormalities: the WL syndrome in a Japanese family. Am. J. Med. Genet. 16: 105-109, 1983. [PubMed: 6638061
  6. ^ Hurvitz, S. A., Goodman, R. M., Hertz, M., Katznelson, M. B.-M., Sack, Y. The facio-audio-symphalangism syndrome: report of a case and review of the literature. Clin. Genet. 28: 61-68, 1985. [PubMed: 4028502
  7. ^ Dawson, K., Seeman, P., Sebald, E., King, L., Edwards, M., Williams, J., III, Mundlos, S., Krakow, D. GDF5 is a second locus for multiple-synostosis syndrome. Am. J. Hum. Genet. 78: 708-712, 2006. [PubMed]: 16532400
  8. ^ Fuhrmann, W. G., Steffens, C. H., Rompe, U. Dominant erbliche doppelseitige Dysplasie und Synostose des Ellenbogengelenks mit symmetrischer brachymesophalangie und Brachymetakarpie sowie Synostosen im Finger-, Hand-und Fusswurzelbereich. Humangenetik 3: 64-75, 1966. PubMed: 5986056
  9. ^ Gaal, S. A., Doyle, J. R., Larsen, I. J. Symphalangism and its introduction into Hawaii: a pedigree. Hawaii Med. J. 46: 305-307, 1987. PubMed: 3667255
  10. ^ Maroteaux, P., Bouvet, J. P., Briard, M. L. La maladie des synostoses multiples. Nouv. Presse Med. 1: 3041-3047, 1972.

Strategi Solo vs Squad di Free Fire: Cara Menang Mudah!