Za kliničku dijagnozu moraju biti prisutne dvije ili više ovih karakteristika — samo 30% pacijenata ima imaju svetri.[4] Francusko-švicarski ljekar Georges de Morsier prvi je prepoznao vezu rudimentnog ili odsutnog septuma pelluciduma sa hipoplazijom optičkih nerava i hijazme, 1956.[5]
Znakovi i simptomi
Simptomi SOD-a mogu se podijeliti na one koji se odnose na nerazvijenost očnog živca, abnormalnosti hormona hipofize ili abnormalnosti srednje linije mozga (septum pellucidum). Simptomi se mogu uvelike razlikovati po težini.[6]
Nerazvijenost očnog živca
Otprilike jedna četvrtina ljudi sa SOD ima značajno oštećenje vida na jednom ili oba oka, kao posljedicu nerazvijenosti očnog živca. Kašnjenja u razvoju su češća kod djece s bilateralnom hipoplazijom očnog živca nego one s njegovom jednostranom hipoplazijom.[6] Bilateral optic nerve hypoplasia is also associated with a more severe disease course.[7]
Može se pojaviti i postojati patološki nistagmus (nehotični pokreti očiju, često sa jedne na drugu stranu).[6] U slučajevima bilateralne hipoplazije očnog živca to se obično može otkriti unutar prva tri meseca života. Može biti praćeno strabizmom u prvoj godini.[7]
Kod SOD-a, strukture srednjemoždane linije, kao što su corpus callosum i septum pellucidum mogu se razvijati nenormalno, što dovodi do neuroloških problema, kao što su napadi ili kašnjenje u razvoju.[8] Kod napada je veća vjerovatnoća da će pogođeni ispoljiti i dodatne neurološke abnormalnosti. kao što su korteksna displazija, polimikrogirija i shizencefalija. Takve abnormalnosti se uvijek identificiraju kada je prisutna spazamska kvadriplegija.
Neurološki simptomi se obično smatraju kasnim manifestacijama SOD-a. Uobičajene početne prezentacije uključuju epilepsiju, kašnjenje u razvoju i slabost udova. Intelektualne sposobnosti uveliko variraju od normalnih do ozbiljnih intelektualnih invalidnosti.[7] Rane studije pokazale su da se intelektualna invalidnost javlja u 71% slučajeva, cerebralna paraliza u 57% , a problemi u ponašanju javljaju se u 20% ali daljnja istraživanja su pokazala da ovi simptomi mogu biti rjeđi i uzrokovani dodatnim neurološkim abnormalnostima.[4]
Uzroci
SOD je posljedica abnormalnosti u razvoju embrionskogprednjeg mozga u 4.–6. sedmici trudnoće.[6] Ne postoji poznati pojedinačni uzrok SOD, ali se smatra da i mogu biti uključeni i genetički i okolišni faktori.[8]
Genetički
Prijavljeni su rijetki porodični recidivi, što ukazuje na najmanje jedan genetički oblik (HESX1).[9] Otkriveno je pet homozigotnih i osam heterozigotnihpatogenihmutacija HESX1. Pacijenti sa homozigotnim mutacijama imaju tipski SOD fenotip, dok su oni sa homozigotnim mutacijama blago pogođeni.[6] Pored HESX1, implicirane su i mutacije u OTX2, SOX2 i PAX6.[8]SOX2 mutacije kod pacijenata sa SOD povezane su sa teškim bilateralnim očnim anomalijama kao što su mikroftalmija i anoftalmija. Dodatna obilježja povezana sa SOX2 mutacijama uključuju kašnjenje u razvoju, atreziju jednjaka, nizak rast i senzorinervni gubitak sluha. Genetičke abnormalnosti identifikovane su kod manje od jednog procenta pacijenata.[6]
Ekološki
Bilo je sugestija da upotreba droga ili alkohola tokom trudnoće može povećati rizik od SOD-a.[6]
Dijagnoza
Dijagnoza SOD se postavlja kada su prisutne najmanje dvije oznake sljedeće trijade: nerazvijenost očnog živca, abnormalnosti hormona hipofize ili abnormalnosti srednjemoždane linije. Dijagnoza se obično postavlja pri rođenju ili tokom djetinjstva, a klinička dijagnoza se može potvrditi MRI-skeniranjem.[6]
Liječenje
Ne postoji lijek za SOD.[6] Liječenje je simptomsko i može zahtijevati multidisciplinarni tim specijalista uključujući neurologe, oftalmologe i endokrinologe. Nedostaci hormona mogu se liječiti HRT-terapijom ali se oštećenja vida obično ne mogu liječiti.[3]
Epidemiologija
Istraživanje u Evropi pokazalo je da je prevalenca SOD-a negdje u rasponu od 1,9/100.000 do 2,5/100.000 živorođenih, pri čemu Ujedinjeno Kraljevstvo ima posebno visoku stopu i s povećanim rizikom za mlađe majke.[10]
Historija
U 1941., dr. David Reeves iz Children's Hospital Los Angeles opisao je povezanost između nerazvijenosti očnog živca sa odsustvom septum pellucidum. Petnaest godina kasnije francuski ljekar Georges de Morsier iznio je svoju teoriju da su te dvije abnormalnosti povezane i skovao termin septo-optička displazija. Godine 1970. američki doktor William Hoyt uspostavio je vezu između tri karakteristike SOD-a i sindrom nazvao po de Morsieru.[11]
^de Morsier G (1956). "Études sur les dysraphies, crânioencéphaliques. III. Agénésie du septum palludicum avec malformation du tractus optique. La dysplasie septo-optique" [Studies on dysraphias, cranioencephalic. III. Agenesis of the septum palludicum with malformation of the optic tract. Septo-optic dysplasia.]. Schweizer Archiv für Neurologie und Psychiatrie (jezik: French). Zurich. 77: 267–292.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
^ abcd"Septo-Optic Dysplasia". Genetics Home Reference. U.S. National Library of Medicine. Pristupljeno 16. 7. 2015.
^Dattani MT, Martinez-Barbera JP, Thomas PQ, Brickman JM, Gupta R, Mårtensson IL, et al. (juni 1998). "Mutations in the homeobox gene HESX1/Hesx1 associated with septo-optic dysplasia in human and mouse". Nature Genetics. 19 (2): 125–33. doi:10.1038/477. PMID9620767. S2CID28880292.
^Garne E, Rissmann A, Addor MC, Barisic I, Bergman J, Braz P, et al. (septembar 2018). "Epidemiology of septo-optic dysplasia with focus on prevalence and maternal age - A EUROCAT study". European Journal of Medical Genetics. 61 (9): 483–488. doi:10.1016/j.ejmg.2018.05.010. PMID29753093.
