Mika Pauli Häkkinen bivši je finskivozač i dvostruki svjetski prvak u Formuli 1.
Nakon uspjeha u kartingu i nakon što je umalo pobijedio na Velikoj nagradi Makaa 1990. priključio se timu Lotus1991. godine u kojem je ostao još 1 godinu. 1993. prelazi u McLaren kao test-vozač i kao zamjena za Ayrtona Sennu, a nakon što je Michael Andretti dobio otkaz poslije VN Italije te godine, Häkkinen postaje takmičarski vozač. 1994. godine postaje prvi vozač McLarena nakon Senninog prelaska u Williams. Doživio je tešku nesreću tokom kvalifikacija za VN Australije 1995. zbog koje mu je i život bio u opasnosti. Ipak, uspio se oporaviti, a naredne godine i značajno popraviti rezultate u F1. Do prve pobjede došao je na VN Evrope 1997. I dalje je napredovao, te je 1998. i 1999. osvojio 2 uzastopne titule svjetskog prvaka u borbi protiv Michaela Schumachera, odnosno Eddieja Irvinea. 2000. godine imao je 4 pobjede, no titulu je na kraju osvojio Schumacher, a naredne godine ostvario je 2 pobjede, da bi zatim najavio privremeno povlačenje, koje je na kraju postalo trajno.
Nakon povlačenja iz F1 nastupao je u DTM-u za ekipu Mercedesa, za koju je ostvario 3 pobjede. Godine 2007. objavio je da se potpuno povlači iz takmičarskog automobilizma.
Rane godine
Rođen je u Helsingin maalaiskunti (danas Vantaa) od oca Harrija, radijskog operatera i povremenog taksiste, i majke Aile, koja je radila kao sekretarica. Ima sestru Ninu, koja je vodila jednu web-stranicu njegovih navijača dok nije obustavljena 1998. Kao dijete je živio u istoj ulici kao i Mika Salo, s kojim se sprijateljio kasnije u životu.
Osim toga, učestvovao je kao akrobat u umjetničkom šouu. Po upisu u srednju školu bio je sklon prakticiranju akrobatske gimnastike, a kasnije se pridružio pozorištu koje je izvodilo predstave s akrobacijama. Bio je neodlučan u vezi s tim hoće li nastaviti akrobatsku karijeru. Naposljetku, nakon što je razmislio, odlučio se za karijeru u automoblilizmu.
Karijera
Prije Formule 1 (do 1990)
Kad je imao 5 godina, roditelji su mu iznajmili karting-automobil koji je vozio na stazi blizu njihove kuće. Odmah u svom prvom krugu Häkkinen je učestvovao u nesreći, ali je ostao nepovrijeđen. Uprkos ovome, želio je nastaviti s utrkivanjem i nakon upornog dosađivanja roditeljima želja mu je ispunjena. Otac mu je kupio prvi karting-automobil, onaj u kojem se prethodno takmičio Henri Toivonen.[1]
Do 1986. osvojio je 5 prvenstava u kartingu. Svjetski prvak u Formuli 1 1982.Keke Rosberg pomogao mu je tako što mu je dogovorio sponzorski ugovor koji mu je pomogao u takmičenjima u juniorskim kategorijama. "Novi leteći Finac" osvojio je 3 prvenstva Skandinavije, pa zatim OpelLotus Euroseries 1988, da bi 1990. osvojio i Britansku Formulu 3. Krajem 80-ih živio je u Engleskoj, dijeleći kuću s timskim kolegom, Alanom McNishem. Bio je blizu pobjede na Macau Grand Prixu 1990, ali ga je u tome spriječio kontroverzni sudar s Michaelom Schumacherom, no to mu je donijelo mjesto u Formuli 1, u Team Lotusu.
Häkkinen u bolidu Lotusa u svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991.
Häkkinen se pridružio Lotusu1991. U svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991. u Phoenixu kvalificirao se na 13. startnu poziciju i završio bi utrku na istom mjestu da mu nije otkazao motor u 60. krugu. Prve bodove osvojio je 2 utrke kasnije, u Imoli, gdje je završio kao peti, iako je startao sa 25. mjesta, zaostavši na kraju 3 kruga za pobjednikom, Ayrtonom Sennom. Sezonu je završio na diobi 15. mjesta u ukupnom poretku, zajedno sa Satoruom Nakajimom i Martinom Brundleom.
1992.
U ovoj sezoni Häkkinenov timski kolega bio je Johnny Herbert. Häkkinen je nastavio formu iz 1991. osvojivši bodove na 6 utrka, uz 2 četvrta mjesta u Francuskoj i Mađarskoj. U ukupnom poretku na kraju sezone bio je osmi, sa skoro 6 puta više bodova nego u prošloj sezoni.
1993. godine Häkkinen se pridružio McLarenu kao test-vozač, s naznakama da bi kasnije mogao biti promoviran u redovnog vozača. U Monaku se vratio utrkivanju u utrci Porsche Supercupa, u kojoj je dominirao. Njegova nadanja u vezi s promocijom u McLarenu ostvarile su nakon Monze, kad je Michael Andretti napustio tim nakon razočaravajućih rezultata. Häkkinenov debi za McLaren u Portugalu bio je impresivan: u svojoj prvoj vožnji uopće za McLaren, u kvalifikacijama za startne pozicije, nadmašio je zvijezdu tima, Ayrtona Sennu. Utrku ipak nije završio jer je prebrzo ušao u posljednju krivinu na stazi (ne i u utrci), otišao preširoko i naletio na prljavi dio rubnika, što ga je izbacilo sa staze. U tom trenutku bio je među osvajačima bodova. Međutim, bodove je osvojio već na sljedećoj utrci u Suzuki, došavši odmah i do prvog postolja; bio je treći, 26 sekundi iza Senne, a 11 iza Prosta.
Tokom ove godine on i Senna testirali su LamborghinijevV12 motor u modificiranoj verziji bolida McLaren MP4/8, nazvanoj "MP4/8B", na stazama u Estorilu i Silverstoneu. Obojica su bili impresionirani novim motorom, a Häkkinen je odvezao 1 krug na Silverstoneu za 1,4 sekunde brže nego u službenom bolidu za tu sezonu koji je bio opremljen FordovimV8 motorom.
Nakon Senninog odlaska u Williams1994. Häkkinen je postao prvi vozač McLarena, a umjesto Senne u tim je došao Brundle. McLaren je s Fordovih V8 prešao na PeugeotoveV10 motore (bio je zaključen neformalni okvirni dogovor po kojem bi McLaren u ovoj sezoni koristio navedene Lamborghinijeve V12 motore, ali je šef tima, Ron Dennis, na kraju ipak odabrao Peugeot). Tokom sezone Häkkinen je došao do još 6 pobjedničkih postolja, uključujući 2. mjesto u Belgiji. U ukupnom poretku Svjetskog prvenstva završio je na 4. mjestu sa 26 bodova.
1995. godina označila je početak dugotrajne saradnje Häkkinenovog tima (ali i njega lično) i njemačkog proizvođača motora Mercedes-Benza. Prije početka sezone Häkkinen i njegov timski kolega Mansell žalili su se da je novi bolid premalen da bi stali u njega, a ruke i laktovi udarali su im u strane kokpita.[2]
U Adelaideu mu je pukla guma početkom prve kvalifikacijske sesije, što je rezultiralo njegovim izlijetanjem i žestokim udarom u zid. Zadobio je teške povrede (fraktura lobanje, unutrašnje krvarenje, a progutao je i jezik, što mu je začepilo dišni put) i spašen je jedino zahvaljujući koniotomiji, koju je pored staze izveo Sid Watkins.[3] Ova nesreća stvorila je jaku vezu između Häkkinena i McLarenovog šefa, Rona Dennisa, ali i proizvela novi pokret za dodatnu sigurnost u F1. Srećom, Häkkinen se potpuno oporavio i bio je spreman za sljedeću sezonu, propustivši, dakle, samo 1 utrku. U bolid je sjeo na stazi "Paul Ricard", samo 3 mjeseca nakon nesreće.[4]
1996.
Sezona 1996. donijela je napredak McLarena; Mercedes je drugu godinu bio dobavljač motora, a Häkkinen se uspio vratiti na postolje, iako mu je prva pobjeda i dalje izmicala. Novi timski kolega postao mu je David Coulthard, koji je došao iz Williamsa.
Häkkinen je u Brazilu završio na 4. mjestu, a nakon toga bodove je osvojio u 4 naredne utrke (Monako, Španija, Kanada i Francuska). Na legendarnoj stazi Spa u Belgiji skoro je došao do prve pobjede koristeći se strategijom jednog ulaska u boks, no tada je zbog nesreće Josa Verstappena na stazu izišao sigurnosni automobil, što su ostali vozači iskoristili da odu u boks. Zasnovano na samom vremenu, Häkkinen bi pobijedio u ovoj utrci s prednošću većom od 10 sekundi, no na kraju je završio na 3. mjestu. Isti rezultat ostvario je i na kraju sezone u Japanu.[5] Sezonu je završio kao peti, osvojivši 31 bod.
McLaren je bio uvjeren u uspjeh u ovoj sezoni. Zamijenivši prepoznatljive Marlborove boje (crvenu i bijelu) bojama novog sponzora, Westa (srebrnom i crnom), ekipa se vratila na pobjedničke staze. Coulthard je u Australiji donio prvu pobjedu ekipi nakon 3 godine. Tokom sezone McLaren je redovno mijenjao vodećeg vozača u ekipi, ali na kraju je Coulthard završio na višem mjestu u prvenstvu. Häkkinen je više puta u sezoni došao blizu svoje dugo očekivane prve pobjede, npr. u Silverstoneu, na A1-Ringu i Nürburgringu. U posljednoj utrci sezone, u Jerezu, Häkkinen je konačno pobijedio nakon što su sudarila dva dotad vodeća vozača, M. Schumacher i Jacques Villeneuve; Schumacher je odustao, da bi kasnije bio i diskvalificiran iz cijelog prvenstva, a Villeneuve je uspio završiti utrku s oštećenim bolidom, no u posljednjem krugu morao je ispred sebe pustiti Häkkinena i Coultharda za McLarenovu dvostruku pobjedu.[7]
1998.
Häkkinen demonstrira svoj McLaren MP4/13, s kojim je 1998. postao svjetski prvak (revija Mercedesovih automobila u novembru 2008)
Sezona 1998. označila je preokret u Häkkinenovoj karijeri. McLaren MP4/13 bio je prvi bolid koji je konstruirao Adrian Newey, aerodinamičar koji je bio zaslužan za konstruiranje najboljeg bolida dok je radio za Williams.
Häkkinen je sjajno sezonu otvorio, pobijedivši u 4 od prvih 6 utrka. Ipak, Schumacher je dobio iduće 3 utrke i primakao se Fincu u ukupnom poretku. Häkkinen je zatim ponovo slavio u 2 uzastopne utrke (u Austriji i Njemačkoj).[8] No, u Mađarskoj je osvojio samo 1 bod zbog problema s mjenjačkom kutijom, a u Belgiji je odustao nakon što se izvrtio usljed sudara sa Johnnyjem Herbertom. U međuvremenu, Schumacher mu se približio na samo 7 bodova razlike. U Monzi je Häkkinen odlično startao, ali je nakon toga uslijedio niz tehničkih problema. Na kraju je zauzeo 4. mjesto, a pobjedu je odnio Schumacher. U ovom trenutku sezone bili su izjednačeni na 80 bodova, 2 utrke prije kraja. Na sljedećoj utrci u NürburgringuFerrarijevi vozači zauzeli su prvi startni red u kvalifikacijama, a Häkkinen je ostao "zaključan" odmah iza njih. Ipak, uspio se probiti i doći do nove pobjede te je tako stekao 4 boda prednosti uoči posljednje utrke sezone.[9]
Häkkinen je u Suzuku došao kao favorit zbog McLarenove nadmoći iako je i Ferrari poboljšao bolid tokom sezone. Schumacher je zauzeo prvu startnu poziciju, a Häkkinen je bio odmah pored njega. U krugu za zagrijavanje, međutim, Schumacheru se zaglavilo kvačilo i bio je prisiljen startati sa začelja kolone, ostavivši Häkkinenu čistu stazu. Uspio se probiti čak do 3. mjesta tokom utrke, ali je ipak morao odustati nakon što mu je pukla guma. Häkkinen je čitavu utrku odvozio na 1. mjestu i tako došao do svoje prve titule svjetskog prvaka.[10] Ukupno, od 16 utrka u sezoni Häkkinen je ostvario 8 pobjeda, osvojivši bodove u još 5, uz 9 najboljih startnih pozicija. Skupio je tačno 100 bodova, a Schumacher 86. U dodatku na ovo, McLaren je osvojio konstruktorsku titulu, prvu nakon 1991, upotpunivši sjajnu sezonu.
1999.
Novi McLarenov bolid, MP4/14, bio je dovoljno dobar za borbu za titulu, no ipak je bio nešto nestabilniji od svog prethodnika. Uspon do titule bio je mnogo teži nego godinu prije. Uprkos tome što je Ferrari sad imao bolji bolid, Schumacher je ispao iz igre na sredini sezone nakon nesreće u Silverstoneu, kad je slomio nogu. No, uprkos ovome, Finac je titulu osvojio tek pobjedom u posljednjoj utrci u Suzuki ispred Ferrarijevog dvojca Schumacher-Irvine.
Sezonu je počeo odustajanjem u Melbourneu, nakon čega je uslijedila pobjeda u Brazilu, da bi ponovo odustao u Imoli nakon sudara. U Monaku je bio treći, a zatim je nanizao 2 pobjede u Španiji i Kanadi. Uslijedilo je 2. mjesto u Francuskoj i odustajanje u Silverstoneu, gdje je Schumacher doživio spomenutu nesreću. Nakon kontakta s timskim kolegom Coulthardom na početku utrke, u Austriji je zauzeo 3. mjesto. U Hockenheimu je doživio još 1 sudar i odustao, pa je vodstvo u ukupnom poretku prvenstva preuzeo Irvine. Na pobjedničke staze vratio se u Mađarskoj, dok je u Belgiji bio drugi, iza Coultharda. U Monzi je također odustao, zaplakavši pred kamerama odmah pored staze.[11] U Nürburgringu je bio peti, a u Maleziji treći. U finalu sezone slavio je u Suzuki, skoro čitav krug ispred glavnog rivala, Irvinea, dok je Schumacher (koji se nakon oporavka vratio na prošloj utrci) zaostao 5 sekundi.[12] Time je Häkkinen odbranio titulu svjetskog prvaka.
Kao dvostruki svjetski prvak pridružio se elitnoj grupi vozača. U sezoni 2000. želio je ostvariti "het-trik", ali je na kraju zaostao 19 bodova iza Schumachera. Pobijedio je Španiji[13], Austriji, gdje je vodio u svakom krugu utrke[14], i Mađarskoj, kad je preuzeo vodstvo u ukupnom poretku.[15] U Belgiji je zabilježio pobjedu za pamćenje pretekavši zajedno Schumachera i Zontu (koji je kasnio 1 krug) na kraju pravca Kemmel.[16][17] Ovo je jedno od najslavnijih pretjecanja u historiji Formule 1. No, na sljedećoj utrci u Monzi Schumacher je preuzeo vodstvo u prvenstvu, koje je zadržao do kraja i osvojio svoju 3. titulu svjetskog prvaka.
Ispostavilo se da je ova sezona bila posljednja u Häkkinenovoj F1-karijeri. MP4-16 nije bio toliko konkurentan i Coulthard je bio taj koji je predstavljao prijetnju za Schumachera u većem dijelu sezone.
Odmah na početku sezone Häkkinen je doživio nesreću u Melbourneu zbog kvara prednjeg amortizera u trenutku dok je bio na 2. mjestu u utrci. Izgleda da je ovo značajno utjecalo na njegovu motivaciju. U Brazilu je "gušio" vožnju na startu usljed čega se Panis umalo zabio u njega. Häkkinen je zbog ovoga kasnije kažnjen s 5.000 $.[18] U Španiji je bio u vodstvu u posljednjem krugu i činilo se da će zabilježiti 4. uzastopnu pobjedu na VN Španije, ali mu je tada otkazalo kvačilo i bio je prisiljen odustati samo 5 zavoja prije cilja. Kasnije ga je Coulthard na svom bolidu odvezao do boksa. To je bio tužan, ali pamćenja vrijedan trenutak koji je podsjetio navijače na snažnu vezu između Coultharda i Häkkinena. U Silverstoneu je dominirao utrkom i došao do prve pobjede u sezoni. U Monzi je objavio da će pauzirati narednu sezonu i donijeti odluke u vezi sa svojom budućnošću. U Indianapolisu je ostvario svoju posljednju pobjedu[19], nakon čega je uslijedilo 4. mjesto u Japanu.[20]
Do polovine 2002. Häkkinen se odlučio trajno povući. Kao razlog je naveo želju da provede više vremena s porodicom i izbjegne rizik od bilo kakvih povreda.[21] Na VN Monaka 2001. također je otkrio da je obavijestio Rona Dennisa o svojoj odluci da se povuče i da je dobio priliku pauzirati.[22]
Häkkinen u Mercedesu za DTM-seriju 2006. na priredbi Stars and Cars
Tokom 2004. Häkkinen je objavio planove za povratak u F1 i održao je razgovore s Williamsom za 2005. Dogovor nije postignut, pa se utrkama vratio u takmičenju Deutsche Tourenwagen Masters (DTM), vozeći za Mercedes-Benz. Sezona je bila uspješna, a ostvario je i pobjedu u Spa-Francorchampsu.
Tokom 2006. ponovo se takmičio za Mercedes u DTM-u. Ova sezona bila je nešto teža, a najbolji rezultati bila su mu 2 druga mjesta. Magazin Autosport špekulirao je da njegov stil vožnje nije posebno pogodan za automobile u DTM-u.
Na Festivalu brzine u Goodwood Houseu 2006. Häkkinen je vozio McLarenov MP4-20. Mnogi su rekli da je bilo sjajno opet vidjeti Häkkinena u McLarenu jer je u to vrijeme bio posljednji vozač koji je osvojio titulu svjetskog prvaka s ovom ekipom.[23]
Häkkinen je ostao i treću sezonu u Mercedesu. Iako je imao nekoliko pehova, ova sezona bila mu je najkonkurentnija. Redovno zauzimajući prvi startni red, odnio je 2 pobjede u Lausitzu i Mugellu, zauzevši na kraju sezone 8. mjesto u ukupnom poretku.
Häkkinen objavljuje kraj svoje karijere u DTM-u (Stars and Cars 2007)U julu 2006. Häkkinen je vozio McLaren MP4-21 na Festivalu brzine u Goodwoodu
Mogući povratak u F1
Nakon Häkkinenove godine pauze i povlačenja koje je uslijedilo, nekoliko puta pojavile su glasine o njegoovm povratku. Tokom sezone 2004. bio je povezivan s Williamsom budući da je Montoya potpisao s McLarenom za narednu godinu.[24]
Na kraju sezone 2006. pojavilo se još glasina u vezi s njegovim povratkom u McLaren za iduću sezonu. Magazin Autosport izvijestio je da je Häkkinen dvaput testirao McLarenov simulator tokom novembra i razgovarao o mogućem povratku u ekipu. 24. novembra McLaren je objavio da će Lewis Hamilton biti njihov drugi vozač u 2007[25] prekinuvši špekulacije o Häkkinenovom povratku. Međutim, navedeno je da je Häkkinen učestvovao u ulozi savjetnika, a Ron Dennis je rekao: "On je veoma zanimljiva osoba za procjenjivanje nekih stvari koje razvijamo."[26]30. novembra Häkkinen je cijeli dan testirao bolid MP4-21 iz 2006. na stazi Catalunya kod Barcelone. Odvezao je 79 krugova, ali je njegov najbrži krug bio 3 sekunde sporiji od kruga aktualnih vozača u prvenstvu. Iz McLarena su rekli da koriste Häkkinenovu stručnost da vide koliko je F1 evoluirala u godinama nakon njegovog povlačenja.
Häkkinen je objavio povlačenje iz automobilizma 4. novembra 2007.[28] Rekao je da odluka "nije bila lahka", ali je dodao da je "utrkivanje još u njegovoj krvi i da ne znači da će ga ova odluka spriječiti da se utrkuje iz zadovoljstva".[29]
U novembru 2008. objavio je da će započeti karijeru u menadžmentu.[30]
Kaciga
Häkkinenova kaciga
Häkkinenova kaciga bila je bijela s tamnoplavom, kraljevskoplavom i nebeskoplavom prugom u sredini, plavim krugom na vrhu i njegovim imenom napisanim na bradi kacige. Boje su zasnovane na brendu njegovog sponzora iz ranih dana, kompanije Oy G. W. Sohlberg Ab.
Lični život
Od 1991. Häkkinen živi u Monte Carlu iako posjeduje i kuće u Francuskoj i Finskoj. 18. maja 2008. njegova nanovo izgrađena kuća u Francuskoj izgorjela je nakon što je svjetlo u jednom od kabineta s trofejima izazvalo kratki spoj. Niko nije povrijeđen, ali njegov kućni ljubimac, kornjača nestala u požaru, zajedno s kolekcijom F1 trofeja.[31]
Godine 1998. oženio se Erjom Honkanen, s kojom ima sina (Hugo Ronan, r. 2000) i kćer (Aina Julia, r. 2005). Nakon deset godina braka podnijeli su zahtjev za razvod 2008.[32] Häkkinen ima još dvije kćeri i sina s drugom suprugom,[33]Čehinjom Markétom Remešovom.[34][35]
Osim bolida, Häkkinen zna voziti i monocikl, što je pokazao i na pozornici.[36]
Također je učestvovao u poznatoj emisiji Top Gear. Tada je jednog od voditelja, Jamesa Maya, podučavao osnovama reli-vožnje u pripremi za svoj prvi test sa "superautom", Paganijem Zondom.
Naslijeđe
Poznat je kao šutljiva osoba koja praktično ne bi ništa odala medijima, često praveći duge pauze prije odgovora na postavljeno mu pitanje.[40] Po Häkkinenu je nazvana ulica u Adelaideu, u kojoj je doživio skoro fatalnu nesreću.
Mika Hakkinen bio je najbolji protivnik u pogledu njegove kvalitete, ali ono zbog čega sam mu se najviše divio bilo je to što smo na stazi imali stopostotnu borbu, ali potpuno discipliniran život van staze. Veoma smo se međusobno poštovali i puštali jedan drugog da mirno živi.
– M. Schumacher o tome kako je osjećao da je Häkkinen bio protivnik protiv koga mu je vožnja pružala najviše zadovoljstva[40]
