D'Adamo et al. (2003.) mapirali su novi lokus autosomno dominantne nesindromske gluhoće, koji su označili kao DFNA48, u hromosom 12, sekvenca q13-q14 , proučavanjem povezanosti u velikoj višegeneracijskoj italijanskoj porodici. Maksimalna ocjena loda od 3,31 postignuta je markerom D12S83.[6]
Klinička obilježja
D'Adamo et al. (2003.) izvijestili su o velikoj višegeneracijskoj italijanskoj porodici sa Sardinije u kojoj je 22 člana, u dobi od osam do 83 godine, imalo nesindromski gubitak sluha. Pacijenti su imali postlingvalno, sporo progresivno, bilateralno i simetrično senzorinervno oštećenje sluha, za koje se činilo da je potpuno penetrantno. Dob na početku varirala je od prve do treće decenije. Stepen gluhoće kretao se od umjerene do teške.
Donaudy et al. (2003) pregledali su gen MYO1A , koji se mapira unutar lokusa DFNA48, na mutacije kod pacijenata iz velike italijanske porodice o kojima su izvijestili D'Adamo et al. (2003) i nisu identificirali mutaciju u kodirajućoj regiji ili granici egzonsko-intronskog gena.[7]
Ciljanim slijedećim sekvenciranjem 66 gena gluhoće u 109 pacijenata s autosomno dominantnim nesindromskim gubitkom sluha, Eisenberger et al (2014) identificirali su dvija nove nonsens mutacije i jednu poznatu nonsens varijantu u genu MYO1A, koja je osporila nalaze Donaudyja et al (2003).[8] Varijante su identifikovane u heterozigotnom stanju, ne samo kod indeksnih pacijenata, već i kod neizlečenih srodnika. Čak je otkriveno da je jedna zdrava osoba homozigotna za jednu od nonses mutacija. U potrazi za genomskim bazama podataka, otkrili su da je većina od 10 prijavljenih varijanti MYO1A u pacijenata s nesindromskim gubitkom sluha dokumentirala učestalost alela, pri čemu ih je četiri iznad granične vrijednosti MAF-a od 0,1% u najmanje jednoj bazi podataka. Također su primijetili da Myo1a nokaut-miševa nema nikakvu otvorenu patologiju sluha ili ravnoteže. Autori su predložili da MYO1A nije potreban za pravilnu percepciju zvuka.
Historija
Donaudy et al. (2003) pregledali su gen MYO1A na mutacije u 230 pacijenata sa oštećenim sluhom. Identificirali su nonsens mutaciju, inserciju trinukleotida i šest misens mutacija kod osam nepovezanih pacijenata iz središnje i južne Italije, pogođenih senzorinervnim bilateralnim gubitkom sluha različitog stupnja, obično u rasponu od umjerenog do ozbiljnog, ali nikad dubokog.
^D'Adamo, P., Pinna, M., Capobianco, S., Cesarini, A., D'Eustacchio, A., Fogu, P., Carella, M., Seri, M., Gasparini, P. A novel autosomal dominant non-syndromic deafness locus (DFNA48) maps to 12q13-q14 in a large Italian family. Hum. Genet. 112: 319-320, 2003. PubMed: 12596055
^Donaudy, F., Ferrara, A., Esposito, L., Hertzano, R., Ben-David, O., Bell, R. E., Melchionda, S., Zelante, L., Avraham, K. B., Gasparini, P. Multiple mutations of MYO1A, a cochlear-expressed gene, in sensorineural hearing loss. Am. J. Hum. Genet. 72: 1571-1577, 2003. PubMed: 12736868
^Eisenberger, T., Di Donato, N., Baig, S. M., Neuhaus, C., Beyer, A., Decker, E., Murbe, D., Decker, C., Bergmann, C., Bolz, H. J. Targeted and genomewide NGS data disqualify mutations in mYO1A, the 'DFNA48 gene,' as a cause of deafness. Hum. Mutat. 35: 565-579, 2014. PubMed: 24616153
Li W., Wang J., Coluccio L.M., Matsudaira P., Grand R.J. (2000). "Brush border myosin I (BBMI): a basally localized transcript in human jejunal enterocytes". J. Histochem. Cytochem. 48: 89–94.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)PubMeddoi:10.1177/002215540004800109
Skowron J.F., Bement W.M., Mooseker M.S. (1998). "Human brush border myosin-I and myosin-Ic expression in human intestine and Caco-2BBe cells". Cell Motil. Cytoskeleton. 41: 308–324.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)PubMeddoi:10.1002/(SICI)1097-0169(1998)41:4<308::AID-CM4>3.3.CO;2-A
"The status, quality, and expansion of the NIH full-length cDNA project: the Mammalian Gene Collection (MGC)". Genome Res. 14: 2121–2127. 2004. PubMeddoi:10.1101/gr.2596504
