Biblioteka je sređena zbirka knjiga po autoru, predmetu ili katalogu, koja pripada privatnim licima, državnim institucijama, ili kompanijama u kojima se čuvaju zbirke knjiga. U biblioteci se čuvaju i drugi materijali i mediji, koja su dostupni za korištenje njenim članovima i članovima srodnih institucija.
Biblioteke obezbjeđuju materijale za fizički (tvrde kopije) ili digitalni pristup (digitalne kopije), a mogu biti fizička lokacija ili virtuelni prostor, ili oboje. Bibliotečka zbirka obično uključuje štampani materijal koji se može posuditi i referentni dio publikacija kojie nije dozvoljeno iznositi iz biblioteke i koje se mogu pogledati samo u njenim prostorijama. Mogu postojati i drugi fizički resursi u mnogim formatima, kao što su komercijalna izdanja filmova, televizijskih programa, drugih video zapisa, radija, muzike i audio zapisa na DVD-u, Blu-rayu, CD-u i kasetama, osim pristupa informacijama, muzici ili drugom sadržaju koji se nalaze u bibliografskim bazama podataka.
Biblioteke mogu biti različitih veličina i mogu biti organizovane i održavane od strane javnog tijela kao što je vlada, institucija kao što je škola ili muzej, korporacija ili privatno lice. Pored obezbjeđivanja građe, biblioteke pružaju i usluge bibliotekara koji su obučeni stručnjaci u pronalaženju, odabiru, kruženju i organiziranju informacija, te u tumačenju potreba za informacijama, navigaciji i analizi veoma velikih količina informacija sa različitih resursa.
Biblioteka
Zgrade biblioteka često obezbjeđuju mirne prostore za učenje, kao i zajedničke prostore za grupno učenje i saradnju, i mogu da obezbede javne objekte za pristup njihovim elektronskim izvorima, kao što su računari i pristup Internetu. Korisnici biblioteke i ponuđenih usluge variraju u zavisnosti od njenog tipa: korisnici javne biblioteke imaju različite potrebe od potreba specijalne biblioteke ili univerzitetske biblioteke. Biblioteke mogu biti i središta zajednice, gdje su dostupni programi i gdje se ljudi uključuju u cjeloživotno učenje. Moderne biblioteke proširuju svoje usluge izvan fizičkih zidova zgrade pružajući materijal dostupan elektronskim putem, uključujući i od kuće putem interneta.
Usluge koje biblioteke nude različito se opisuju kao bibliotečke usluge, informacione usluge ili kombinacija „bibliotečko-informacionih usluga“, iako različite institucije i izvori različito definišu tu terminologiju.
Bibliotekarstvo je nauka koja se bavi potrebama biblioteka. U današnje vrijeme raširena je upotreba računara u bibliotekama, a knjige se klasifikuju koristeći neki od raspoloživih decimalnih sistema klasifikacije.
Historija biblioteka počinje sa prvim pokušajima da se organizuju zbirke dokumenata.[1] Prve biblioteke sastojale su se od arhiva najranijeg oblika pisanja — glinenih ploča klinastog pisma otkrivenih u Sumeru, od kojih neke datiraju iz 2600. p. n. e.. Privatne ili lične biblioteke sastavljene od pisanih knjiga pojavile su se u klasičnoj Grčkoj u 5. vijeku p. n. e.. U 6. vijeku, na samom kraju klasičnog perioda, velike biblioteke svijeta Mediterana ostale su one u Konstantinopolju i Aleksandriji.
Fatimidi (909–1171) su također posjedovali mnoge velike biblioteke unutar svojih domena. Historičar Ibn Abi Tayyi’ opisuje njihovu biblioteku u palati, koja je vjerovatno sadržavala najveću zbirku literature na svijetu u to vrijeme, kao "svjetsko čudo". Kroz historiju, zajedno sa krvavim masakrima, uništavanje biblioteka bilo je kritično za osvajače koji žele da unište svaki trag zabilježenog sjećanja pobjeđene zajednice. Istaknuti primjer ovoga može se naći u mongolskom masakru nizarija u Alamutu 1256. i paljenju njihove biblioteke, čija se "slava", hvali se osvajač Juwayni, "proširila cijelim svijetom".[2]
Biblioteke Timbuktua su osnovane u četrnaestom vijeku i privlačile su naučnike iz celog svijeta.[3]
Pri iskopavanju starog grada Ura, u Mezopotamiji, naučnici su otkrili glineni pečat. Bio je cilindričnog oblika s natpisima, i pripadao je prvoj biblioteci.
Već oko 700. godine prije nove ere, narod Mezopotamije je imao dobro uređene biblioteke po svojim hramovima i palačama. Knjige su u tim bibliotekama bile glinene pločice ispisane klinastim pismom. Hiljade takvih pločica raspoređenih prema područjima nauke, sačinjavale su zbirke koje su predstavljale prve prave biblioteke. Jedna od njih tzv. Asurbanipalova biblioteka, s oko 22000 glinenih pločica, danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.
I Egipćani su imali biblioteke koje su čuvali svećenici po hramovima. Knjige su bile napravljene u obliku svitaka od papirusa. Najčuvenija biblioteka svih vremena bila je u Aleksandriji, osnovana 300. p. n. e. Imala je najmanje 70.000 svitaka od papirusa.
Funkcije biblioteke
Selekcija videokaseta u biblioteci
Biblioteke mogu pružati fizički ili digitalni pristup građi, mogu biti fizička lokacija ili virtuelni prostor, ili oboje. Zbirka biblioteke može uključivati knjige, periodične publikacije, novine, rukopise, filmove, karte, grafike, dokumente, mikroforme, CD-ove, kasete, videokasete, DVD-ove, Blu-ray diskove, e-knjige, audioknjige, baze podataka, stone igre, videoigre i druge formate. Biblioteke mogu biti različitih veličina, s milionima jedinica.
Biblioteke često pružaju mirne prostore za učenje, a često nude i zajedničke prostore kako bi olakšali grupno učenje i saradnju. Biblioteke često pružaju javne objekte za pristup svojim elektronskim izvorima i Internetu. Javne i institucionalne zbirke i usluge mogu biti namijenjene za korištenje od strane ljudi koji odluče da sami ne kupe – ili si ne mogu priuštiti – da kupe obimnu kolekciju, kojima je potreban materijal koji se ne može razumno očekivati od pojedinca, ili kojima je potrebna stručna pomoć u istraživanju.[4]
Usluge koje nudi biblioteka različito se opisuju kao bibliotečke usluge, informacijske usluge ili kombinacija "bibliotečko-informacijskih usluga", iako različite institucije i izvori različito definišu takvu terminologiju. Organizacije ili odjeli se često nazivaju jednim od ovih imena.[5][6][7][8][9][10][11]
Organizacija
Police biblioteke u Hong Kongu, prikazani brojevi klasifikacione šeme kaji pomažu čitaocima da lociraju djela u odeljku
Većina biblioteka ima građu raspoređenu po određenom redoslijedu prema bibliotečkom klasifikacijskom sistemu, tako da se predmeti mogu brzo locirati i zbirke mogu efikasno pregledati.[12] Neke biblioteke imaju dodatne galerije osim javnih, u kojima se čuvaju referentni materijali. Te referentne grupe mogu biti otvorene za odabrane članove javnosti. Druge biblioteke zahtijevaju od korisnika da podnesu "zahtjev“, da pomoćnik preuzme materijal iz zatvorenih polica.
Veće biblioteke često se dijele na odjeljenja u kojima rade paraprofesionalci i profesionalni bibliotekari.
Osnovni zadaci u upravljanju bibliotekom uključuju planiranje nabavke (koji materijal biblioteka treba nabaviti, kupovinom ili na drugi način), bibliotečku klasifikaciju nabavljene građe, očuvanje građe (posebno rijetke i krhke arhivske građe kao što su rukopisi), prestanak prijema određene građe, pokroviteljsko posuđivanje građe, te razvoj i administriranje bibliotečkih računarskih sistema.[13] Dugoročnija pitanja uključuju planiranje izgradnje novih biblioteka ili proširenja postojećih te razvoj i primjenu usluga na terenu i usluga za poboljšanje čitanja (kao što su opismenjavanje odraslih i program za djecu). Bibliotečkom građom kao što su knjige, časopisi, periodična literatura, CD-ovi itd. upravlja se Deweyjevom teorijom decimalne klasifikacije, a modificirana Deweyjeva teorija decimalne klasifikacije praktičniji je i pouzdaniji sistem za upravljanje bibliotečkom građom.[14]
Upotreba
Sve do pojave digitalnih kataloga, kartični katalozi su bili tradicionalna metoda organizovanja liste izvora i njihove lokacije u velikoj biblioteci.
Do pojave digitalnih kataloga, katalozi sa karticama bili su tradicionalna metoda organiziranja popisa izvora i njihove lokacije u velikoj biblioteci.
Neki korisnici možda ne znaju kako da u potpunosti koriste resurse biblioteke. To može biti zbog nelagode pojedinaca u pristupu članu osoblja. Načini na koje se sadržaj biblioteke prikazuje ili pristupa može imati najveći utjecaj na korištenje. Zastario ili nespretan sistem pretraživanja, ili osoblje koje nije voljno ili je neobučeno da animira svoje korisnike, ograničit će korisnost biblioteke. U javnim bibliotekama Sjedinjenih Država, počevši od 19. stoljeća, ovi problemi su doveli do pojave pokreta bibliotečkih instrukcija, koji je zagovarao obrazovanje korisnika biblioteka.[15] Jedan od prvih vođa bio je John Cotton Dana.[16] Osnovni oblik bibliotečke nastave ponekad je poznat kao informatička pismenost.[17]
Biblioteke treba da informišu svoje korisnike o tome koja je građa dostupna u njihovim zbirkama i kako da pristupe tim informacijama. Prije računarskog doba, to se radilo katalogom kartica — ormarićem (ili više ormarića) koji je sadržavao mnogo ladica ispunjenih indeksnim karticama koje su identificirale knjige i druge materijale. U velikoj biblioteci, katalog kartica često je ispunjavao veliku prostoriju.
Pojava Interneta je, međutim, dovela do usvajanja elektronskih kataloških baza podataka (često se nazivaju "webcats“ ili kao onlajn katalozi sa javnim pristupom, OPAC), koji omogućavaju korisnicima da pretražuju fondove biblioteke sa bilo koje lokacije sa pristupom Internetu.[18] Ovaj stil održavanja kataloga kompatibilan je sa novim tipovima biblioteka, kao što su digitalne biblioteke i distribuirane biblioteke, kao i sa starijim bibliotekama koje su naknadno opremljene. Velike biblioteke mogu biti raštrkane u više zgrada širom grada, od kojih svaka ima više spratova, sa više prostorija koje smještaju njihove resurse na niz polica. Jednom kada korisnik locira resurs unutar kataloga, mora koristiti navigacijsko navođenje kako bi fizički dohvatio resurs, što je proces koji može biti potpomognut putem oznaka, mapa, GPS sistema ili RFID označavanja.
Finska ima najveći broj registrovanih pozajmljivača knjiga po glavi stanovnika u svijetu. Više od polovine stanovništva Finske su registrovani korisnici.[19] U SAD-u, korisnici javnih biblioteka su u prosjeku posuđivali otprilike 15 knjiga po korisniku godišnje od 1856. do 1978. Od 1978. do 2004, tiraž knjiga po korisniku je opao za otprilike 50%. Rast tiraža audiovizuelnih materijala, koji se procjenjuje na 25% ukupnog tiraža u 2004, čini otprilike polovinu ovog pada.[20]
Biblioteka može koristiti Internet na više načina, od kreiranja vlastite bibliotečke web stranice do omogućavanja pretraživanja sadržaja svojih kataloga na internetu. Neki specijalizovani pretraživači kao što je Google Scholar nude način da se olakša traženje akademskih resursa kao što su članci iz časopisa i istraživački radovi. Online kompjuterski bibliotečki centar omogućava svakome da pretražuje najveći svjetski repozitorijum bibliotečkih zapisa preko njegove WorldCat online baze podataka.[21] Web stranice kao što su LibraryThing i Amazon pružaju sažetke, recenzije i preporuke knjiga.[21] Biblioteke obezbjeđuju računare i pristup internetu kako bi omogućili ljudima da traže informacije na mreži.[22] Online pristup informacijama posebno je privlačan mlađim korisnicima biblioteke.[23][24][25][26][27]
Digitalizacija knjiga, posebno onih koje su više od štampe, u projektima kao što je Google Books pruža resurse za biblioteku i druge online korisnike. Zbog svojih fondova vrijedne građe, neke biblioteke su važni partneri pretraživačima kao što je Google u realizaciji potencijala takvih projekata i primile su recipročne koristi u slučajevima kada su uspješno pregovarale.[28] Kako je rasla važnost i oslanjanje na Internet, bibliotečke usluge su pomjerile naglasak sa uglavnom obezbjeđivanja izvora za štampanje na obezbjeđivanje više računara i većeg pristupa Internetu.[29] Biblioteke se suočavaju sa brojnim izazovima u prilagođavanju novim načinima traženja informacija koji mogu staviti naglasak na praktičnost u odnosu na kvalitet,[30] smanjujući prioritet vještina informatičke pismenosti.[31] Potencijalni pad korištenja biblioteka, posebno referentnih usluga,[32] dovodi u sumnju potrebu za ovim uslugama.
Internet terminali biblioteke u Fukuchiyama Javna biblioteka, Japan
Bibliotečki istraživači su priznali da biblioteke treba da se pozabave načinima na koje plasiraju svoje usluge ako žele da se takmiče sa Internetom i da umanje rizik od gubitka korisnika.[33] Ovo uključuje promovisanje obuke informatičke pismenosti koja se smatra vitalnom u bibliotečkoj profesiji.[31][34][35] Mnogi istraživački bibliotekari sa sjedištem u SAD-u oslanjaju se na ACRL okvir za informatičku pismenost kako bi usmjerili studente i profesore u istraživanju.[36] Međutim, marketing usluga mora biti adekvatno finansijski podržan da bi bio uspješan. Ovo može biti problematično za bibliotečke usluge koje su javno finansirane i teško im je opravdati preusmjeravanje ograničenih sredstava na naizgled periferna područja kao što su brendiranje i marketing.[37]
Aspekt privatnosti korištenja biblioteke u doba interneta je pitanje sve veće zabrinutosti i rasprava; Radionice o privatnosti vodi Bibliotečki Freedom Project koji podučava bibliotekare o digitalnim alatima (kao što je Tor mreža) kako bi se spriječio masovni nadzor.[38][39][40]
Bibliotekari
Biblioteke obično imaju kombinaciju profesionalno obučenih bibliotekara, poluprofesionalnog osoblja koje se ponekad naziva bibliotečkim tehničarima i pomoćnog osoblja. Neke teme vezane za obrazovanje bibliotekara i srodnog osoblja uključuju dostupnost zbirke, nabavku materijala, sređivanje i pronalaženje alata, trgovinu knjigama, uticaj fizičkih svojstava različitih materijala za pisanje, distribuciju jezika, ulogu u obrazovanju, stope pismenosti, budžeta, osoblja, biblioteka za posebno ciljanu publiku, arhitektonskih vrijednosti, obrazaca korištenja, uloge biblioteka u kulturnom naslijeđu nacije i uloge vlade, crkve ili privatnog sponzorstva. Od 1960-ih godina pojavila su se pitanja kompjuterizacije i digitalizacije.[1]
Vrste biblioteka
Mnoge institucije prave razliku između opticajne ili posudbene biblioteke, gdje se građa da se posuđuje članovima, institucijama ili drugim bibliotekama, i referentne biblioteke u kojoj se građa ne izdaje. Putujuće biblioteke, kao što su rane biblioteke za konjima u istočnom Kentuckyju[41] i knjigomobili, općenito su posudbenog tipa. Moderne biblioteke često su mješavina oba, sadrže opću zbirku za cirkulaciju i referentnu zbirku koja je ograničena na prostorije biblioteke. Također, sve više, digitalne zbirke omogućavaju širi pristup građi koja možda neće cirkulirati u štampi i omogućava bibliotekama da prošire svoje zbirke čak i bez izgradnje većeg objekta. Lamba (2019) je pojačao ovu ideju primjećujući da "današnje biblioteke postaju sve više multidisciplinarne, kolaborativne i umrežene" i da bi primjena Web 2.0 alata na biblioteke "ne samo povezala korisnike s njihovom zajednicom i poboljšala komunikaciju, već bi također pomogla bibliotekarima da promovišu aktivnosti, usluge i proizvode svojih biblioteka kako bi ciljali i svoje stvarne i potencijalne korisnike."[42]
Univerzitetske biblioteke se uglavnom nalaze u kampusima koledža i univerziteta i prvenstveno služe studentima i profesorima te drugih akademskih institucija. Neke akademske biblioteke, posebno one u javnim institucijama, dostupne su široj javnosti u cijelosti ili djelimično. Bibliotečke usluge se ponekad pružaju široj javnosti uz naknadu; neke univerzitetske biblioteke stvaraju takve usluge kako bi poboljšale nivo pismenosti u svojim zajednicama.
Univerzitetske biblioteke su biblioteke koje su smještene u visokoškolskim obrazovnim institucijama, kao što su koledži i univerziteti. Njihove glavne funkcije su pružanje podrške u istraživanju, savjetovanju i povezivanju resursa za studente i profesore obrazovne institucije. One sadrže aktuelne, pouzdane i relevantne informacione resurse rasprostranjene kroz sve discipline koje služe da se ispune zahtjevi studenata i fakulteta za informacijama. U slučajevima kada nisu smještene sve knjige, neke biblioteke imaju e-resurse, na koje se pretplaćuju za datu instituciju kojoj služe, kako bi obezbjedile rezervne kopije i dodatne informacije koje nije praktično imati na raspolaganju kao štampane kopije. Većina biblioteka sarađuje sa drugim bibliotekama u razmjeni knjiga.
Biblioteka obično obezbjeđuje određene resurse vezane za predmet, kao što su primjerci udžbenika i lektire članaka koji se drže u "rezervi“ (što znači da se pozajmljuju samo na kratko, obično nekoliko sati). Neke univerzitetske biblioteke pružaju resurse koji se obično ne povezuju s bibliotekama, kao što je mogućnost provjere prijenosnih računara, web kamera ili naučnih kalkulatora.
Univerzitetske biblioteke nude radionice i kurseve izvan formalnog, ocijenjenog predmeta, koji imaju za cilj da studentima pruže alate neophodne za uspjeh u svojim programima.[43] Ove radionice mogu uključivati pomoć oko citata, efikasne tehnike pretraživanja, baze podataka časopisa i softvera za elektronsko citiranje. Ove radionice studentima pružaju vještine koje im mogu pomoći da postignu uspjeh u akademskim karijerama (a često i u budućim zanimanjima), koje možda neće naučiti u učionici.
Univerzitetska biblioteka pruža miran prostor za učenje studentima u kampusu; također može obezbediti prostor za grupno učenje, kao što su sobe za sastanke. U Sjevernoj Americi, Evropi i drugim dijelovima svijeta, univerzitetske biblioteke postaju sve više digitalno orijentisane. Biblioteka pruža "kapiju“ studentima i istraživačima za pristup različitim izvorima, štampanim/fizičkim i digitalnim.[44] Akademske institucije su pretplaćene na baze podataka elektronskih časopisa, obezbjeđujući softver za istraživanje i pisanje naučnika, i obično obezbjeđuju računarske radne stanice ili računarske laboratorije za studente za pristup časopisima, bazama podataka i portala za pretraživanje biblioteka, institucionalnim elektronskim izvorima, pristupu Internetu i predmetima ili zadacima koji se odnose na softver (tj. Softver za obradu teksta i proračunske tablice). Neke univerzitetske biblioteke preuzimaju nove uloge, na primjer, djelujući kao elektronsko skladište za institucionalna naučna istraživanja i akademsko znanje, kao što je prikupljanje i kuriranje digitalnih kopija studentskih teza i disertacija.[45][46] Štaviše, akademske biblioteke sve više djeluju kao izdavači samostalno na neprofitnoj osnovi, posebno u obliku institucionalnih izdavača potpuno otvorenog pristupa.[47]
Dječije biblioteke su posebne zbirke knjiga namijenjene maloljetnim čitaocima i obično se čuvaju u posebnim prostorijama javnih biblioteka.[48] Neke dječije biblioteke imaju čitave spratove ili krila posvećene djeci u većim bibliotekama, dok manje mogu imati zasebnu sobu ili prostor za j. Oni su obrazovna agencija koja nastoji mlade upoznati sa svjetskom književnošću i gajiti ljubav prema čitanju. Njihov rad dopunjuje rad javnih škola.[49]
Usluge koje obično pružaju javne biblioteke mogu uključivati sesije pričanja priča za dojenčad, malu djecu, predškolsku djecu ili programe poslije škole, a sve s namjerom da se razviju vještine ranog opismenjavanja i ljubavi prema knjigama. Jedan od najpopularnijih programa koji se nude u javnim bibliotekama su ljetni programi čitanja za djecu, porodice i odrasle.[50]
Nacionalna ili državna biblioteka služi kao nacionalno skladište informacija i ima pravo na obavezni primjerak, što je zakonski uslov da izdavači u zemlji moraju da deponuju primjerak svake publikacije u biblioteci. Za razliku od javne biblioteke, nacionalna biblioteka rijetko dozvoljava građanima da pozajmljuju knjige. Često se u njihovim zbirkama nalaze brojna rijetka, vrijedna ili značajna djela. Postoje šire definicije nacionalne biblioteke, stavljajući manji naglasak na karakter spremišta.[51][52] Prve nacionalne biblioteke nastale su u kraljevskim zbirkama suverenog ili nekog drugog vrhovnog organa države.
Mnoge nacionalne biblioteke sarađuju u okviru Sekcije za nacionalne biblioteke Međunarodne federacije bibliotečkih udruženja i institucija (IFLA) kako bi razgovarali o svojim zajedničkim zadacima, definisali i promovisali zajedničke standarde i izveli projekte koji im pomažu da ispune svoje dužnosti. Nacionalne biblioteke Evrope učestvuju u Evropskoj biblioteci koja je servis Konferencije evropskih nacionalnih bibliotekara (CENL).[53]
Javna biblioteka pruža usluge široj javnosti. Ako je biblioteka dio regionalnog bibliotečkog sistema, građani s aktivnom bibliotečkom karticom iz cijele te regije mogu koristiti ogranke biblioteke povezane s bibliotečkim sistemu. Međutim, biblioteka može služiti samo svom gradu ako nije članica regionalnog sistema javnih biblioteka. Velik dio materijala koji se nalazi u javnoj biblioteci dostupan je za posudbu. Zaposleni u biblioteci odlučuju o broju predmeta koji korisnici mogu posuditi, kao i o pojedinostima o predviđenom vremenu za posudbu. Biblioteke obično izdaju bibliotečke kartice članovima zajednice koji žele da pozajme knjige. Često posjetioci grada mogu dobiti kartiu javne biblioteke.
Mnoge javne biblioteke služe i kao društvene organizacije koje pružaju besplatne usluge i događaje za javnost, kao što su grupe za čitanje i vrijeme za dječje priče. Za mnoge zajednice, biblioteka je veza sa velikim svijetom dostupnog znanja, razumijevanja, i zabave. Prema studiji Pensilvanskog bibliotečkog udruženja, usluge javnih biblioteka igraju glavnu ulogu u borbi protiv rastuće stope nepismenosti među mladima.[54] Javne biblioteke su zaštićene i finansirane od strane javnosti kojoj služe.
Glavna čitaonica u Bostonskoj javnoj biblioteci, Massachusetts, SAD
Kako se broj knjiga u bibliotekama konstantno povećavao od njihovog osnivanja, rasla je potreba za kompaktnim skladištenjem i pristupom uz adekvatnu rasvjetu. Sistem slaganja uključuje držanje bibliotečke zbirke knjiga u prostoru odvojenom od čitaonice. Ovaj aranžman je nastao u 19. vijeku. Hrpe knjiga su brzo evoluirale u prilično standardni oblik u kojem su okviri od livenog gvožđa i čelika koji podržavaju police za knjige također podržavali podove, koji su često bili izgrađeni od prozirnih blokova da bi omogućili prolaz svjetlosti (ali nisu bili prozirni, iz razloga privatnosti). Uvođenje električne rasvjete imalo je ogroman uticaj na rasvjetu u bibliotekama. Upotreba staklenih podova je uglavnom ukinuta, iako su podovi i dalje često bili sastavljeni od metalnih rešetki kako bi se omogućilo kruženje zraka u višekatnim naslagama. Kako je bilo potrebno više prostora, uvedena je metoda pomicanja polica na šinama (kompaktne police) kako bi se smanjio inače neproduktivan prostor u prolazu.
Biblioteka 2.0, termin skovan 2005, je odgovor biblioteke na izazov Google-a i pokušaj da zadovolji promjenjive potrebe korisnika korištenjem Web 2.0 tehnologije. Neki od aspekata Biblioteke 2.0 uključuju komentarisanje, označavanje, obilježavanje, diskusije, korištenje onlajn društvenih mreža od strane biblioteka, dodataka i vidgeta.[55] Inspirisan Webom 2.0, to je pokušaj da se biblioteka učini institucijom koju više vode korisnici.
Uprkos važnosti koja se pripisuje javnim bibliotekama, zakonodavna tijela često smanjuju njihove budžete. U nekim slučajevima, finansijska sredstva su se toliko smanjila da su biblioteke bile prisiljene skratiti svoje radno vrijeme i otpustiti zaposlene.[56]
Referentna biblioteka ne posuđuje knjige i druge predmete; umjesto toga, materijalima se može pristupiti samo u prostorijama biblioteke. Obično se takve biblioteke koriste u istraživačke svrhe, na primjer na univerzitetu. Neki predmeti u referentnim bibliotekama mogu biti historijski, pa čak i jedinstveni. Mnoge biblioteke za pozajmljivanje sadrže "referentni dio", koji sadrži knjige, kao što su rječnici, koji su uobičajene referentne knjige i stoga se ne izdaju van prostorija biblioteke.[57] Takvi referentni dijelovi mogu se nazvati "čitaonicama“, što također može uključivati novine i periodiku.[58] Primjer čitaonice je "Čitaonica Hazel H. Ransom" u Harry Ransom centru Univerziteta Texas u Austinu, u kojoj se čuvaju papiri književne agentice Audrey Wood.[59]
Glavna čitaonica Rijksmuseum istraživačke biblioteke koja je najveća javna biblioteka za istraživanje historije umjetnosti u Holandiji. Biblioteka je dio Rijksmuseuma u Amsterdamu.Kongresna biblioteka je jedna od najvećih istraživačkih biblioteka na svijetu.
Kongresna biblioteka jedna je od najvećih istraživačkih biblioteka na svijetu.
Istraživačka biblioteka je zbirka materijala o jednoj ili više tema.[60] Istraživačka biblioteka podržava nauku ili naučna istraživanja i općenito uključuje primarne i sekundarne izvore; održava stalne zbirke i nastoji da obezbijedi pristup svim potrebnim materijalima. Istraživačka biblioteka je najčešće univerzitetska ili nacionalna biblioteka, ali velika specijalna biblioteka može imati istraživačku biblioteku u okviru svoje posebne oblasti, a vrlo mali broj najvećih javnih biblioteka služi i kao istraživačka biblioteka. Velika univerzitetska biblioteka može se smatrati istraživačkom bibliotekom; a u Sjevernoj Americi takve biblioteke mogu pripadati Udruženju istraživačkih biblioteka.[61] U Ujedinjenom Kraljevstvu, ooe mogu biti članovi istraživačkih biblioteka UK (RLUK).[62] Naročito važne kolekcije u Engleskoj mogu biti označene od strane Arts Council England-a.[63]
Istraživačka biblioteka može biti ili referentna biblioteka, koja ne iznajmljuje svoj fond, ili javna biblioteka, koja posuđuje sve ili dio od svoga fonda. Neke izuzetno velike ili tradicionalne istraživačke biblioteke su u potpunosti referentne u tom smislu, ne posuđujući nijedan od svojih materijala; većina akademskih istraživačkih biblioteka, barem u SAD-u i Velikoj Britaniji, sada posuđuje knjige, ali ne periodične publikacije ili druge materijale. Mnoge istraživačke biblioteke povezane su s matičnom organizacijom i mogu služiti samo članovima te organizacije. Primjeri istraživačkih biblioteka uključuju Britansku biblioteku, Bodleian biblioteku na Univerzitetu Oxford i glavni ogranak New Yorkške javne biblioteke u 42. ulici na Menhetnu, Državnu javnu naučnu tehnološku biblioteku Sibirskog ogranka Ruske akademije nauka.[64][65]
Police s knjigama biblioteci José Vasconcelos u Mexico City, Mexico
Digitalne biblioteke su biblioteke koje sadrže digitalne resurse, kao što su tekst, fotografije i audio. Kursiraju ih digitalni bibliotekari. U 21. vijeku, sve je veća upotreba interneta za prikupljanje i pronalaženje podataka. Prelazak na digitalne biblioteke uveliko je uticao na način na koji ljudi koriste fizičke biblioteke. Između 2002. i 2004. prosječna američka univerzitetska biblioteka je zabilježila pad ukupnog broja izdatih knjiga za otprilike 2,2%. Bibliotečki sistem Univerziteta u Kaliforniji zabilježio je pad tiraža od 54% između 1991. i 2001. sa 8.377.000 knjiga na 3.832.000.
Specijalne biblioteke
Mnoga privatna preduzeća i javne organizacije, uključujući bolnice, crkve, muzeje, istraživačke laboratorije, advokatske firme i mnoga vladina odeljenja i agencije, održavaju sopstvene biblioteke za upotrebu svojih zaposlenih u vršenju specijalizovanih istraživanja vezanih za njihov rad. U zavisnosti od određene institucije, specijalne biblioteke mogu, ali ne moraju biti dostupne široj javnosti ili njenim elementima. U specijalizovanijim institucijama kao što su advokatske firme i istraživačke laboratorije, bibliotekari zaposleni u specijalnim bibliotekama su obično specijalisti u oblasti institucije, a ne generalno obučeni bibliotekari, i često se od njih ne zahtjeva da imaju napredne diplome u specifičnom bibliotečkom polju zbog specijalizovanog sadržaja i klijentele biblioteke.
Specijalne biblioteke mogu uključivati i ženske biblioteke ili LGBTQ biblioteke, koje služe potrebama žena i LGBTQ zajednice. Biblioteke i LGBTQ zajednica imaju bogatu historiju, a trenutno postoje mnoge biblioteke, arhive i posebne kolekcije posvećene očuvanju i pomoći LGBTQ zajednici. Ženske biblioteke, kao što su Ženska biblioteka u Vankuveru ili Ženska biblioteka @LSE, primjeri su ženskih biblioteka koje nude usluge ženama i devojkama i fokusiraju se na historiju žena.
Neke specijalne biblioteke, kao što su državne pravne biblioteke, bolničke biblioteke i biblioteke vojnih baza obično su otvorene za javne posjetioce dotične institucije. Ovisno o određenoj biblioteci i klijenteli kojoj služi, specijalne biblioteke mogu ponuditi usluge slične istraživačkim, referentnim, javnim, univerzitetskim ili dječjim bibliotekama, često s ograničenjima kao što je samo pozajmljivanje knjiga pacijentima u bolnici ili ograničavanje javnosti u dijelovima vojne zbirke. S obzirom na veoma individualnu prirodu specijalnih biblioteka, posjetiocima specijalne biblioteke se često savjetuje da provjere koje usluge i ograničenja važe u toj biblioteci.
Specijalne biblioteke se razlikuju od posebnih zbirki, koje su ogranci ili dijelovi biblioteke namijenjeni rijetkim knjigama, rukopisima i drugom posebnom materijalu, iako neke specijalne biblioteke imaju svoje posebne zbirke, koje se obično odnose na specijaliziranu predmetnu oblast biblioteke.
Najstarija biblioteka bogoslovskog karaktera je zbirka svetih knjiga kod Jevreja. Njenu osnovu postavio je Mojsije, a zatim se ona dalje razvijala. Istovjetnu ulogu imali su arhivi, nastali kod Jevreja u Starom zavjetu. Sa širenjem kršćanstva osnivaju se bogoslovne biblioteke pri crkvama, a naročito po manastirima, gde se nalaze prave književne riznice. Kao najstarija kršćanska biblioteka smatra se Jerusalemska biblioteka, osnovana u 3. vijeku.
Što se tiče specijalno bogoslovskih biblioteka, najpoznatija je Vatikanska koja broji približno 220.000 knjiga i 26.000 rukopisa, među kojima i poznati kodeks Biblije iz 15. vijeka. Prve biblioteke u Rusiji osnivane su pri crkvama i manastirima, pa su i knjige bile crkvenog karaktera. Prvu rusku biblioteku osnovao je knez Jaroslav pri crkvi sv. Sofije u Kijevu. Također, velika biblioteka je osnovana i pri Kijevsko-Pecherskom manastiru. U Moskovskoj Rusiji manastirske i crkvene biblioteke odigrale su značajnu ulogu, tako da se u 16. vijeku pojavljuju čak i opisi pojedinih knjiga. U 17. vijeku pojavljuju se mnoge privatne biblioteke u Rusiji (Simeona Polockog, Dimitrija Rostovskog, Silvestra Medvedeva), a poslije reforme Petra Velikog pojavljuju se u Rusiji mnoge biblioteke (Tatišđeva, Buturlina, Šđerbatova). U 19. vijeku poznata je bila Publična biblioteka (oko 1.300.000 naslova i rukopisa), Biblioteka Rumjancevskog muzeja od 1827. (oko 300.000 naslova i rukopisa), biblioteka Akademije nauka 1714. u Kurlandiji, Sinodska moskovska biblioteka (1721), Moskovska tipografska biblioteka od vremena Ivana Groznog, biblioteka kijevske akademije (preko 300.000 naslova i 937 rukopisa), biblioteka Kazanske akademije, itd.
Zaštita
Biblioteke se smatraju dijelom kulturnog nasljeđa i jedan su od primarnih ciljeva u mnogim državnim i domaćim sukobima te su u opasnosti od uništenja i pljačke. Finansiranje se često vrši pljačkom vrijednih bibliotečkih predmeta.
Jedan od primjera uništenja biblioteka i njenog fonda je razaranje Gradske Vijećnice u Sarajevu u toku opsade Sarajeva, 25. augusta 1992. Vijećnica je granatirana sa položaja VRS i uništen je gotovo čitav fond biblioteke. Skoro 700 unikatnih rukopisa i inkunabula nestalo je. Biblioteka je prije tog napada imala 155.000 unikatnih knjiga i rukopisa.[66] Nacionalnu i međunarodnu koordinaciju u pogledu vojnih i civilnih struktura za zaštitu biblioteka vode "Blue Shield International" i UNESCO. Iz međunarodne perspektive, uprkos djelimičnom raspadu državnih struktura i veoma nejasnim bezbjednosnim situacijama kao posljedicama ratova i nemira, poduzimaju se snažni poduhvati zaštite biblioteka. Tema je i izrada "listova bez štrajka", u kojima su sačuvane koordinate važnih spomenika kulture poput biblioteka.[67][68][69][70]
^Weiss, S.C. (2003). "The origin of library instruction in the United States, 1820–1900". Research Strategies. 19 (3/4): 233–43. doi:10.1016/j.resstr.2004.11.001.
^Mattson, K. (2000). "The librarian as secular minister to democracy: The life and ideas of John Cotton Dana". Libraries & Culture. 35 (4): 514–34.
^Robinson, T.E. (2006). "Information literacy: Adapting to the media age". Alki. 22 (1): 10–12.
^Sloan, B; White, M.S.B. (1992). "Online public access catalogs". Academic and Library Computing. 9 (2): 9–13. doi:10.1108/EUM0000000003734.
^Darnton, Robert (12. 2. 2009). "Google & the Future of Books". New York Review of Books. Vol. 56 no. 2. Arhivirano s originala, 30. 3. 2010. Pristupljeno 7. 5. 2022.
^Vrana, R., and Barbaric, A. (2007). "Improving visibility of public libraries in the local community: a study of five public libraries in Zagreb, Croatia". New Library World; 108 (9/10), str. 435–44.
^L.O., Aina (2004). Library and Information Science Text for Africa. Ibadan, Nigeria: Third World Information Services Ltd. str. 31. ISBN9783283618.
^Udomisor, I., Udomisor, E., & Smith, E. (2013). Management of Communication Crisis in a Library and Its Influence on Productivity. In Information and Knowledge Management (Vol. 3, No. 8, str. 13–21)
^Line, Maurice B.; Line, J. (1979). „Concluding notes“. National libraries, Aslib,str. 317–18
^"About CENL". The Conference of European National Librarians (CENL). Arhivirano s originala, 2. 4. 2021. Pristupljeno 15. 3. 2021.
^Celano, D., & Neumann, S.B. (2001). The role of public libraries in children's literacy development: An evaluation report. Pennsylvania, PA: Pennsylvania Library Association.
^Jaeger, Paul T.; Bertot, John Carol; Gorham, Ursula (januar 2013). "Wake Up the Nation: Public Libraries, Policy Making, and Political Discourse". The Library Quarterly: Information, Community, Policy. 83 (1): 61–72. doi:10.1086/668582. JSTOR10.1086/668582. S2CID145670348.
^Isabelle-Constance von Opalinski: Schüsse auf die Zivilisation. In: Frankfurter Allgemeine Zeitung., (German), 20 August 2014.
^Peter Stone: Monuments Men: protecting cultural heritage in war zones. In: Apollo – The International Art Magazine. 2 Februar 2015.
^Corine Wegener, Marjan Otter: Cultural Property at War: Protecting Heritage during Armed Conflict. In: The Getty Conservation Institute, Newsletter. 23.1, Spring 2008.
^Eden Stiffman: Cultural Preservation in Disasters, War Zones. Presents Big Challenges. In: The Chronicle of Philanthropy. 11. 5. 2015.
Dodatna literatura
Barnard, T.D.F. (ed.) (1967). Library Buildings: design and fulfilment; papers read at the Week-end Conference of the London and Home Counties Branch of the Library Association, held at Hastings, 21–23 April 1967. London: Library Association (London and Home Counties Branch)
Ellsworth, Ralph E. (1973). Academic Library Buildings: a guide to architectural issues and solutions. 530 pp. Boulder: Associated University Press
Fraley, Ruth A. & Anderson, Carol Lee (1985). Library Space Planning: how to assess, allocate, and reorganize collections, resources, and physical facilities. New York: Neal-Schuman Publishers ISBN0-918212-44-8
Irwin, Raymond (1947). The National Library Service [of the United Kingdom]. London: Grafton & Co. x, 96 p.
Lewanski, Richard C. (1967). Library Directories [and] Library Science Dictionaries, in Bibliography and Reference Series, no. 4. 1967 ed. Santa Barbara, Calif.: Clio Press. N.B.: Publisher also named as the "American Bibliographical Center".
Robert K. Logan with Marshall McLuhan. The Future of the Library: From Electric Media to Digital Media. New York: Peter Lang Publishing.
Monypenny, Phillip, and Guy Garrison (1966). The Library Functions of the States [i.e. the US]: Commentary on the Survey of Library Functions of the States, [under the auspices of the] Survey and Standard Committee [of the] American Association of State Libraries. Chicago: American Library Association. xiii, 178 p.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
