Aurelije Augustin bio je filozof i kršćanski svetac. Njegova djela utiecala su na razvoj zapadne filozofije i zapadnog kršćanstva, te se smatra jednim od najvažnijih crkvenih otaca Latinske crkve u patrističkom periodu. Njegova mnoga važna djela uključuju Grad Božji, O kršćanskoj doktrini i Ispovijesti.
Prema njegovom savremeniku Jeronimu, Avgustin je „iznova uspostavio drevnu vjeru“. U mladosti ga je privukla eklektična manihejska vjera, a kasnije helenistička filozofija neoplatonizma. Nakon svog obraćenja na kršćanstvo i krštenja 386. godine, Augustin je razvio vlastiti pristup filozofiji i teologiji, prilagođavajući se različitim metodama i perspektivama.[1] Vjerujući da je Kristova milost neophodna za ljudsku slobodu, pomogao je u formulisanju doktrine istočnog grijeha i dao značajan doprinos razvoju teorije pravednog rata. Kada je Zapadno Rimsko Carstvo počelo da se raspada, Augustin je zamišljao Crkvu kao duhovni Grad Božji, različit od materijalnog Zemaljskog Grada.[2] Segment Crkve koji se držao koncepta Trojstva kako su ga definisali Nikejski i Konstantinopoljski sabor[3] blisko identifikovan sa Avgustinovim djelom O Trojstvu.
Augustin je priznat kao svetac u Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj crkvi i anglikanskoj zajednici. On je također istaknuti katolički Doktor Crkve i zaštitnik augustinaca. Njegov spomendan slavi se 28. avgusta, na dan njegove smrti. Augustin je svetac zaštitnik pivara, štampara, teologa i brojnih gradova i biskupija.[4] Njegove misli su duboko uticale na srednjovjekovni pogled na svijet. Mnogi protestanti, posebno kalvinisti i luterani, smatraju ga jednim od teoloških očeva protestantske reformacije zbog njegovog učenja o spasenju i božanskoj milosti.[5][6][7] Protestantski reformatori općenito, a Martin Luther posebno, držali su Augustina na prvom mjestu među ranim crkvenim ocima. Od 1505. do 1521. Luter je bio član Reda augustinskih eremita.
Na Istoku su njegova učenja više osporavana, a posebno ih je napadao John Romanides,[8] ali drugi teolozi i ličnosti Pravoslavne crkve pokazali su značajno odobravanje njegovih spisa, uglavnom Georges Florovsky.[9] Najkontroverzniju doktrinu povezanu s njim, filioque,[10] je odbacila Pravoslavna crkva.[11] Ostala sporna učenja uključuju njegove poglede na Istočni grijeh, doktrinu milosti i predodređenje.[10] Iako se smatra da je u nekim stvarima pogriješio, on se i dalje smatra svecem i utjecao je na neke pravoslavne crkvene oce, posebno na Gregory Palamas.[12] U Grčkoj i Ruskoj pravoslavnoj crkvi njegov praznik se slavi 15. juna.[10][13] Historičar Diarmaid MacCulloch je napisao: "Augustinov utjecaj na zapadnjačku kršćansku misao teško se može precijeniti; samo je njegov voljeni primjer, Pavle iz Tarsa, bio uticajniji, a zapadnjaci su općenito vidjeli Pavla kroz Avgustinove oči."[14]
Biografija
Rođen je u Tagasti, u Numidiji, a porijeklom je Berber. Bio je jedan od filozofasrednjovjekovne filozofije koji je imao veliki uticaj na razvoj dalje skolastike. U početku bio učitelj gramatike i retorike, a kasnije se oduševljava kršćanstvom i postaje svećenik. U djelu Ispovijesti opisuje svoju mladost i lutanje. Izlaz iz skepse nalazi u činjenici samoizvjesnosti: "Sumnjam, dakle, jesam". Pod utjecajem je Platona i neoplatonizma. U njegovoj filozofiji Bog ima središnje mjesto i On je uzrok i svrha svega, svemoguć je, premudar i predobar. Sve dobro potiče od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra. Zastupao je voluntarističko gledište - volja je bitna moć, čovjekova je volja i odluka sloboda - nezavisna od razuma i svijesti. Zastupnik je teocentralizma - Bog stvara svijet odlukom svoje volje.
Srednji vijek je obilježila Augustinova eshatologija. Ovaj biskup iz Hippa, koga smatraju "najutjecajnijim misliocem zapadne intelektualne tradicije", strukturirao je historiju prema Kristova "tri adventa": stvaranje, utjelovljenje i Sudnji dan. Pozivao je da se kršćani ne bave samo početnim i prošlim događajima već i krajem historije. Svu svoju teologiju zasnovao je na dva grada i prema toj teologiji pravi građani Božijeg grada žive očekujući konačni advent. Također je podsjećao one koji su željeli odrediti kada će se Krist vratiti da je u Djelima 1 (6-7) Krist čak i apostolima odbio otkriti kad će to biti: "Stoga je zaludno kad pokušavamo računati i ograničiti broj godina koje preostaju ovom svijetu, pošto iz usta Istine čujemo kako nije naše da to znamo."
Iako je bio teolog, Augustin je u svom promišljanju o historiji društva i čovjeka realist i racionalist. Njegovo poimanje historije i društva ima veliki značaj jer on nadilazi jedno stoičko, pesimističko i metafizičko kršćansko poimanje svijeta, koje se zadržavalo na socijalnoj statici, a odbacivalo historiju kao takvu.
On želi spoznati dušu i Boga. Smatra da sva dobra potiču od Boga i da je Bog svrha svega. Augustin ističe značaj volje za čovjekov život. Ona je izbor i odluka nezavisna od razuma. Poznata djela Aurelija Augustina jesu:
On razlikuje državu u kojoj je centar čovjek i Božiju državu, koju smatra pravom. On tvrdi da je jedino vjera pravi put do spoznaje.
Djela
Aurelije Augustin bio je prvi kršćanski teolog, filozof koji je uočio određene nedorečenosti, protivrječnosti kršćanskih dogmi, te je u djelu O državi Božijoj te dogme nastojao učiniti prvom konkretnom, neprotivrječnom cjelinom, koja će u potpunosti odgovarati kršćanskom putu spasenja, te približiti čovjeka ka onom transcendentalnom.
On je u analizi socijalne zbilje imao jedan racionalistički, realistički, historijski pristup propasti Rimskog carstva. Kad je Rim 476. propao, Augustin postavlja temeljno pitanje: zašto je Rim propao kad je to bio Sveti grad?
Iz ovog pitanja on izvodi dvije paradigme, jednu o ovozemaljskoj, a drugu o Božijoj državi. Božija država utemeljena je na kategoriji kršćanske milosti i njena je zadaća da kršćane ujedini u vječnu zajednicu blaženstva. Ovozemaljska država je produkt zla i ona je od đavola, te je stoga Rim i morao propasti.
Augustin socijalne i kulturne procese posmatra kao historijske kategorije, gdje se historija odvija kroz 6 etapa. On ove historijske procese individualizira i posmatra ih kroz prizmu individualne historije, historije Isusa Krista, koja je ujedno i općečovječanska historija.
Tako, prema Aureliju, imamo proces rađanja, razvoja, sazrijevanja, raspeća, uskrsnuća i ponovnog dolaska.
Prema njemu, država, odnosno društvo predstavlja jednu organsku cjelinu koja je dinamična i u konstantnim je promjenama. Prema njemu, društvo nije jedan završen, stalan, konstantan sistem, nego u sebi sadrži široke historijske mogućnosti i perspektive. Kada posmatra društvo i državu, definira ih kao historijske kategorije koje nisu ništa drugo nego druga strana i proces cjelokupng života Isusa Krista. Po ovom stajalištu, Augustin je preteča jedne nove filozofske discipline koju definiramo kao filozofiju historije.
^Hägglund, Bengt (2007) [1968]. Teologins historia [History of Theology] (in German). Translated by Gene J. Lund (4th revised ed.). St. Louis, Missouri: Concordia Publishing House. ISBN 978-0758613486, str. 139–140.
^St. Augustine of Hippo. "On Rebuke and Grace". u Philip Schaff (ured.). Nicene and Post-Nicene Fathers, First Series, Vol. 5. Translated by Peter Holmes and Robert Ernest Wallis, and revised by Benjamin B. Warfield (revised and edited for New Advent by Kevin Knight) (1887 izd.). Buffalo, New York: Christian Literature Publishing Co.
^González, Justo L. (1987). From Augustine to the Eve of the Reformation. A History of Christian Thought. Abingdon Press. ISBN 978-0-687-17183-5.
^Siecienski, A. Edward (2010). The Filioque: History of a Doctrinal Controversy. OUP USA. ISBN 978-0-19-537204-5, str. 53–67
^Kappes, Christian (2017). "Gregorios Palamas' Reception of Augustine's Doctrine of the Original Sin and Nicholas Kabasilas' Rejection of Aquinas' Maculism as the Background to Scholarios' Immaculism". u Denis Searby (ured.). Never the Twain Shall Meet?. De Gruyter. str. 207–258. doi:10.1515/9783110561074-219. ISBN9783110561074.
