Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.
Albert Veliki (1193.? - 15. novembar1280.), filozof, teolog, svetac, biskup. Albert Veliki (Albert der Große (Albertus Magnus)[1], der Deutsche) rođen je vjerovatno 1193., a možda 1206. godine kao Albert von Lauingen Graf von Bollstädt, u mjestu Lauingenu na Dunavu, u bavarskoj Švapskoj.
Biografija
Sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje s idealima redovničkog života te 1223. godine oblači odijelo novoutemeljenoga dominikanskog reda. Uočavajući njegovu golemu nadarenost za učenje, poglavari ga šalju u Köln, a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba (Hildesheim, Freiburg i. Br., Straßburg, Pariz), gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom i znanjem u skoro svim područjima tadašnje znanosti. Papa Aleksandar IV. ga 1260. je postavio za biskupa u Regensburgu, no Albert nakon 3 godine traži da ga se razriješi ove dužnosti te se, po nalogu pape Urbana IV., kao Papin legat u Njemačkoj i Bohemiji, ističe vatrenim pozivima u Križarske ratove. Nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Kölnu i redovničkom životu. Umire u Kölnu 1280. godine, gdje je i pokopan, u kripti crkve sv. Andrije. Blaženik je od 1622., a svecem ga je proglasio, tek 1931. godine, papa Pio XI.
Filozofija
Među skolastičkim učiteljima, zbog svojega opsežnog znanja ne samo u teologiji i filozofiji, nego i naukama: matematici, astronomiji-astrologiji, fizici, biologiji (zoologija i botanika) i medicini, zatim onome što bismo danas nazvali etnologijom, te geologiji i mineralogiji, ovaj svetac ne nosi samo pridjevak "Veliki", već i naslov doctor universalis - sveopći učitelj. U naučnim stvarima očitovao je počesto empirijski pristup te hvalio eksperimentalnumetodu. Bavio se i odbacivanim, pseudonaučnim disciplinama alhemijom i magijom, a ovu posljednju htio je postaviti na "bijele" temelje da bi doskočio Sotoni. Jedna je masonska loža u Kölnu, očito zbog te hermetičke dimenzije njegova djela, uzela njegovo ime. No, posve antimasonski Papa Pio XII. proglasio ga je 1941. zaštitnikom prirodnih nauka.
Najvažniji je, dakako, kao filozof. Albert je prvi veliki predstavnik visoke skolastike, dosljedni aristotelovac (aristotelovsko učenje crpi iz arapskih i jevrejskih izdanja, dok Platona, unatoč velikoj erudiciji, slabo poznaje), najveći njemački filozof Srednjega Vijeka. Za filozofiju ostavlja slobodno područje, usporedno s teologijom, temeljeći filozofiju na prirodnoj svjetlosti uma, koja je također od Boga. Um može dospjeti istom cilju kao i objava, ali neke su istine ipak pričuvane za nju: tako, naprimjer, istina Trojstva, koja je razumski neshvatljiva. No, između filozofije i teologije, jer obje su božanske, ne može biti sukoba. Albert je u pitanju univerzalija realist: ono opće u Božijem je umu, prije stvari, ali je i u samim pojedinačnim stvarima, gdje je ozbiljeno; budući da ljudski um spoznaje univerzalije, one su napokon i u njemu, dakle poslije stvari. Slično će podučavati Akvinac. Spoznaju pak Albert tumači kao otkrivanje onoga općeg u stvarima, koje je od Boga i koje im čini bit. Osjetilima spoznajemo tek pojavu stvari, koja nas vodi onomu općem. Sve stvari, međutim, pute nas Bogu - tu Albert prihvaća kosmološki dokaz Božije opstojnosti. Potpuna spoznaja Boga čovjekovu umu nije dana, nego može biti samo plod vjere. Bog nije posljedak spoznaje, nego njena pretpostavka. O Njemu ipak sigurno znamo da nije svjetska duša, nego od svijeta odvojeno načelo. Bog stvara svijet iz ničega: u tom slučaju ne vrijedi pravilo: ex nihilo nihil fit (iz ničega ne može nastati nešto). Duša je po Albertu besmrtna: inače se ne bi moglo objasniti čovjekovo teženje u vjeri i ćudoređu. Ali, duša je stvorena kada i tijelo, dakle nema preegzistenciju. Čovjek po naravi teži dobru djelovanjem savjesti, a navikom postupanja po savjesti nastaje krepostan život. Ćudoredan je čin ako je potekao iz slobodne odluke, no u skladu s Božijim zakonom. Ipak, zbog istočnog grijeha, nema potpune kreposti bez Božije milosti.
Najvažnija su Albertova djela nedovršena:
Summa Theologiæ
Komentari Sentencija Petra Lombarda
Sabrana Albertova djela izdaje, u kritičnom izdanju, od 1931., Albertus-Magnus-Institut u Bonnu. Prvo je izdanje Opera Omnia (I-XXI) ono lyonsko iz 1651., a slijedi parisko (I-XXXVIII, 1890.-99. Albertov najslavniji i najpoznatiji učenik bio je sv. Toma Akvinski.
Bibliografija
ALBERTUS MAGNUS, Philosophia realis, svezak prvi. Uvod. O petnaest problema. Ulomci o alkemiji, kozmografiji i geografiji. Tri dokumenta. Bibliografija, dvojezično izdanje, priredio i s latinskoga preveo Tomo Vereš, Zagreb: Demetra, 1994, XI + 231 str., 24 cm.
ALBERT VELIKI, Nastupno predavanje o cijeloj Bibliji, preveo Augustin Pavlović, Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 1993, 47 str.
ALBERT VELIKI, Pismo o trošarini, Marulić, 28 (1995) 2, str. 206-207. - s latinskoga preveo Tomo Vereš.
