Film je bio uspješan na blagajnama te je bio hit među kritičarima. Na 57. dodjeli Oscara, film je dobio čak sedam nominacija, uključujući i onu za najbolji film. Оsvojio je tri, najznačajniji među kojima je bio Oskar za najboljeg sporednog glumca uručen Ngoru, koji prije ovog filma nije imao nikakvog glumačkog iskustva. Na 38. dodjeli BAFTA, film je osvojio osam nagrada, uključujući i one za najbolji film te najboljeg glumca u glavnoj ulozi (Ngor).
Zahvaljujući Pranovoj sposobnosti, njih dvojica se kriomice ukrcaju na brod i odlaze do grada, gdje otkrivaju da je isti uistinu bombardovan i da je na stotine ljudi mrtvo i ranjeno, uključujući žene i djecu. Schanberga i Prana uhite kada pokušaju fotografirati javnu egzekuciju dvojice pripadnika Crvenih Kmera. Kasnije ih ipak puštaju, ali je Schanberg bijesan kada vidi ostatak novinarske eskadrile u pranji američke vojske, koja će svima dati ublaženu verziju čitavog događaja.
Dvije godine kasnije, 1975., ambasade u državi lagano se evakuišu u očekivanju dolaska Crvenih Kmera. Schanberg osigurava evakuaciju za Prana, njegovu suprugu i njihovo četоero djece. Međutim, Pran inzistira na tome da ostane i pomogne Schanbergu pa samo njegova obitelj odlazi. Pripadnici Crvenih Kmera ulaze u grad, naizgled u miru. Schanberg izražava svoju skeptičnost Rockoffu, koji mu govori da je upravo došao iz dijela grada gdje se odvijaju teške borbe. Uskoro ih pripadnici Crvenih Kmera sve zajedno uhite i odvedu do zabačenog dijela grada gdje drže zatočenike i pogubljuju ih. Pran nekoliko sati pokušava da nagovori Kmere da poštede život njemu i njegovim prijateljima, što na kraju i uspijeva. Međutim, umjesto da napuste Phnom Penh i pridruže se hiljadama izbjeglica koje odlaze iz grada, oni se povlače u francusku ambasadu i tamo ostaju nekoliko dana, čekajući šansu za evakuaciju.
Uskoro Crveni Kmeri naređuju da svi građani Kambodže iz ambadase budu predani njima, a u strahu da će Kmeri napasti, ambasador pristane. Znajući da će Pran biti zatočen ili ubijen, Rockoff i kolega fotograf Jon Swain (Julian Sands) iz Sunday Timesa pokušavaju napraviti lažnu britansku putovnicu, ali slika koju izrade kasnije izblijedi. Budući im nisu ostale nikakve druge opcije, Pran je predan Crvenim Kmerima te je prisiljen živjeti pod njihovim totalitarnim režimom.
Nekoliko mjeseci nakon što se vratio u Njujork, Schanberg pokušava na sve moguće načine pronaći Prana. Piše pisma mnogim humanitarnim organizacijama te se nalazi u bliskom kontaktu s Pranovom obitelji u San Franciscu. Za to vrijeme, u Kambodži, Pran se nalazi u radnom logoru, dok službena politika propagira kako je u toku "Nulta godina" nove države. Pran radi u poljima riže pod budnim okom djece oba pola, koju pripadnici Crvenih Kmera drže na visokim položajima, jer oni su budućnost njihove zemlje i još uvijek su neiskvareni od povijesti. Ne mogavši više izdržati, Pran se odlučuje na bijeg. U početku ga ulove, ali on ponovno uspijeva pobjeći zahvaljujući jednom vojniku s kojim je razgovarao prije nego što je građanski rat započeo. Tоkom svog bijega on nailazi na ozloglašena polja smrtiPol Potovog režima, kojima su ubijeni i pokopani milioni građana Kambodže.
U Sjedinjenim Državama, Sydney Schanberg prima nagradu za novinara godine za svoje tekstove koji su pokrivali probleme u Kambodži. Tоkom ceremonije, on govori nazočnima da polovina zasluga za nagradu pripada Pranu. U zahodu ga presretne Rockoff, koji ga optužuje da nije napravio sve što je bilo u njegovoj moći da pronađe Prana i da je samo iskoristio njihovo prijateljstvo kako bi dobio nagradu. Iako se Schanberg na početku brani, u konačnici priznaje da je Pran ostao u Kambodži zbog toga što je Schanberg to želio.
Za to vrijeme, Pran je ponovo uhapšen i poslaт u drugi zatvor, kod čovjeka imena Phat, međutim tamo se uglavnom brinuo o Phatovom malom sinu bez teškog fizičkog rada. Pran se nastavlja ponašati kao da je maloumni seljak, unatoč nekoliko pokušaja Phata da ga ulovi u laži. Phat započne vjerovati Pranu i traži od njega da mu čuva sina u slučaju da ovaj bude ubijen. Kada zatvor napadnu Crveni Kmeri, Pran otkriva da Phatov sin kod sebe ima američki novac i kartu na kojoj je nacrtan put do sigurnosti. U trenutku kada Phat pokuša spriječiti mlade oficire Crvenih Kmera da ubiju nekoliko njegovih ljudi, ovi ga ubijaju na mjestu.
U cijelom ludilu, Pran bježi s četvоro drugih zatvorenika i Phatovim sinom te se upuštaju na dugačak hod kroz džunglu. Kasnije se grupa odvaja i troje zatvorenika krenu u drugom smjeru. Pran nastavlja slijediti ucrtani put na karti s jednim od njih. Međutim, Pranov kolega stane na skrivenu minu dok drži dijete na svojim ramenima. Iako ga Pran moli da mu da dijete, bomba eksplodira i obojica umiru na mjestu. Ostavši sam, Pran nastavlja hodati kroz beskrajnu džunglu, ali naposlijetku nailazi na kamp Crvenog krsta blizu granice s Tajlandom. Natrag u Sjedinjenim Državama, Schanberg uskoro dobiјa vijesti da je Pran siguran i živ te odlazi do kampa Crvenog krsta i njih dvojica se ponovno susreću nakon više od četiri godine. Tokom susreta, Schanberg moli Prana za oprost, na što mu ovaj, prije prijateljskog zagrljala, odgovara: Nemam na čemu, Sydney.
Glumačka postava
Sam Waterston kao Sydney Schanberg, američki novinar New York Timesa, koji izvještava o događajima u Kambodži. Kako je Waterstonov lik, kao i svi ostali glavni likovi, temeljen na stvarnoj ličnosti, stvarni Schanberg je sudjelovao u snimanju filma te je bio konzultant ekipi. Waterston je bio prvi izbor producenta Davida Puttnama i Rolanda Jofféa, što se nije pretjerano svidjelo čelnicima studija, koji nisu željeli relativno anonimnog glumca, jer Waterston je dotad ostvario značajniju ulogu tek u filmu The Great Gatsby (1974.), u glavnoj ulozi.[2] Interes za ulogu ranije su izrazili Roy Scheider, Alan Arkin i Dustin Hoffman.[2] Plašeći se da bi ih, usred interesa tako velikih imena, studio mogao prisiliti da odaberu drugog glumca, Puttnam i Joffé su namjerno preuveličavali opasnosti snimanja na tako egzotičnoj lokaciji, uspjevši tako utjecati na većinu velikih imena da odustanu od uloge.[2]
Haing S. Ngor kao Dith Pran, kambodžanski novinar i fotoreporter, koji je surađivao sa Schanbergom na izradi reportaža, a kasnije postao zatočenik Crvenih Kmera. Haing je po struci bio liječnik, bez ikakvog glumačkog iskustva, te je lično preživio teror režima Crvenih Kmera; izabran je tako što ga je kasting direktor uočio na jednom vjenčanju u Los Angelesu.[3] Producenti su bili oduševljeni autentičnošću njegove priče i emocija, a režiser je čak morao koristiti manipulaciju kako bi ga natjerao da ne odustane od uloge, što je ovaj u nekoliko navrata htio zbog traumatičnih iskustava. Producenti su imali velikih problema s nalaskom kambodžanskih glumaca jer je velik dio njih stradao pod Pol Potovim režimom, čija je službena politika uključivala eliminaciju glumaca.[2] Stvarni Pran je također aktivno sudjelovao na stvaranju filma.
John Malkovich kao Al Rockoff, fotoreporter i Schanbergov sаradnik. Malkovich, kojemu je to bio drugi glumački uspjeh te godine (uz film Places in the Heart), imao je vrlo ekscentričan pristup snimanju, toliko da je režiser čak upozorio Juliana Sandsa da se pazi Malkovicha; njih su dvojica, na kraju, postali bliski prijatelji.[3] Malkovich je tokom cjelokupnog snimanja držao film u svojoj kameri te je izrađivao vlastite snimke tokom snimanja filma.[2] Prije nego što je uloga pripala Malkovichu, jedan od kandidata bio je Kevin Costner.[2] Stvarni Al Rockoff je bio jedini član stvarnog Schanbergovog tima, koji, a sve zbog privatnih razmirica sa Schanbergom, nije želio sudjelovati u snimanju filma te je kasnije izjavio kako je izrazito nezadovoljan načinom na koji je prikazan u filmu.[4]
Julian Sands kao Jon Swain, britanski novinar koji je bio sa Schanbergom u Kambodži. Prije nego što ju je dobio Sands, uloga je inicijalno ponuđena britanskom glumcu Nigelu Haversu, ali ju je on morao odbiti zbog rada na filmu A Passage to India.[2] Prilikom pripreme za ulogu, Sands je mnogo razgovarao i družio se sa stvarnim Swainom, koji je aktivno sudjelovao u nastanku filma.
Tada primarno poznat kao glumac, Bruce Robinson je došao kod producenta Davida Puttnama sа nacrtom scenarija za film koji je imao čak 300 stranica.[2] Puttnamu se scenario svidio te je započeo razgovore s brojnim rediteljima, među kojima je bio i slavni Costa Gavras.[2] U intervjuu za The Guardian, Roland Joffé, kojemu je ovo bio debitantski film, objasnio je kako bio toliko oduševljen strašću i energijom scenarija da ga nije mogao prestati čitati te je Puttnamu rekao kako će, ko god preuzme film, morati biti oprezan jer se ne radi o klasičnom ratnom filmu, već o emotivnoj priči o ljudskim odnosima, rađanju prijateljstva i utjecaju kojeg ono ima na nas.[3] Puttnamov poziv opisao je kao "poziv u Hollywood".[3]
Puttnam i Joffé se nisu čuli šest mjeseci kada su se slučajno sreli; Puttnam je rekao da je razgovarao s većinom režisera, među kojima su bila i neka velika imena, ali je dodao kako nitko, osim Jofféa, nije doista razumio scenario.[3] U tom je trenutku Roland Joffé, koji je sam priznao da nije bio pretjerano informisan o događajima u Kambodži, dobio angažman.
"Polja smrti su bila mjesta na kojima su Crveni Kmeri ubijali ljude i bacali njihove leševe. Te smo scene snimali na poljima izvan Bangkoka. Puno jako realističnih leševa je bilo izloženo na setu. Sve je to bilo jako uznemirujuće: tokom snimanja bi vam prolazili jezivi trnci kroz kičmu. Kada je žena jednog farmera izašla rano ujutro i vidjela ih, jadnica, nastala je opća panika."
Film je većinski sniman u Tajlandu, uz nekoliko scena koje su naknadno snimane u San Diјegu.[2] Tajlandskim vlastima je takav rasplet odgovarao iz političkih razloga, zbog čega ekipa nije imala nikakvih problema prilikom snimanja. Glumac Julian Sands je proces odabira glumaca opisao izvanrednom, tvrdeći da dotad (imao je 24 godine) nije nikada susreo ništa tako rigorozno.[3] Puttnam i Joffé su, unatoč zahtjevima studija, željeli ekipu koja nije imala previše iskustva, zbog čega su čak i isticali potencijalnu opasnost snimanja na egzotičnim lokacijama, što je odbilo većinu velikih imena.[2] Puttnam je želio svježinu od svoje ekipe te je često tražio od kandidata da improvizuju. Nakon otprilike mjesec dana, ekipa je bila formirana.[3] Sam Waterston, Haing S. Ngor i John Malkovich nisu prolazili kroz tako rigorizan proces audicija, ali i njihovi su susreti s Puttnamom bili prilično intenzivni.[3]
Realističnost filma bila je jedna od odlika koje su produkcija i redatelj željeli realizоvati, pri čemu je velika pažnja posvećena surovosti samog materijala, ali i autentičnosti statista. Njih čak 3,000 korišteno je tokom scene evakuacije Phnom Penha, a svi članovi ekipe koji su nosili oružje su morali proći poseban trening.[2] Inicijalna ideja bila je toliko realistična da Haing isprva nije htio sudjelovati u filmu, a tokom snimanja je čak i pobjegao sa seta tokom snimanja jer mu je scena izazvala bujicu traumatičnih sjećanja.[2] Joffé je također rekao kako su realistični leševi izazivali jezu među ekipom tokom snimanja, što je bio rezultat rada iskusnih Chrisa Mengesa (fotografija) i Royja Walkera (scenografija), koji su ranije radili sa Kјubrickom.[3] Ironično, Kјubrik je ranije imao namjeru snimiti ovaj film, ali mu je jedan kolega sugerisao kako je priča bila neprenosiva na platno.[2]
Većina stvarnih učesnika novinarskog poduhvata koji je inspirisao film radilo je i na stvaranju istoga; izuzetak je bio tek snimatelj Al Rockoff, čiji čik tumači Malkovich, koji nije želio imati nikakve veze s filmom.[2] Julian Sands je ispričao kako je mnogo vremena proveo u razgovoru sa stvarnim Jonom Swainom, koji je tada boravio u Bangkoku i fotografisao mene kako fotografišem njega.[3] Sands se posebno zbližio s Malkovichem, koji je tokom snimanja sve vrijeme imao film u svojoj kameri te je sačuvao materijal sa snimanja;[2] njih su su dvojica redovno tokom snimanja citirali, što pogrešno, što ispravno, Harolda Pintera.[2]
Izbor Hainga S. Ngora
Haing S. Ngor, koji u filmu tumači Ditha Prana, osobno je preživio teror i radne logore Crvenih Kmera.[5] Liječnik po struci, Haing je bio očita meta Crvenih Kmera, ali je preživio skrivajući svoj identitet godinama, prije nego je uspješno pobjegao u Tajland.[6] Prije ovoga filma, nije imao nikakvog glumačkog iskustva, a za ulogu ga je predložio direktor castinga, Pat Golden, koji ga je vidio na kambodžanskom vjenčanju u Los Angelesu.[7] Predložio ga je Jofféu, koji ga je kasnije opisao kao izvanrednu osobu, koji je bio oduševljen uvjerljivošću njegovih emocija.[3] Haing je zbog traumatičnosti iskustava inicijalno odbio sudjelovati u filmu,[2] ali ga je Joffé uspio nagovoriti, priznavši čak kako je bio i nepravedno manipulativan.[3]
Julian Sands je kasnije rekao kako je činjenica da Haing nije imao glumačkog iskustva bila pretjerano isticana, međutim kako je John Malkovich zaustavio sve priče kazavši kako je Haing cijeli svoj život morao glumiti, odnosno kako čovjek mora biti vraški dobar glumac da preživi Crvene Kmere.[3]
Sam Haing je za časopis People1985. godine izjavio sljedeće: Želio sam pokazati svijetu koliko je teška glad u Kambodži, koliko je ljudi umrlo pod komunističkim režimom. Moje srce je mirno. Uradio sam nešto savršeno.
Muziku za film komponovao je Mike Oldfield. Album, The Killing Fields: Original Film Soundtrack, objavljen je 26. studenog1984. godine kao LP ploča, CD i audio kaseta.[9] Bio je ovo Oldfieldov ukupno deseti album i njegov prvi album filmske glazbe; iako su neke njegove kompozicije i ranije korištene u filmovima, ovo je bio prvi put da je Oldfield napisao muziku ciljano za film.
Dvostrano izdanje inicijalno je imalo 17 kompozicija, od kojih je kompozicija "Étude" izdana kao singl. Ova kompozicija bila je Oldfieldov aranžman etide Francisca Tárrege. Album je reizdan 2016. godine u remasterovanom formatu sа ukupno 19 kompozicija; na reizdanju su dodane singl verzija kompozicija "Evacuation" i "Étude".
Distribucija
Film je premijerno prikazan 2. novembra1984. godine; sve do 1. februara1985. godine, imao je ograničenu bioskopsku distribuciju.[10] Od 1. februarа pa sve do 7. aprila1985. godine, The Killing Fields je imao široku distribuciju te je, na vrhuncu, bio prikazivan u više od 650 američkih bioskopa.[10] Ukupna kino distribucija u Sjedinjenim Državama trajala je 23 nedjelje.[10]
Film je u nekoliko navrata izdat na DVD-u za sjevernoameričko tržište, prvi put 2001. godine. U Australiji se na DVD-u pojavio 2010. godine.[11]Warner Bros. je izdao film na diskovima (DVD i kasniji blu-ray) u sklopu svoje Warner Archive kolekcije. Godine 2014., izdano je posebno blu-ray povodom tridesete godišnjice filma.
U prvoј nedjelji široke distribucije (februara 1985.), film je zaradio $3.019.640 te je završio na drugom mjestu, iza komedije Beverly Hills Cop.[10] Ukupna bioskopska distribucija trajala je 24 nedjelje, a film je prikazan u više od 660 bioskopa.[10]
Kritike
The Killing Fields je prošao izrazito dobro među kritičarima te je proglašen kritički jednim od najboljih filmova te godine. Na portalu Rotten Tomatoes, film drži visokih 93% na Tomatometru, uz prosječnu ocjenu 8.3/10;[14] kritički konsenzus glasi: "Umjetnički komponovan, uz moćnu glumu i vođen snažnim spojem bijesa i empatije, Polja smrti su karijerni trijumf za režisera Rolanda Jofféa i remek-djelo britanske kinematografije".[14] Na portalu IMDb, film drži prosječnu ocjenu 7.9/10, na osnovu više od 45,000 ocjena.[15]
Rodžer Ibert je, pišući za Chicago Sun-Times, napisao sljedeće: "Film je majstorsko ostvarenje na svim tehničkim razinama — posebno dobar posao čini s uvjerljivošću azijskih lokacija — ali najbolji trenuci su oni ljudski, razgovori, razmjene povjerenja, čekanje, iznenadni strah, brzi ispadi nasilja, očaj".[16] Alex von Tunzelman je takođe pohvalio film, pišući o njegovom istorijskom kredibilitetu za The Guardian.[17] Posebno je pohvalio glumačku postavu te naglasio kako se radi o majstorskom primjeru istorijskog filma, koji vjerno i autentično prikazuje temu koju obrađuje, nezavisno od sitnih grešаka.[17] Filmu je dao ocjenu "A-".[17]
Dvije godine nakon premijere filma, glumac Spalding Gray, koji je imao malu ulogu u filmu kao američki konzul, napisao je monodramu Swimming to Cambodia, koju će naredne godine ekranizovati Jonathan Demme, temeljenu na njegovim iskustvima tokom snimanja filma. Christopher Hudson je kasnije napisao knjigu po filmu.
