Žutika ili šimširika (lat. Berberis vulgaris) je grm podrijetlom iz središnje i južne Europe, sjeverozapadne Afrike i zapadne Azije[1]. Rasprostranjena je sve do 1200 m nadmorske visine, pretežno po staništima gdje ima puno vapnenca, na osunčanim i stjenovitim prostorima, kao i u sloju grmlja[2].
Opis
Raste kao listopadni razgranati grm čije stablo može dosegnuti visinu od 3 m, pokriveno je trnovima i ispod kore je žuto. Trnovi mogu biti trokraki ili petokraki i nastali su preobražajem listova. Kad je drvo mlado, grane žutike su crvenkaste i nalik na šibe. Poslije odrvene i dobiju prljavosivu boju.
Listovi su elipsasti, kožasti, sakupljeni u svežnjeve, a po rubu nazubljeni. Dugi su 2-5 cm, a široki 1-2 cm. Mogu biti zelene ili crvene boje.
Žutika cvijeta u obliku visećih grozdova sastavljenih od šestočlanih, dvospolnih cvijetova čiji su čašični i krunični listići žuti.
Plod je duguljasta, crvena bobica kiselkastog ukusa u čijoj unutrašnjosti su smještene 2-3 sjemenke. Duga je 7-10 mm, a široka 3-5 mm.
Ova biljka je jedna od domaćina gljivice crne rđe (Puccinia graminis) koja je ozbiljna gljivična bolest pšenice i srodnih žitarica. Iz tog razloga, gajenje šimširike je zabranjeno u mnogim područjima, a uvoz u SAD zabranjen. Ratari su optuživali šimširiku za širenje žitne rđe još od 1660., ali je to smatrano praznoverjem. Međutim naučno je dokazano 1865. godine.
Upotreba
Bobice su jestive i bogate vitaminom C, ali su jako kisele i zbog trnja se teško mogu ubrati, pa se ne jedu previše. Hrana su mnogim manjim pticama koje svojim izmetom rasprostranjuju sjemenke.
Zerešk (perz. زرشک) je perzijski naziv za sušene plodove žutike, koji se proizvode u Iranu[3]. Zerešk se dosta koristi u kuhinji i najčešće se priprema s piletinom i rižom. To jelo se naziva zerešk-polo
Izvori
