Đurđevac je grad koji se nalazi u Hrvatskoj, jugoistočno od Koprivnice. Administrativno pripada Koprivničko-križevačkoj županiji. Poznat je po živopisnoj historiji, koja je dala materijal za popularnu legendu o Đurđevačkim picokima.
Historija
Đurđevac (pravilno bi bilo Đurđevec) se spominje od 1267. godine. U 15. stoljeću se razvio u gradsko naselje - trgovište. U 16. stoljeću je sjedište Đurđevačke kapetanije, a u 18. st. jedno vrijeme sjedište Đurđevačke pukovnije. Danas je mali gradić i središte Đurđevačke Podravine. Godine 1532. Sulejman I. Veličanstveni se vraća u Carigrad, poslije neuspjeha kod Kisega. Prolazi Podravinom i pljačka đurđevački prostor. Oko đurđevačkog kaštela je podignut obrambeni zid, ispred ulazne kule ograđen je prostor, na završecima zidova sagrađene su manje obrambene kule. Između kula je ulazni most, a od tog mosta, preko širokog pojasa močvare je dugi hrastov most koji vodi do naseljenog mjesta. Vlasnik grada tada je posljednji član obitelji Ernušt, Gašpar.
Nakon Gašparove smrti posjed i utvrda, nakon političkih previranja, dolaze u ruke kralja Ferdinanda I. koji Đurđevac, kao i utvrde Koprivnica i Prodavić (Virje) predaje u ruke kapetanu Luki Sekelju radi organiziranja obrane Podravine. Godine 1549. Sekelj će od kralja dobiti podatke o stanju utvrde: «Usred đurđevačke utvrde središnja je kula, koja ima tri kata, jedan iznad drugoga, ali nema krova, te je odmah potrebno podići krović. Na toj pokrivenoj kuli mogla bi se ubuduće održavati stalna straža, koj bi odatle mogla nadgledati cijelo polje uokolo utvrde i na vrijeme uočiti kretanje neprijatelja. Ta ista kula bi bila i najprikladnije mjesto za čuvanje barutnog praha, jer je suha i čvrsto je građena. Sada se barut čuva u prostorijama unutar utvrde, što je opasno, jer bi se moglo dogoditi, da u kakvom nesretnom slučaju, cijela utvrda bude rastepena od eksplozije….» Utvrda posjeduje tada još dva krilna zida, dvije okrugle kule, bez ikakvog naoružanja.
Zbog relativno lošeg stanja utvrde došlo je do popravaka i pripremanja utvrde za tadašnji moderni način ratovanja. Godine 1552. Virovitica je 2. kolovoza predana Ulama-begu. Slijedi brzi napad prema Zapadu, ali Ulama-beg ne uspjeva osvojiti Prodavić (utvrdu u Virju), 8. kolovoza u velikom jurišu napada Đurđevac. U brzoj i krvavoj opsadi pogiba nekoliko turskih aga, a Ulama-beg se povukao. Spomenuti Ulama-beg s dobro opremeljenom vojskom brzo se povlači prema Kraljevoj Velikoj i Gradiški, preko Dubrave i Čazme zato što mu Petar Erdödy i knez Juraj Frankapan Slunjski dolaze niz Savu. Ulama-beg pokušava im doći iza leđa. Hrvatska vojska spalila je Gradišku i Kraljevu Veliku. Brzina ovog taktičkog manevra Ulama-bega stvorila je među braniteljima đurđevačke utvrde legendu o lukavstvu i pečenom picoku, što je bilo donekle logično objašnjenje za iznenadno povlačenje turske vojske.
Sve do mira na Žitvi 1606. Podravina i đurđevačka utvrda poprište su krvavih obračuna između Hrvata s jedne strane i turske vojske, akindžija i Vlaha s druge strane. Đurđevačka utvrda je i svjedok jedne junačke epizode, najvećeg od najvećih u ratnoj vještini, Nikole Šubića Zrinskog. Ban Nikola Zrinski 23. kolovoza 1554. s pratnjom dolazi u Đurđevac da bi se ogledao u viteškom dvoboju s bosanskim sandžakbegom Sofi Mehmed-pašom. Mehmed je tražio od bana da pusti na slobodu nekoga zarobljenog turskog vojvodu Murata, ovaj to nije htio učiniti dok mu Osmanlije ne povrate zarobljene kršćanske sužnje. Ne zna se je li ban pozvao sandžaka na dvoboj ili obratno.
Prvih dana srpnja 1554. znalo se već po Hrvatskom Kraljevstvu da će se Zrinski ogledati s bosanskim sandžakom na junačkom mejdanu. Ban Nikola je dvoboj dogovorio 24. kolovoza na otvorenom polju kod grada Đurđevca, onamo neka dođe sandžak, pa će «koplja lomiti». Skupljali su se pred Đurđevcom različiti kapetani iz Ugarske i Hrvatske sa svojim postrojbama, kao Krsto Nadaždi, Luka Sekelj, Ivan Alapić, Franjo Tahi, Pavao Ratkay i drugi. Na rečeni dan nije bilo vidjeti ni Mehmed-paše ni drugih Turaka. Paša boravi blizu Banja Luke.
Nakon 1632. prestaju značajnije provale Osmanlija u Podravinu, stanovništvo jača pa je tako utvrda uspješno obavila svoju povijesnu ulogu obrane. Godine 1657. opis i sliku tadašnje utvrde daje poznati kraljevski inženjer i graditelj Martin Stier. Stier je dao procjenu preuređenja utvrde u visini 6.555 forinti. Utvrda nikada nije obnovljena prema Stierovom planu pa je tako i dalje ostala - Ernuštov kaštel. Značaj utvrde opada, glavne vojne operacije sele se na Istok, izostale su vojne fortifikacije 17. i 18. st. pa nam je renesansni wasserburg ostao do današnjih dana. Utvrda ni u sustavu Vojne krajine nikada nije imala status strateške utvrde nego samo taktičke utvrde manjeg značaja. Ipak u samom Đurđevcu je sjedište pukovnije koja se nazvala Đuroki, pod brojem 6, do osnutka grada Bjelovara. Nakon toga, do dokinuća Vojne krajine, u Đurđevcu se nalazi sjedište kapetanije broj 7. Prvi zapovjednik utvrde bio je, već spomenuti Luka Sekelj, barun od Fridaua, a zadnji Franjo Vilim, grof Hohenembs. Prvi zapovjednik regimente Đuroka (Đurđevačke pukovnije) 1746. postao je barun Nikola Kengyel, a posljednji je 1869. postao Ivan Vasilio.
Vojna krajina je 1871. ukinuta. Ističemo zapovjednika regimente (od 1852.) Vatroslava Čivića, pl. Rohra koji je rukovodio iskopom kanala što je omogućilo isušivanje močvarnog područja. Taj najduži kanal u Đurđevcu, njemu u čast, naziva se Čivićevac.
Godine 1859. Čivić, pl. Rohr postaje brigadni general. Župnik Franjo Milinković 1825. u Spomenici župe opisuje Stari grad koji je u njegovo vrijeme na katu imao dvije velike palače (dvorane), četiri sobe i dvije kuhinje. U donjem dijelu nalazili su se golemi podrumi i velika staja pod boltom. 1892. do 1909. u Starom gradu smještena je Djevojačka đurđevačka škola koju vode Sestre Milosrdnice. Krajem 18. i poč. 19. st. u okolici Đurđevca sadio se bijeli dud za uzgoj dudovog svilca. Spomenuti župnik Milinković zapisao je 1824. da se u dvorištu Starog grada nalazila zidana zgrada (predionica) u kojoj su se svake godine iz svilčevih čahura vadile svilene niti i slale u Osijek na tkanje. Đurđevac je, ponajprije zahvaljujući nalazištima plina u okolici, doživio značajnu modernizaciju u 20. stoljeću.
Spomenici i znamenitosti
Poznate osobe
Obrazovanje
Kultura
Vanjske veze
