Rođen je 26. augusta 1920. u Mrkonjić Gradu. Nakon godinu dana, sa svojim roditeljima preselio se u Travnik i nastanio na periferiji zvanoj "Bojna". Tu je proveo oko 15 godina, dok 1936. nije nastavio i proveo veći dio života u Sarajevu. Žalio je za životom u Travniku. Iza njega su ostali kċi Jasminka i sin Nedžad Imamoviċ (gitarista i pjevač), kao i unučad.[2]
U Sarajevu je bio učenik tekstilnogzanata, a svirao je rjeđe na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat i sestra u to vrijeme bili su članovi MKUD "Gajret".[1]
Horovođa Cvjetko Rihtman na probi "Gajreta" pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga prihvatio. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu, nastupao je na zabavama Društva prateći sam sebe uz harmoniku.[1]
Prava karijera mu je počela 10. aprila 1945. godine. Tada je pristupio Radiostanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem osvaja slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počelo je sa emitovanjem programa i okupljanjem pjevača.
Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali težnju da ostanu i žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila RS Sarajevo.[1]
Mnogi od ovih pjevača postali su vrhunski izvođači sevdalinke i narodne izvorne pjesme, a Radio Sarajevo je arhiviralo i emitovalo tu muziku ponajviše u odnosu na ostale.[1]
U to vrijeme Zaim se predstavio sa tri melodije po kojima je ostao zapamćen: "Gledaj me draga", "Mujo kuje konja po mjesecu" i "Konja vodim, pješke hodim". Njegovi uzori su bili pjevači Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Nakon Drugog svjetskog rata na njegov repertoar su bile uvrštene i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je kantautor. Često je sarađivao kao tekstopisac ili kompozitor sa Jozom Penavom, tadašnjim rukovodiocem Tamburaškogorkestra Radio Sarajeva. Takođe je sarađivao sa poštovanim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio SarajevaIsmetom Alajbegovićem – Šerbom, sa kojim je bio usko povezan sve do njegove smrti 28. jula 1987, a za tekstove autora Safeta Kafedžića je komponovao. Isto tako je sarađivao i sa tekstopiscem Nikolom Škrbom.[1]
Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim otpjevao bila je Penavina kompozicija "Bosno moja poharana", a potom "Sarajevo, behara ti tvoga". Ova pjesma bi se redovno nalazila na njegovom repertoaru.[1]
Pored bosanskohercegovačkih sevdalinki pjevao je i pjesme svog naroda iz susjednih zemalja. Pogotovo mu je bio drag melos sandžačkihMuslimana; pjesmu "Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene" uvrstio je na svoj repertoar.[1]
Nastupio je na mnogo koncerata u duetu sa Nadom Mamulom, a u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović – Bebom, pjesme "Hajde dušo da ašikujemo" i "Evo mene u tom kolu". Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva "Hercegovačku zdravicu". Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem "Zvijezda tjera mjeseca", "Igrali se konji vrani", te u duetu sa Petrovićem "Zelen lišće goru kiti" (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između '60-ih i '70-ih godina.[1]
Otprilike '50-ih godina u kući "Jugoton" iz Zagreba, za nepuna tri dana snimio je 33 pjesme na 15-ak gramofonskih ploča, te jedan LP vrlo niskog kvaliteta (78 okretaja).[1]
Zaim je po vrsti glasa tenor, a karakteriše ga obojen glas, jasna dikcija i naročit smisao za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je izvodio.[1]
Snimio je velik broj narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inostranstvu.[1]
Nastupao je i snimao audiokasete, gramofonske ploče i dr. pjevajući sa sinom Nedžadom.[1]
Obišao je mnoge gradove u svijetu, u više država i na nekoliko kontinenata. Bio je učesnik karavana pod nazivom "Sevdah putuje Evropom". U vrijeme kada je bio najpopularniji ostvarivao je najmanju zaradu; živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, pored ostalog, bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a nerijetko se i bez putnih dnevnica iste večeri morao vraċati u Sarajevo.[1]
Dana 6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva "za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije".[1]
U Ratu u BiH 1992. godine pa do smrti je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je najteže ratne 1993. u Sarajevu:[1]
Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k'o biser sjajna, ponosna i mila.
Drugi o Zaimu Imamoviću
Safet Isović, najnačajniji izvođač narodnih pjesama smatrao je sebe Zaimovim učenikom:[1]
Zaim Imamoviċ je bio prava škola lijepoga pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdahlinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdahlinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagani i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu.
O Zaimu su spjevane i pjesme za doba njegovog života. Jedna od takvih je i "Kad zapjeva Bosna naša" (autora Jovice Petkovića); u izvedbi na gramofonskoj ploči (45 okretaja) pjeva je Muhamed Pašić-Mašura.[1]
Pjesnik i prevodilac Sinan Gudžević, koji je odrastao na Pešteru, ponesen i oduševljen Zaimovim pjevanjem, prilikom posjete Zaimu rekao je:[1]
Zamišljao sam da živa ljudska legenda, Zaim Imamović, živi u svili i kadifi, kad ono tamo, Zaim živi skromno kao i svi smrtnici. On je, bolan, pravi rođeni, autentični narodni umjetnik...
Gudžević mu je posvetio i jednu od svojih pjesama.[1]
Pjesma Zaimu Imamoviću
Zaime,
Svi vole da pjevaš
iz grudi,
da se svuda čuješ,
a usta ne otvaraš...
Nakon njegove smrti izdata je knjiga pod naslovom "Slovo o Zaimu", u prilogu 10 audiokaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.[1]
Dana 1. novembra 1997. izdata je i poštanska markica sa likom Imamovića, koja je štampana u tiražu od 50.000 primjeraka, a sedam godina poslije, 2004. u izdanju izdavačke kuće Buybook, Sarajevo, izašla je i knjiga "Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama", koju su sastavili Farah Tahirbegović i Damir Imamović, Zaimov unuk.[1]
Uspjesi
Za sav svoj muzički narodni život dobio je mnoga priznanja. RTV Sarajevo je snimilo i u nekoliko navrata emitovalo jednosatnu emisiju o Imamoviću pod nazivom "Čovjek i vrijeme". Nastupao je na sceni s mnogim istaknutim izvođačima narodne muzike, npr. u prvoj emisiji RTV Sarajeva pod nazivom "Sijelo na vrelu Bosne", te u serijalu "Priče o starim gradovima" ili u posljednjem serijalu emisija pred sami Rat 1992. godine pod nazivom "Meraklije" urednika Vehida Gunića i muzičkog urednika Spasoja Beraka – Spase. U ovom serijalu je imao nekoliko svojih pjesama odmah po početku emisije, a u podnaslovu "Pjesme srca".
Bio je učesnik mnogih festivala, a ističe se Festival "Ilidža"; nikada nije ostajao bez dobijenog priznanja ili osvojene nagrade žirija ili publike. Na festivalu "Ilidža '69" uz poznate muzičke stručnjake postao je član žirija. Na vrhuncu karijere, kada je snimao pjesme za arhiv Radio Sarajeva, snimio je i "Lov lovio Muhareme". Na melodiju stvorenu u narodu, pjesnikSafvet-beg Bašagić dao je tekst, a Zaim svoju interpretaciju "Evo ovu rumen ružu". Sa ovom pjesmom Zaim se proslavio i smatrao je draguljem domaće baštine.
