Zabranjeno pušenje je jugoslovenskarock grupa osnovana u Sarajevu1980. godine. Muzički stil grupe uglavnom se sastoji od osebujnog garažnog rock zvuka s utjecajima narodne muzike, često s inovativnom produkcijom i složenim pripovijedanjem. Grupa trenutno ima pet članova, i to su suosnivač benda, pjevač i gitarista Davor Sučić alias Sejo Sexon, dugogodišnji bubnjar grupe Branko Trajkov, gitarista Toni Lović, bas-gitarista Dejan Orešković, te violinista i klavijaturista Robert Boldižar.
Zabranjeno pušenje je nastlo suprotno od tada prevladavajućeg jugoslavenskog punk rocka i novog vala, tjesno povezno s kulturnim pokretom "Novi primitivizam" i radio i TV satiričnom i humorističnom emisijom Top lista nadrealista. Tokom osamdesetih godina grupa je bila jedna od najznačajnijih muzičkih pojava na prostoru nekadašnje Jugoslavije, imali su izuzetno posjećene koncerte i prodali su na stotine hiljada ploča. Mnogo puta su došli u nevolje s komunističkim vlastima zbog svoje, obično blage i saosjećajne kritike socijalističkog sistema i navike otvaranja pitanja koja su u to vrijeme bila osjetljiva. Prvi sastav grupe, u početku poznat kao Pseudobluz Band Zabranjeno Pušenje, činili su gitarista Davor Sučić (Sejo Sexon) i pjevač Nenad Janković (Nele Karajlić), bubnjari Zenit Đozić (Fu-Do) i Predrag Rakić (Šeki Gayton), bas-gitarista Mladen Mitić, klavijaturisti Dražen Janković (Seid Mali Karajlić) i Zoran Degan, saksofonista i flautista Ognjen Gajić i gitarista Mustafa Čengić (Mujo Snažni). Njihov debitantski studijski albumDas ist Walter (1984), u početku objavljen u malom tiražu a na kraju prodan u 100.000 primjeraka, postavio je rekord za prekoračenje početnog izdanja za 30 puta. Njihov sljedeći album Dok čekaš sabah sa šejtanom (1985), takođe u izdanju zagrebačkog Jugotona, bojkotovali su glavni mediji zbog problema s komunističkim vlastima i poznatog slučaja "Crk'o Marshal". Godine 1986. Rakić, Mitić i Čengić odlučuju napustiti grupu, a pridružuju im se bubnjar Faris Arapović, bas-gitarista Darko Ostojić (Minka), gitarista Predrag Kovačević (Kowalski) i klavijaturista Jadranko Džihan.[1] Tokom druge polovine osamdesetih godina grupa je s novom postavnom objavila dva albuma Pozdrav iz zemlje Safari (1987) i Male priče o velikoj ljubavi (1989) u izdanju sarajevskog Diskotona.
Tokom 1992. godine, s početkom rata u Bosni i Hercegovini, Nenad Janković se seli u Beograd gdje nastavlja karijeru sa sastavom pod imenom Nele Karajlić & Zabranjeno pušenje (kasnije Emir Kusturica i The No Smoking Orchestra), a Sučić i drugi članovi se ponovno okupljaju u Sarajevu, koristeći izvorno ime, nastavljaju rad grupe[2] objavaljujući peti studijski album Fildžan viška (1997.) s izmjenjenom postavom. Sastav tokom 1990-ih pored Sučića čine i vođa Novog primitivizma Mirko Srdić (Elvis J. Kurtović), pjevač Marin Gradac, gost s albuma iz 1987. Predrag Bobić (Bleka), gitarista Sejo Kovo i violinista Bruno Urlić. Nakon jednog privremenog bubnjara, Branko Trajkov dolazi u grupu 1996. godine. Ovaj sastav je snimio i šesti album Agent tajne sile (1999). Godine 2000. Srdić, Kovo i Gradac su napustili sastav, a gitarista i producent Dragomir Herendić se pridružio i nastupio na njihovom narednom albumu Bog vozi Mercedes (2001). Pet godina kasnije izlati novi dupli album Hodi da ti čiko nešto da (2006). Sredinom 2000-ih, Herendić, Bobić i Urlić odlučili napuštaju Zabranjeno pušenje, a gitarista Toni Lović, basista Dejan Orešković i violinista Robert Boldižar dolaze na njihova mjesta. Deveti studijski album grupe Muzej Revolucije (2009) objavljen je na isti dan u gotovo svim bivšim jugoslavenskim republikama na godišnjicu Oktobarske revolucije. Grupa je objavila svoj jubilarni deseti studijski album, Radovi na cesti, 2013. godine. Jedanaesti studijski album Šok i nevjerica objavljen je u 2018. godini. Dvanaesti, ujedno i dvostruki, album Karamba! objavljen je 2022. godine.
Historija grupe
Prve godine (1980–1983)
Ono što će na kraju postati Zabranjeno pušenje započeli su 1979. godine tada 16-godišnji Nenad Janković (kasnije postao poznat kao dr. Nele Karajlić) i 18-godišnji Davor Sučić (kasnije mr. Sejo Sexon), dva tinejdžera prijatelja i komšije koji su zajedno pohađali Drugu gimnaziju u Sarajevu, a živjeli u istoj stambenoj zgradi u ulici Fuada Midžića u sarajevskom naselju Koševo. Uveliko zaljubljeni i duboko uronjeni u rock and roll, dvojac je apsorbovao različite muzičke utjecaje u Jugoslaviji i iz inostranstva dok su očajnički pokušavali dostići osnovnu razinu tehničke osposobljenosti na svojim instrumentima. U toj je fazi Janković svirao klavir a Sučić gitaru. Sučić i Janković ubrzo šire postavu grupe dovođenjem Ognjena Gajića, još jednog prijatelja iz naselja, koji je već imao osnovna znanja stečena pohađanjem muzičke škole.[3] Budući da su sva tri člana grupe, neformalno poznate kao Pseudobluz Bend, živjela sa svojim roditeljima tako su se i probe održavale u stanovima njihovih roditelja.[3] Nakon nekog vremena, za bubnjara benda, Sučić dovodi Zenita Đozića (u početku poznat kao Zena, kasnije kao Fu-Do), novog kolegu iz Druge gimnazije koji se preselio iz Bugojna u Sarajevo.
U jesen 1980. godine grupa je dobila još jednog novog člana, gitaristu Mustafu Čengića (Muče ili Mujo Snažni), koji opet dovodi Mladena Mitića (Munja ili Mitke) koji je svirao bas-gitaru.[3] Tih godina grupu su povremeno pratili i Mirko Srdić (kasnije postao poznat kao Elvis J. Kurtović), Zoran Degan, Boris Šiber, Samir Ćeramida itd. Krajem 1980. godine sastav je uspjeo ući u program Želimira Altaraca "Čička" koji je organizovao predstavljanje novih muzičkih nada u Domu mladih u Sarajevu.[3] Ovaj događaj održan pod mantrom "Nove nade, nove snage" bio je privi javni nastup benda koji tu nastupa pod nazivom "Pseudobluz Bend Zabranjeno pušenje". Nakon nekog vremena, brišu prvi dio naziva i nastavljaju koristiti samo naziv "Zabranjeno pušenje". Njihova prva snimka, pjesma "Penzioneri na more idu zimi", napravljena je za Radio Sarajevo početkom osamdesetih godina.[4] Od maja 1981. godine Janković i nekoliko članova benda dodatno su se uključili u Top listu nadrealista, radijsku emisiju koja se sednično emitovala kao dio Primus programa na drugom kanalu Radija Sarajevo.
Proboj i sve veća popularnost u Jugoslaviji (1984–1989)
Zabranjeno pušenje je nastupalo po sarajevskim klubovima dvije godine prije nego što su u jesen 1983. godine počeli sa snimanjem prvih pjesama za svoj debitantski album. Proces snimanja pjesama, u skromnom studiju producenta "Paše" Ferovića, trajao je sedam mjeseci prije nego što je u aprilu 1984. godine objaven album Das ist Walter.[5] Zagrebački Jugoton album prvo izdaje u samo 3.000 primjeraka, što je jasno ukazivalo na izrazito niska tržišna očekivanja. U tom trenutku postava grupe je nešto promijenjena, klavijaturista je Nenadov mlađi brat Dražen Janković (Seid Mali Karajlić) dok je bubnjar Predrag Rakić (Šeki Gayton). Iako je album bio objavljen u malom tiražu, konačni broj prodanih primjeraka od 100.000 postavlja rekord za prekoračenje početnog tiraža; za 30 puta je premašen prvi tiraž. Grupa 1984. godine kreće na koncertnu turneju od 60 koncerata po najvećim dvoranama u nekadašnjoj Jugoslaviji i vrlo brzo postaju najveća rock atrakcija nakon samo jednog objavljenog albuma.[6]
Tokom spomenute turneje, na koncertu održanom 27. novembra 1984. godine u Rijeci[7] Nenad Janković je rekao, govoreći o pojačalu koje se u tom trenutku pokvarilo, "Crk'o Marshal... mislim na pojačalo," što je prepoznato kao dosjetka na račun smrti Maršala Tita. Ovaj događaj je doveo grupu u nevolje.[4] Mediji su ih kritikovali, a kampanja protiv njih rezultovala je otkazivanjem koncerata i uklanjanjem Top liste nadrealista iz programa televizije.[8] Skandal je čak privuko pažnju i UDBA-e. Spasili su ih neki od vodećih liberalnih intelektualca, kao i časopisi poput Poleta, Mladine i Slobodne Dalmacije koji su podigli svoj glas u odbranu članova grupe tako da se ta afera završava bez zatvorskih kazni.[7]
U takvoj atmosferi, grupa je snimila svoju drugu, dvostruku pločuDok čekaš sabah sa šejtanom[7] u zagrebačkom SIM studiju, koji je objavljen u julu 1985. godine.[9] Album je dobio priznanje javnosti i kritičara, ali bojkotovali su ga mediji. Promotivna turneja imala je velikih poteškoća zbog straha organizatora i enormnog prisustva policije, kao odjeka Marshalove afere.[4] Uprkos nekoliko vrhunskih koncerata kao što oni u Hali Pionir u Beogradu, Poljudu u Splitu ili Domu sportova u Zagrebu, desetke hiljada prodanih ulaznica, turneja je imala prilično razočaravajući završetak jer su grupu napustili Predrag Rakić i Mustafa Čengić u potrazi za sigurnijom egzistencijom. Krajem 1986. godine grupu je napustio i basist Mladen Mitić dok su radili na trećem studijskom albumu.[6]
Ostatak grupe radio je na novom albumu te je polako sastavio novu postavu s bubnjarom Farisom Arapovićem i gitaristom Predragom Kovačevićem (Kova ili Kowalski) kao i basistom Emirom Kusturicom. U to vrijeme Kusturica je bio poznati filmski režiser koji je osvojio Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu 1985. godine za film Otac na službenom putu, a bio je i nominiran za Oscara za najbolji strani film.[10] Ova osvježena postava u saradnji s nekim studijskim muzičarima, kao što su basista Predrag Bobić i prateći vokali Dado Džihan i Darko Ostojić, 1987. godine objavljuje novi album Pozdrav iz zemlje Safari u izdanju sarajevskog Diskotona.[11] Diskotonovi urednici su imali neke primjedbe, tako da je pjesma "Naš prijedlog za Euroviziju" morala biti preimenovana budući da je sadržavala komentare o depresivnom stanju privrede i nedostatku slobode izražavanja. Album je ponovno uključivao brojne hit pjesme, kao što su "Pišonja i Žuga", "Hadžija ili bos", "Fikreta", "Dan Republike", tako da je vratio Zabranjeno pušenje u sam vrh domaće rock scene. Sam album je snimljen u Sarajevu, a miksan u Londonu dok je producent bio Sven Rustempašić, sarajlija koji živi u Seattle-u. Prateća turneja, koja je uključivala 87 koncerata, bila je najveća turneja grupe do tada. Grupa nastupa u gradovima koji do tada nisu nikad imali priliku vidjeti koncert Zabranjenog pušenja uživo. Turnerja je bila presudna za sticanje najšireg kruga publike i lansirala je grupu u krug najvećih domaćih rock imena, rame uz rame sa Azrom, Bijelim dugmetom i Parnim Valjkom. U januaru 1988. godine bend dobija "Zlatnu ploču" za prodanih 100.000 primjeraka.[6] Grupu napušta Kusturica zbog snimanja svog novog filma Dom za vešanje.
U oktobru 1988. godine grupa je objavio svoj četvrti album pod nazivom Male priče o velikoj ljubavi.[12] Pjesme su uglavnom napisao i producirao Sučić. Na albumu su gostovali i operna pjevačica Sonja Milenković, violinist Dejan Sparavalo, kao i Goran Bregović kao prateći vokal i gitarista. Album je ostvario prosječan uspjeh. Grupa kreće na turneju s Top listom Nadrealista i grupom Bombaj štampa, takođe jednim od pionira Novog primitivizma. Program je kombinacija teatra i rock and rolla i realizovan je po Sučićevoj ideji. Na 60-ak koncerata program je gledalo preko 200.000 posjetitelja, a turneja je proglašena najuspješnijom turnejom na estradi 1989. godine, ostavivši iza sebe čak i takva imena kao što su Bijelo Dugme i Lepa Brena.[6]
Politička neslaganja, raspad grupe i prijelazni period (1990–1995)
Odnos između vodećeg dvojca grupe Davora Sučića i Nenada Jankovića, postaje sve hladniji početkom 1990., naročito za vrijeme velike turneje s Bombaj štampom i Top listom nadrealista tako da je turneja, iako izuzetno komercijalno uspješna, samo pogoršala njihov razlomljeni poslovni i prijateljski odnos.[7] Grupa staje s radnom krajem ljeta 1990. kada Sučić obavještava Jankovića kako više nije zainteresovan za saradnju s njim. Tako da su Sučić kao i Darko Ostojić i Faris Arapović napustili grupu, više zbog različitih pogleda na viziju benda nego zbog razlika u političkim pogledima na jugoslavensko političko vodstvo s kraja 1980-ih.[7] U to vrijeme, Sučić i Ostojić rade na solo projektu za Diskoton, ali taj studijski album nije objavljen zbog početka rata u Bosni i Hercegovini.[13] Arapović se pridružio sarajevskom alternativnom rock bendu Sikter.[6]
S početkom rata u aprilu 1992. godine Janković se seli u Beograd gdje nastavlja karijeru sa sastavom pod imenom Nele Karajlić & Zabranjeno Pušenje (kasnije preimenovan u The No Smoking Orchestra), dok u opsjednutom Sarajevu ostaju Sučić, Mirko Srdić, Zenit Đozić, Boris Šiber i dizajner omota albuma Zabranjenog pušenja Srđan Velimirović te pokreću ratno izdanje Top liste Nadrealista.[1] Krajem juna iste godine Top liste Nadrealista počinje raditi 15-minutne radio emisije. U augustu 1993. godine nakon 50 radijskih emisija, grupa snima i emituje četiri televizijske epizode. S dolaskom struje u Sarajevu Top lista Nadrealista počinje sa scenskom, muzičkom i video produkcijom. Sučić je producirao muziku za TV seriju i pozorišnu predstavu TLN Live koju je na besplatnim nastupima vidjelo 20.000 sarajlija.[13] Nakon rata, Sučić se preselio u Zagreb, gdje je živio neko vrijeme. Kasnije se vratio u Sarajevo i zajedno sa Srdićem, koji je tokom osamdesetih povremeno radio na pjesmama benda te gostovao na koncertima, obnovio Zabranjeno pušenje. Nakon ponovnog spajanja grupe 1996. godine Srdić i Sučić paralelno s pripremanjem albuma rade i na nastupima Top liste Nadrealista, koja nakon ratnog iskustva u BiH pa sve do 1998. godine radi preko 300 nastupa pod pokroviteljstvom USAID-a po BiH, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Danskoj i Švicarskoj.[10]
Novi počeci na području bivše Jugoslavije (1996–2001)
Godine 1996. Sučić i Srdić zajedno s članova pratećeg benda Top liste Nadrealista i njenim članovima kao što su Sejo Kovo, Đani Pervan, Dušan Vranić i Samir Ćeramida postaju jezgra nove postave Zabranjenog pušenja. U to vrijeme grupa radi na svom novom studijskom albumu. Tako se peti album Zabranjenog pušenja Fildžan viška izdaje 1997. godine u izdanju Dallas Recordsa i Nimfa Sounda. Sučić je uz pomoć Srdića napisao sve pjesme te producirao album. S ovog albuma predstavljena su četiri singla, i to "Možeš imat' moje tijelo", "Mile Hašišar", "Pubertet" i naslovna pjesma "Fildžan viška" za koje su snimljeni i videospotovi koje su producirali sami članovi grupe. Produkcijsko iskustvo iz TLN-a pokazalo se dragocjenim u snimanju spotova, koji bivaju vrlo dobro ocijenjeni u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji gdje je grupa redovno nastupala. Na promotivnoj turneji su pored spomenutih Sučića i Srdića sudjelovali i Predrag Bobić, Zoran Stojanović, Nedžad Podžić, Marin Gradac, Bruno Urlić i Branko Trajkov, a povremeno i Samir Ćeramida i Đani Pervan. Ista postava je 1998. godine realizova i prvi uživo koncertni album Hapsi sve!, snimljen 17. oktobra 1997. godine u zagrebačkom Domu sportova s Dariom Vitezom, novim menadžerom grupe, u ulozi organizatora koncerta i izvršnog producenta albuma.[1]
Početkom 1999. godine, neposredno nakon završetka promotivne turneje za Fildžan viška, započelo je pisanje pjesama za sljedeći album benda u Olimpijskom centru Bjelolasica u Gorskom kotaru. Album Agent tajne sile je snimljen u Rent-A-Cow studiju u Amsterdamu, Holandija, u martu 1999. godine, a producirali su ga Sučić i Zlaja "Jeff" Hadžić. Agent tajne sile objavljen je u junu 1999.[14] u izdanju TLN-Europa, nezavisne izdavačke kuće koju je osnovao Sučić. Sa albuma su izbačena četiri singla; "Pos'o, kuća, birtija", naslovni "Agent tajne sile", "Jugo 45" i "Pupoljak". Treći singl s albuma, pjesma "Jugo 45" odmah je zasjela na najviša mjesta ljestvica hitova u BiH i Hrvatskoj. Grupa je odmah po izlasku albuma krenula na promotivnu turneju u sastavu: Sučić, Srdić, Gradac, Bobić, Urlić, Dragomir Herendić i Trajkov. Međutim, naporni ritam turneje kao i druge obaveze vrlo brzo dovode do toga da grupu napuštaju Gradac i Srdić. Gradac završava Muzičku akademiju u Sarajevu i pridružuje se orkestru Radija Sarajeva, dok je Srdić počeo pisati svoj solo album.[15]
Početkom 2000. godine bend ponovo odlazi na Bjelolasicu gdje organizuje home studio te u mjesec dana, u vlastitoj produkciji, priprema materijal za naredni album Bog vozi Mercedes. U međuvremenu bend je dobio novog člana, udarkaljaša Albina Jarića, poznatijeg kao Jimi Rasta, koji je ranije radio s poznatim muzičarima kao što su Dave Stewart i Eric Clapton. Novi album Bog vozi Mercedes je sniman u improvizovanim studijima u Bjelolasici i Ivanić-Gradu od marta do juna 2001. godine. Album je bio zamišljen kao odmak od velikih muzičkih projekata tako da se nije očekivao da će to postati najprodavani album Zabranjog pušenje nakon rata,[16] koji se prodao u više od 35.000 primjeraka. Album je objavljen u decembru 2001. godine u izdanjima TLN-Europa i Menarta. Sučić je napisao i producirao četiri videspota, od ukupno šest objavljenih.[13] Za pjesmu "Arizona Dream" bend je osvojio nagradu Davorin za najbolju rock pjesmu 2002. godine.[17] Koncertna turneja grupe za promociju njihovog sedmog studijskog albuma imala je 250 koncerata.
Godine 2001. članovi grupe sudjeluju u jednom društvenoodgovornom projektu u kojem su organizovali muzičke radionice za djecu i mlade koji su bili žrtve mina.[18][19] Projekt su podržale ambasade Kanade, Norveške i SAD-a u Zagrebu.[1]
Nastavak uspjeha (2002–2011)
Zabranjeno pušenje je 2002. godine otišlo na sjevernoameričku turneju na kojoj je 26. maja snimilo svoj drugi live album na koncertu u St. Louisu.[20] Godine 2004. bend je objavio uživo album Live in St. Louis.[20] Za promociju albuma snimljena su dva nova videospotaa: "Zenica Blues" i "Posljednja oaza (Fikreta)", od kojih je videospot za pjesmu "Zenica Blues", veliki hit 1980-ih, objavljen tačno 20 godina po objavljivanju ove pjesme. Videospot je snimljen u zatvoru u Zenici. Kruna ovog perioda je nastup na festavalu Baščaršijske noći u Sarajevu, gdje na otvorenom koncertu Zabranjeno pušenje svira pred 15 hiljada ljudi, za koji su bili i nagrađeni.[1] Tokom 2004. godine Albin Jarić, Bruno Urlić i Dragomir Herendić napustili su grupu zbog drugih obaveza. Jarić se posvetio porodičnom životu u Kranju, u Sloveniji. Herendić završava svoj studio u Ivanić-Gradu i fokusira se na svoju producentsku karijeru. Urlić je preuzeo vodstvo makedonskog etno sastava Ezerki & 7/8 iz Zagreba,[21] i radi kao studijski muzičar i producent.
U kratkom razdoblju bez gitariste i violiniste, Sučić, Trajkov i Bobić započinju pisanje i rad na skicama onog što će za tri godine prerasti u dupli album. U kratkom vremenu grupi su se pridružili violinista Robert Boldižar i gitarista Toni Lović.[1] Boldižar je je u kraćem periodu tokom 1997. godine svirao na turneji dok je violinista benda Urlić je bio na usavršavalju u Parizu. Nova postava počinje sa snimanjem pjesama za predstojeći album te odlazi i na kratku turneju. U međuvremenu se i klavijaturista Paul Kempf priključio grupi. Godine 2005. nakon što se muzički producent Denis Mujadžić "Denyken" pridružio radu na novom albumu, Sučić je dobio priliku napisati filmsku muziku za bosanskohercegovačku akcijsku-komediju Nafaka koji izlazi 2006. godine u režiji Jasmina Durakovića.[15] Na tom projektu grupa dolazi u priliku sarađivati i s renomiranim muzičarima različitih žanrova, kao što su Halid Bešlić, Arsen Dedić i zbor Arabeske. 26. juna 2006. godine objavljuje se pjesma "Nema više", prvi singl s nadolazećeg albuma i soundtracka Nafaka, i zasjeda na 1. mjesto mnogih radio postaja. Sučić je napisao ovu pjesmu s bosanskim piscem Nenadom Veličkovićem. Šest mjeseci kasnije, 26. novembra, Zabranjeno pušenje je objavilo svoj osmi studijski album Hodi da ti čiko nešto da[22][23] prvi dvostruki album nakon Dok čekaš sabah sa šejtanom iz 1985. godine.
Iako je koncertna turneja stvarno bila uspiješna kao i ranijih, razdoblje poslije izdanja albuma 2006. godine, i pored australske turneje i koncerata u Parizu i Londonu, bendu je donijela dva velika razočaranja, i to otkaze značajnih koncerata u Beogradu i Sarajevu. Prvo se desilo otkazivanje sarajevskog koncerta kao posljedica nezajažljivosti ljudi iz uprave Sarajevskog filmskog festivala koji su uspjeli preusmjeriti sponzorska sredstva namijenjena koncertu u njihov budžet.[4][24] Sljedeći udarac bendu bila je uzurpacija koncerta 29. novembra od strane bivših članova benda u Beogradu, okupljenih oko sastava No Smoking Orchestra. Grupa je planirala projekat manifestacije Dan Republike s ciljem da to postane tradicionalni termin koncerta za beogradske fanove.[24]
U septembru 2008. godine dugogodišnji basista Predrag Bobić napustio je grupu nakon oproštajnog koncerta na zagrebačkom jezeru Bundek.[25] Nakon toga, gitarista Dejan Orešković, bivši basista Divljih jagoda, pridružio se grupi i radu na njihovom nadolazećem albumu.[26]
Deveti studijski album Muzej Revolucije[27] objavljen je 7. novembra 2009. godine na 92. godišnjicu Oktobarske revolucije.[28][29] Album je objavljen istog dana kroz različite izdavačke kuće u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji.[30] S albuma je objavljeno pet singlova i to: "Modni Guru", "Kladimo se", "Kada Sena pleše", "Tvoja bosa stopala" i "Samir-time". U 2011. godini Sučić je režirao videospot za treći singl s albuma pod nazivom "Kada Sena pleše". Bio je to njegov redateljski debi, a napisao je scenario za taj video.[31] Bend je 25. juna 2012. godine objavio video za "Samir-time", koji je bio peti i posljednji singl s albuma Muzej Revolucije.[32][33]
Deseti studijski album i posljednje godine (2012–danas)
Tokom 2012. godine Sučić i Lović su napisali i producirali deset novih pjesama koje su se našle na desetom studijskom albumu. Dana 10. oktobra 2013. godine objavljen je album Radovi na cesti u izdanju Croatia Recordsa i Dallas Recordsa.[34][35][36][37] Album nailazi na većinu pozitivnih kritika od strane kritičara. Ovjeljuje se i šest singlova: "Boško i Admira", "Ti voliš sapunice", "Tri kile, tri godine", "U Tvoje ime", "Klasa optimist" i "Kafana kod Keke".
Dana 28. decembra 2013. godine Sučić i Zabranjeno pušenje proslavili su 30. godišnjicu rada grupe sa svojim fanovima na koncertu u Skenderiji u Sarajevu.[38][39] U januaru 2016. godine bendu se pridružila saksofonistica i flautistica Lana Škrgatić. Kao nova članica grupe, Škrgatić se pojavljuje po prvi puta u videospotu za peti singl "Klasa optimist".[40] Klavijaturista Paul Kempf odlučio je napusiti bend početkom 2017. godine. Tokom 2017. godine grupa je nastupala na novosadskom festivalu EXIT 2017, kao i na beogradskom Beer Festu.[41][42][43]
Krajem oktobra 2018. godine grupa je objavila svoj jedanaesti studijski album, Šok i nevjerica. Najviše pjesama su napisali i producirali Sejo Sexon i Toni Lović. Kao gosti na ovom albumu pojavljuju se tuzlanska reperica Sassja te sarajevski interpretator sevdalinki Damir Imamović.[44][45] U oktobru je objavljen i muzički spot za singl pod nazivom "Irska".[46] Turneja kojom se promovira novi studijski album Pušenja, a koja će se završiti 29. decembra koncertom u sarajevskoj Skenderiji, započela je nastupima u Beogradu i Zagrebu. Promotivna turneja je započela u Beogradu koncertom održanim 29. oktobra.[47][48] Sarajevskim koncertom na kojem su gosti bili Zele Lipovača i Alen Islamović obilježeno je i 35 godina postojanja i rada Zabranjenog pušenja.[49][50] Početkom oktobra 2019. godine grupa je otišla na svjetku turneju kojom je obilježeno 35 godina od objavljivanja njihovog prvog studijskog albuma. Tom prilikom održana su četiri koncerta u Kanadi, tri u Australiji, kao i tri u sjevernom dijelu Europe. Također, održani su koncerti i u Zagrebu i Splitu sredinom oktobra 2019.[51][52] U novembru 2019. godine Škrgatić je napuila grupu kako bi se priključila jednom ženskom muzičkom sastavu.[53]
Tokom 2020. i 2021. godine, za vrijeme pandemije COVID-19, članovi grupe su snimili 16 novih pjesama za novi studijski album. Sve pjesame su napisali i producirali Sejo Sexon i Toni Lović, dok aranžman zajednički potpisuju s ostalim članovima skupine. Prvi put nakon 15 godina pauze sarađuju na jednom albumu s Elvisom J. Kurtovićem, bivšim članom.[54][55][56] Tako su u junu 2020. godine objavili singl i videospot za pjesmu "Korona hit pozitivan", koja je u urađena u saradnji s Kurtovićem.[55][57][58] U aprilu 2022. godine objavljen je treći album uživo Live in Skenderija Sarajevo 2018. Novi studijski album, ukupno dvanaesti ali i dvostruki, objavljen je 3. juna 2022. godine.[59][60] Album je najavljan pjesmom "Ekrem" za koju je snimljen i spot koji je ponovo režirao Tomislav Fiket, a u ulozi Ekrema je glumac Asim Ugljen.[61][62][63][64][65]
Muzički stil
Početkom 1980-ih, kada je ostatak pop scene bivše Jugoslavije pratio europske trendove (uglavnom punk rock i novi val), Zabranjeno pušenje je bio dio jedinstvenog rock pokreta sa centrom u Sarajevu. Ovaj pokret, uglavnom zasnovan na prostom, mladalačkom garažnom rocku sa utjecajima folka, je odredio jedinstveni sarajevski urbani stil nazvan Novi primitivizam.
Pjesme Zabranjenog pušenja su se kretale od punka do rocka; vrlo često aranžovane da sadrže trube i saksofone, davale su grupi jedinstven zvuk. Zabranjeno pušenje je pjevalo o Sarajevu, njegovim idolima i lokalnim herojima uz priče o ljubavi i gubicima, na drugačiji i često humoristički način. Vrlo jasni i često cinični, stihovi grupe su bili dovoljno napredni da pokažu posljednje stadijume jugoslavenskog socijalizma ("Dan republike", "Srce, ruke i lopata", "Amir", "Guzonjin sin"), drugačije klubove i i homoseksualce ("Pišonja i Žuga u paklu droge", "Javi mi"), a također su predvidjeli mračne nagovještaje predstojećeg rata ("Kanjon Drine", "Zvijezda nad Balkanom").
Pjesme kao što su "Nedelja kad je otišo Hase" (pjesma je naizgled posvećena fudbaleru Asimu Ferhatoviću Haseu, ali je zapravo o danu kada je umro Josip Broz Tito), "Anarhija all over Baščaršija", "Zenica Blues", "Šeki is on the Road Again", "Balada o Pišonji i Žugi", "Pišonja i Žuga u paklu droge", "Dok jezdiš ka Alemanji", "Lutka sa naslovne strane", "Na straži pored Prizrena" i mnoge druge su osigurale svoje mjesto u historiji rok muzike bivše Jugoslavije.
