Vikendica (od engl. weekend – „kraj tjedna”[1]) je kolokvijalno ime za kuće za odmor i rekreaciju, koje se najčešće grade izvan mjesta stalnog boravka, uz jezero, rijeku, more, šumu, načelno što dalje od gradova, u prirodi. Iako i to nije sasvim točno jer postoje čitava naselja
vikendica.
Karakteristike
Prve vikendice bile su skromnih dimenzija, građene od drva[2] kao barake, vremenom kako je rastao standard postajale su sve veće i višekatnije, građene od solidnijih građevinskih materijala, cigli, cementa.
Vikendice pravno imaju tretman sekundarnog prebivališta, pa se i drugačije (više) oporezuju.[3]
Pored tog što vlasniku kuće pružaju mjesto za odmor, mogu mu poslužiti i kao dodatni izvor prihoda, tako da je iznamljuje kad je ne koristi.[3]
Historija
Vikendice su ušle u modu od druge polovice 20. vijeka kad se većina evropskih zemalja oporavila od posljedica Drugog svjetskog rata. Istovremeno uz poboljšanje standarda širih slojeva stanovništva, došlo je i do skraćivanja radnog tjedna, jer je i subota postala neradna. Taj trend krenuo je iz skandinavskih zemalja, u kojima
se oko velikih gradova počelo graditi vrlo skromne i male drvene kućice. U Finskoj ima preko 480 000 vikendica koje oni zovu Mökki.[1]
Taj val prelio se i na gotovo sve evropske zemlje, bez obzira na društveno uređenje, pa i na SSSR (dače), po nekim procjenama čak 50% stanovnika gradova imalo je vikendice.[1]
Vikendice svoju genezu imaju u puno starijim građevinama, koje postoje još od Antike, bogatiji Rimljani provodili su ljeta u svojim vilama u Tivoliju ili Ostiji, Venecijanci u palačama u Trevisu, Dubrovčani u ljetnikovcima po Rijeci dubrovačkoj.
One su imitat tih građevina, iako puno skromnije, ali kako vrijeme prolazi i one postaju sve veće i raskošnije.
Izvori
Vanjske veze
_-_bok.JPG)
