Vakuf (arapski: وقف, awqāf, turski: vakıf) je institut islamskog prava, koji se razvijao od XI. do XIX. st., - po mnogo čemu odgovara institutu zaklade u europskom pravu.
Vakuf dakle po islamskom pravu označava neko dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Alahu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan niti naređen Kuranom, njega podstiče sam poslanik Muhamed u njegovim hadisima. Dokumenat kojim se opisuje vakuf se zove vakufnama, na kraju svake vakufname stoji "Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!"
Vakuf je sredstvo za napredak u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom pogledu nekog društva. Vakufi su u islamskim zemljama odigrali važnu ulogu u razvoju društva i naselja, jer je pomoću tog instituta podignut najveći broj javnih objekata u tim zemljama.
Prvim vakufom se smatra vakuf Omera koji je ufakufio bašču s palmama koju je nazvao "Semg". Prema hadisu, Omer je prije uvakufljenja Poslaniku rekao "O Alahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!" Poslanik je odgovorio: "Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!"
Vakufi u Bosni i Hercegovini
Prve orijentalno-islamske gradske objekte na bosanskom području podigao je Isa-beg Isaković kao svoj vakuf, o čemu nam govori najstariji osmanlijski dokument u Bosni, vakufnama Isa-bega Isakovića datirana između 1. veljače i 3. ožujka 1462. godine.
Poveznice
Literatura
- Arif Ali Khan (Hrsg.): Encyclopaedia of Islamic law. Bd. 7: Law of Waqf in Islam. New Dehli 2006. ISBN 81-8274-197-1
- Murat Çizakça: A history of philanthropic foundations. The Islamic world from the seventh century to the present. Istanbul 2000. ISBN 975-518-151-2
- Esad Hrvačič: Vakuf - trajno dobro. Sa posebnim osvrtom na vakufe u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 2001. ISBN 9958-23-079-8
- Safet Krkić: Uloga vakufa u razvoju gradova BiH. Sarajevo 1999.
