Apolon Belvederski, rimska mramorna kopija iz 130.-140., (kopija po Leokaresu iz 340. – 330. pne.), visok 2,24 m, Vatikanski muzeji, Rim.
Starogrčka skulptura se može podijeliti na dva načina skulpturnog djelovanja: arhitektonska skulptura i slobodna skulptura. Arhitektonska skulptura, redovito reljefna, vezano je uz arhitekturu jer je njen sastavni dio. Slobodna skulptura nije vezana za prostor jer je izrađena tako da stoji slobodno u prostoru. Grčku skulpturu možemo podijeliti na tri vremenska perioda: arhajsku (grčkiarchaios = prastar, drevan), klasičnu i helenističku skulpturu.
Arhajska ili rana skulptura traje od 650. do 450. godine
Helenistička skulptura traje od 323. do Kristova rođenja
Skulptura kod Grka zauzima mnogo važniju ulogu nego li arhitektura i slikarstvo. Jezgra hrama bila je skulptura božanstva oko kojeg se oblikovao prostor. Prostor nije zamišljen kao sastajalište vjernika nego kao božji hram. Ovdje je arhitektura okvir dok je skulptura središte (kod Egipćana i Mezopotamaca je skulptura samo dodatak arhitekturi). Prve grčke skulpture bile su od drveta, a kasnije pretežno od mramora ili bronce. Glavni predmet grčke skulpture bilo je golo ljudsko tijelo.
Arhitektonska skulptura
Skulpture zabata sa pročelja Zeusovog hrama u Olimpiji, oko 470. – 456. pne.
Jedna od bitnih značajki grčke umjetnosti jest veza između arhitekture i skulpture. Osim što su isticali dijelove arhitekture jasnim bojama, smještali su i brojne reljefe i skulpture, a s vremenom je ukrašavanje bivalo sve bogatije.
Zabat je trokutasti dio hrama iznad arhitrava na pročelju koji je potpuno ispunjen plastikom. Već u najstarijim zabatnim trokutima pojedinačne skulpture se slažu jedna uz drugu tako da tvore jedinstvenu priču, a svaka skulptura je oblikovana u položaju koji odgovara mjestu u kojem će biti smještena.
Umirući vojnik, mramor, dužina 184,5 cm. Skulptura iz kuta zabatnog trokuta hrama Atene Afaine na otoku Egini iz oko 505. – 500. pne., danas u gliptoteci u Münchenu.
To je najbolje prikazati kroz primjer zabata (timpanona) Zeusova hrama u Olimpiji (pokrajIna Elidija na sjevernoj obali grčke rijeke Alfeja) gdje je grčki skulptor prikazao borbu Kentaura i Lapita, a sudac je Apolon. Reljefna kompozicija je prilagođena obliku timpanona tako da se položaj i postava likova postepeno mijenja od centralne vertikalne osi Apolona, preko sagnutih likova koji kleče do likova koji leže u uglovima. Medutim, proporcije i pokreti likova ostaju u okviru realističkog prikazivanja, te se tako ostvaruje ravnoteža između arhitekture, kadar koji se ne negira i skulpturu koja se kompozicijski prilagođuje, da bi se ostvarila sloboda pokreta. Tako, npr. detalj jednog lika koji kleči pokazuje strogu geometrijsku kompoziciju. Vertikala tijela ravna se u dva oštra kuta nogu koje minimalno otvaraju volumen. Nabori haljine, djelomično stilizirani, prate liniju kompozicije, ali varirajući je u blagim krivuljama. Igra svjetlosti i sjene, nastala zbog lomljenja nabora i plitkih ureza, pregledna je, oštra, linearna u svom kretanju, te volumenu daje plošni karakter. Na detalju glave možemo uočiti kako se stilizirana kosa počinje oslobađati pri dodiru s masom ruke koja je realistički oblikovana u snažnom pokretu.
Treća metopa s južnog friza Partenona koja prikazuje Borbu protiv Kentaura.
Na jednoj metopi(grč. metopon = čelo, pročelje, prednja strana, svijetli međuprostor izmedu triglifa na dorskom frizu, triglifa = arhitektonski ukras na arhitravu ili drugoj kamenoj gredi grčkog dorskog hrama, trorez), s istog hrama, prikazan je Heraklo kako uz Ateninu pomoć drži nebeski svod dok mu Atlas donosi jabuke Hesperida. Kompozicija se sastoji od tri vertikale koje su međusobno povezane kratkim horizontalama. Pozadina je ravna, zatvorena i likovi, unatoč visokoj plastičnosti, ne prodiru u prostor jer su paralelni s pozadinom. Varijacija stavova (poluprofil) unosi u inače statičnu kompoziciju triju vertikala stanovito kretanje, koje, međutim, koči strogi profil glava. Površina je glatka, napeta, plitko zaobljeno izvlačenje anatomskih (anatomija = nauka o građi i sastavu tijela živih bića) detalja daje joj plastičnost (grč. plassein = tvoriti, oblikovati; vještina usavršavanja dijelova tijela u svrhu da im se dade ljepota i izrazitost; opći pojam za skulpturu uopće). Nabori i kosa nisu stilizirani, već oblikovani kao velike zatvorene plohe, kojima se vertikalni obrisi - linije poklapaju s kompozicijom.
A na frizu dugačkom 160m i visokom jedan metar s unutrašnje strane predvorja na Partenonu nalazi se prikaz Panatenejskih svečanosti koje su izradili Fidija i njegovi učenici, između 440. i 437. pne. Povorka započinje u jugozapadnom dijelu i odvija se u dva smjera. Prema tome, konstruktivno najosjetljivije mjesto, gdje nosači preuzimaju teret krovne konstrukcije, prekriveno je reljefnim prikazom. Reljefni prikaz horizontalnim nizanjem siječe vertikalnu vezu konstrukcije i vizualno olakšava primanje tereta jer odvlači pogled u drugom smjeru. Odnos tereta i nosača ipak nije negiran, već samo prebačen, obogaćen reljefnom obradom, na pozadinu - gredu koja ostaje vidiljiva kao zatvorena ploha. Osobito je zanimljiv dio reljefa na kojemu su prikazani konjanici. Iako je riječ o niskom reljefu, likovi su razmješteni s osjećajem za prostornu orgAnizaciju plohe koja je ostvarena u tri plana. Na taj je načij neutralizirana zatvorenost i plošnost pozadine koja je potisnuta u dubinu i pretvorena u četvrti plan. Likovi se razlikuju po stupnju plastičnosti te u stavu kontraposta svojim položajem i kretnjama stvaraju valovitu, kružnu kompoziciju. goli lik s lijeve strane nalazi se u četvrprofilu, drugi lik u profilu, treći u poluprofilu prema natrag, pa je tako stvoreno prostorno valovito kretanje. Osim toga, kretanje nije samo nizanje na plohi zdesna nalijevo već i ubrnutom smjeru: vraćanje, kružno kretanje od lijevog lika prema nama do krajnjeg desnog, dakle ponovno kreće naprijed. Takav kružni koji kompoziciju otvara u prostor, obogačen je razlicitim usmjerenjem pogleda. Površina je glatka i mekana na golim tijelima i konjima, a slobodno naborana, pokrenuta u naborima haljine i kosi.
Arhajska skulptura
Polimedes iz Argosa(?), kourosi Kleobis i Biton, oko 580. pne., mramor visine 1,97 m, Arheološki muzej u Delfima. Ove skulpture iz radionice na Peloponezu naručio je grad Arg za svetište u Delfima (po natpisu sa skulptura).
Za arhajskoga razdoblja egipatska umjetnost vrši direktan utjecaj na skulpturu Grčke: ruke priljubljene uz tijelo, stilizirane frizure, pripijena odjeća istaknuta plitkim urezima.
Zbog straha skulptora da ne polome kamen, plitko klesane skulpture su izgledale izrazito ukočeno. Ali, za razliku od Egipćana, Grci tijela svojih "božanstava" ne stiliziraju, već što stvarnije žele prikazati ljudske mišiće i kosti. Stvarni napredak postižu i odvažnim šupljinama između udova – na egipatskim figurama nikad nema šupljina.
Karakteristične skulpture ovog razdoblja su Kourosi i Kore. Kouros je prototip nagog mladića u stojećem položaju potpuno ispruženih ruku i smatra se da predstavlja boga Apolona. Kora je ženski par Kourosu, uvijek mlada i obučena, u stojećem položaju i ponekad u ruci drži voće ili kakav dar. Zamišljeni su na granici, ni ljudi ni bogovi i vjerojatno je to ideja fizičkog savršenstva i životnosti. Usne su im razvučene u lažni osmijeh (kriva linija usana, ali bez podizanja jagodica na obrazima) – tzv. arhajski osmijeh.
Grčki skulptori drže se zakona frontalnosti (slično kao i egipatski). Izražavaju dorski - 'muževni mentalitet'. U susretu s jonskim mentalitetom, postaju nježniji i kićeniji.
Venerin tron, mramor 144 x 104 cm, Nacionalni muzej, Rim.
Klasična skulptura
Grčka klasična skulptura dijeli se na tri vremenska perioda: klasičnu skulpturu 5. vijeka pne., klasičnu skulpturu 4. vijeka pne. i helenističku skulpturu. Svoj najljepši procvat grčka skulptura doživljava u drugoj polovici 5. vijeka pne. pod upravom Perikla u Ateni. Tu skulpturu nazivamo klasičnim u najljepšem smislu te riječi jer je ono postiglo skladnu ravnotežu između realizma (vjernosti prirodi) i idealizma (težnje za uljepšavanjem), između mira i razigranosti, između razuma i osjećaja, između tijela i duha, između slobode i reda. Taj sklad stvorio je narod koji je znao što su prohtjevi i nagoni, ali ih je svjesno podvrgnuo redu i zakonu, skladu i ljepoti.
Klasična skulptura 5. vijeka pne.
Među najljepše skulpture ovog razdoblja spada remek-djelo zvano Thronus Ludovisi (Venerin tron). Na srednjem dijelu, na naslonu za leđa, prikana je Venera kako se rađa iz morske pjene, dvije službenice je prihvaćaju i pridržavaju joj ogrtač u koji se treba zaodjenuti. Na naslonima sa strane, za ruke, prikazana je žena u dvije svoje uloge: kao ozbiljna čuvarica domaćeg ognjišta ona se žrtvuje bogovima poput kakve svečenice, a s druge strane kao mlada gola djevojka koja svira na sviralu.
Klasična skulptura 5. vijeka pne. najbolje se upoznaje preko umjetnosti tri glavna zastupnika toga razdoblja: Miron, Poliklet i Fidija.
Od Mirona su sačuvane samo dvije skulpture, ali stari ga grčki pisci slave za još dvije koje su značajnije, a to su Brončana krava (koja je mnogim piscima izgledala kao da je i živa i samo što ne zamuče) i Olimpijski trkač Ladas (koji od iscrpljenosti tek što nije izdahnuo). U dosta kopija sačuvano je njegovo djelo: Diskobolos (Bacač diska). Druga njegova skulptura, sačuvan u kopijama, prikazuje Atenu i Marsija (Marsyas).
Drugi skulptor koji se nadahnjivao u dorskom umjelničkom duhu bio je Poliklet. Najpoznatije njegove skulpture su Dorifor (Kopljonoša), Diadumenos (Privezivač) i Ranjena Amazonka. Značajna novost koju je Poliklet uveo, bio je stav sa slobodnom nogom: težina tijela počivala je na jednoj napetoj nozi dok je druga neopterećena stala slobodno u prostoru - tzv. kontrapost. To stvara osjećaj lakoće, a ujedno taj kontrast stvara raznolikost i pojačava doživljaj napetosti i labavosti. Ta živost i kontrasti opažaju se inače na Doriforosovom tijelu: Volumen je zatvoren, tijelo počiva na desnoj nozi, a lijeva je oslobođena u iskoraku; desna je ruka spuštena i odgovara desnoj nozi, lijeva je uzdignuta, a horizontalne osi ramena, kukova, koljena, pokreću se raznoliko, a isto tako pokreću se te osi i u pravcu prema gore na raznolik način. Tako je ova skulptura čovjeka koji miruje, koji se lagano odmara, punija pokretom i životom nego li čak i likovi koji su najviše razgibani. Uz to, ovaj je lik duševnim izrazom skladan i daje dojam umnog i uravnoteženog čovjeka, pa predstavlja utjelovjenje klasičnog - antiknog ideala: mens sana in corpore sano. Ovu skulpturu Doriforosa od Polikleta mnogi su Grci nazivali grčki kanon – skulpturno pravilo, jer su postignute idealne proporcije ljudskog tijela: u tijelu ima, osim glave, još šest njezinih dužina. Usprkos skulpturnih pravila i racionalnosti, skulptura je skladno djelo, koja nije nastala samo od računanja nego od pravog umjetničkog osjećaja.
Najznačajniji lik u grčkoj klasičnoj umjetnosti 5. vijeka pne. svakako je skulptor Fidija. Njegova su djela nejednolika: od zlata i bjelokosti izradio je veličanstvenu skulpturu božice Atene u Partenonu, koja je u ruci držala lik Pobjede u naravnoj veličini, dok su na dijelovima odjeće, oklopa, kacige i štita izvedeni razni reljefni ukrasi. Za Zeusov hram u Olimpiji izradio je skulpturu Zeusa Olimpijskog. Zna se da je Fidija upravljao izradom skulptura na Partenonu. Iako ih sve nije sam izradio, to mu je donijelo vječnu slavu. Oko glavne prostorije pružao se 150 m dugi kameni friz koji je prikazivao svečani ophod prigodom blagdana Panateneia. U povorci atenske žene i djevojke nose novo izvezeni peplos (ženska haljina) na dar božici Ateni, a u pratnji za njima idu gradski službenici, konjanici, mladići sa žrtvenim volom itd. Izvana, na frizu iznad stupova, bile su izrađene 92 metope (oko 120 kvadratnih metara reljefne površine) koje su prikazivale pobjede Atenjana (atenskog junaka Tezeja nad Kentaurima i Amazonkama), a dijelom borbe bogova s gigantima. Na istočnom timpanonu bilo je prikazano: Rođenje Atene (iz Zeuseove glave), a na zapadnom: Pobjeda Atene nad Posejdonom. U cjelini uzeti, ovi skulpturni radovi predstavljaju vrhunac vjerskog i prirodnog prikazvanja ljudi i životinja, golog tijela i odijela, mirnog stava i pokreta. Ipak, Fidija nigdje nije ostao na samom vjernom prenošenju stvarnosti, jer je to uvijek preobražena stvarnost. On je znao izabrati ono što je značajno i bitno, što je plemenito i veliko, i to na neupadan, nenametljiv način izraziti u mramoru. Iz čitavog skulpturnog niza odiše slobodni duh i smisao za ljepotu, religiozno strahopoštovanje pred božanskim i divljenje pred ljudskim vrijednostima.
Za umjetnost 4. vijeka pne. značajna je zamišljenost i težnia grčkog umjetnika za ljupkom ljepotom. Skulpture božanstva nisu više uzvišena nepristupačna bića kako je to bio slučaj u 5. vijeku pne. nego postaju sličniji običnom čovjeku. Osjeća se da je Grčka, odnosno Atena, iscrpljena neprestanim ratovanjima a misaoni razvoj i filozofska kritika više se zanosila rodoljubljem nego narodnom religijom. Klasična skulptura 4. vijeka pne. najbolje se upoznaje preko umjetnosti tri glavna zastupnika toga razdoblja: Praksitel, Skopas i Lizip.
Najveći umjetnik 4. vijeka pne. je Praksitel. Njegova najslavnija skulptura, koja je sačuvana u originalu, je Hermes s malim Dionizom. Umjetnik je prikazao Hermesa posve gola. Da postigne što veći izraz odmaranja, on je nagnuo tijelo da se jednim dijelom oslanja na stranu, pa se njegova os povija u oblik es (slova S) krivulje. Skulptura nije sačuvan u cijelosti pa ne znamo zasigurno što radi Hermes: vjerojatno pokazuje grozd malom Dionisu koji prema njemu pruža rucice da ga dohvati. Najljepši dio skulpture jest Hermesova glava koja se s ljubavlju i zamišljeno okreće prema djetetu. Taj izraz, pun duševnosti, postignut je istaknutim čelom i očima smještenim dublje nego inače u stvarnosti. Kosa je prikazana vanredno prirodna i meko i njezina površina, puna sjene, jako ističe glatkoću kože koja kao da diše. Druga skulpturna djela Prakistela bila su Afrodita Knidska, Apolo Sauroktonso, itd.
Iako Skopas potiče s jednog od jonskih otoka zastupa dorski ideal ljepote. Radio je hram u Tegeji i ukrasio ga reljefima na njegova dva timpanona. Od toga su ostala samo tri ljudske glave i glava vepra. Prema tim ostacima možemo uočiti da je Skopas, prvi među u grčkim umjetnicima, znao na licu izraziti strast I zanos. Za atenski Aeropag (Aresov brežuljak) izradio je dvije pijane Bahantkinje. Od Mauzoleja u Halikarnasu, njegovog najvećeg djela, ostalo je vrlo malo. Ipak možemo istaknuti da je on prvi među Grcima izradio portret barbarinaMauzola. Još su mu sačuvani u kopijama skulpture kao Herkul, Palatinski Apolon, Ares, Nioba i njezine kćeri.
Lizip je bio dvorski skulptor Aleksandra Velikoga i izradio je znatan broj portreta tog vladara. Rodom je s Peloponeza. Radio je većinom u bronci i pretežno muške lipove. Najpoznatiji mu je lik: Apoksiomenos. U starini su slavili njegovu skulpturu koja je prikazivala Zeusa visokog 12 metara, načinjen prema Homerovom pjevanju da se Olimp trese kod Zeus nabere svoje obrve (taj skulptura bila je najveća dok Lizipov učenik Hares nije izradio Rodosova kolosa: Apolona, koji je bio visok 35 metara).
Helenistička skulptura
Gigantomahija (borba protiv Giganata) s Pergamskog oltara iz 190. pne., mramor visina oko 100 cm, Berlin.
Helenizam je opći naziv za one kulture koje su nastale izvan granica grčke države ali pod grčkim utjecajem. Helenistička kultura nastala je poslije smrti Aleksandra Velikoga koji je na Sredozemlje, prednju Aziju i sjeveroistočnu Afriku uveo grčki duh i grčki jezik.
Tri glavna središta helenističke umjetnosti su: Egipat, Antiohija i Rod te Pergam. U Egiptu se za vrijeme helenizma pojavljuju portreti, najčešće vladara a zatim i uglednijih osoba. Ponekad skulptor idealizira lik ali redovito se ide za realističnijim prikazivanjem osobnih crta. Tako je poznat portret Seneke.
Na kopnu Male Azije, posebno u Antiohiji i Rodosu, helenistički skulptori također su nastavili slavu grčke klasike. Možda su najvažnije helenističke skulpture Milonska Venera i Nika sa Samotrake, koje se danas čuvaju u Louvreu. Drugo poznato djelo, pronađeno u Rimu u 16. vijeku je Laokontova skupina.
Iz pergamonske skulpture sačuvani su najreprezentativniji likovi helenističke umjetnosti. Od brončanih skulptura sačuvale su se u Rimu neke mramorne kopije, kao Gal na umoru i Samoubojstvo Gala. Na frizu Zeusova žrtvenika, dugom 120 metara (danas se u muzeju u Berlinu nalazi se rekonstrukcija na koju su montirani originalni reljefi) bila je prikazana Gigantomahija (borba bogova s Gigantima).
