Sindrom kroničnog umora

Sindrom kroničnog umora (SKU) je najčešći naziv[1] za stanje, ili stanja, iscrpljenosti, o kojemu se malo toga zna, i nepoznatog je uzroka. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom umora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom kroničnog umora i imunološke disfunkcije. Simptomi SKU uključuju bolove u mišićima i zglobovima po cijelom tijelu; kognitivne smetnje; kroničnu, ponekad veoma tešku mentalnu i fizičku iscrpljenost, te još neke druge karakteristične simptome koji se jave kod dotad zdrave i aktivne osobe. Umor je čest simptom mnogih bolest, no SKU je multisistemna bolest, i relativno je rijetka. [2] Dijagnoza se postavlja na osnovu većeg broja karakteristika, od kojih je najčešća teška mentalna i fizička iscrpljenost koja se pogoršava naporom, a traje najmanje šest mjeseci. Svi dijagnostički kriteriji zahtijevaju da simptomi nisu uzrokovani ni jednim drugim medicinskim stanjem. Pacijenti koji boluju od SKU mogu se žaliti i na druge simptome [3], kao što su mišićna slabost, kognitivna disfunkcija, imunološku preosjetljivost, ortostatsku netoleranciju (poremećaj autonomnog živčanog sustava koji se javlja kad osoba stoji), probavne smetnje, kliničku depresiju, slab imunološki odgovor, srčane i respiratorne smetnje. Nejasno je jesu li ti simptomi uzrokovani pridruženim bolesnim stanjima, ili pak imaju zajednički uzrok sa SKU.[4] Do potpunog ozdravljenja dolazi u samo 5-10% slučajeva.[5] Smatra se da je incidencija SKU u SAD 4 oboljela na 1000 odraslih.[6]

Iz nepoznatih se razloga SKU javlja najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama života, i to češće kod žena nego kod muškaraca. [7][8] Smatra se da je prevalencija SKU među djecom i adolescentima manja [5], no rezultati istraživanja o toj temi su proturječni. [9] Nema niti jedne medicinske pretrage koja bi bila široko prihvaćena kao dijagnostičko sredstvo za SKU. Iako brojne pretrage mogu donekle pomoći u postavljanju dijagnoze, sama dijagnoza SKU postavlja se isključivanjem svih ostalih dijagnoza, što se temelji pretežno na pacijentovoj povijesti bolesti i kriterijima simptoma.[10] Iako postoji opće slaganje da je SKU prijetnja zdravlju, kvaliteti života i produktivnosti oboljeloga, različite skupine liječnika, istraživača i boraca za prava pacijenata promoviraju različite nomenklature, dijagnostičke kriterije, hipoteze o uzroku, te liječenju; kao rezultat, postoje brojne proturječnosti o raznim aspektima ove bolesti. I sam naziv SKU je kontroverzan, jer, kako vjeruju laička udruženja i stručnjaci koji se bave ovom bolešću, trivijalizira ovu bolest, i zato nastoje promijeniti taj naziv.

Znakovi i simptomi

Početak

Većina slučajeva SKU počinje iznenada, [11] obično praćena bolesnim stanjem nalik gripa, "[4]; češće se javlja zimi,[12][13] znatan broj slučajeva počinje unutar nekoliko mjeseci nakon nekog težeg stresa. [11][14][15] Jedna australska prospektivna studija pokazala je da u skupini ispitanika koje su preboljele infekciju viralnim ili neviralnim patogenom postoji jedna podskupina onih koji udovoljavaju kriterijima za SKU, te su autori studije zaključili da je "postinfektivni SKU valjani model za istraživanje patofizioloških mehanizama koji uzrokuju SKU".[16] Ipak, ni točna prevalencija, niti prave uloge infekcije i stresa u razvoju SKU još uvijek nisu poznate. Dokazani su različiti potencijalni rizični faktori razvoja SKU, no "još uvijek nedostaje konačan dokaz koji bi upotrebljiv kliničarima".[17]

Simptomi

Najčešći dijagnostički kriterij i definicija SKU korište za istraživačke i kliničke svrhe objavio je američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC).[3] The CDC definition of CFS requires two criteria be fulfilled:[18]

  1. Nova pojava (a ne cjeloživotna)neobjašnjivog, prezistentnog tjelesnog umora neovisnog o naporu, koji se odmorom ne popravlja bitno, te koji uzrokuje znatno smanjenje ranije razine aktivnosti.
  2. Četiri ili više sljedećih simptoma u trajanju od šest mjeseci ili dulje:
  • Oštećeno [pamćenje]] ili koncentracija
  • opće loše osjećanje ("malaise") nakon napora, pri čemu fizički ili mentalni napori uzrokuju "ekstremnu, produženu iscrpljenost i loše osjećanje"
  • San koji ne donosi odmor niti osvježenje
  • Mišićna bol (mialgija)
  • Bol u više zgolobova (artralgija)
  • Glavobolja nove vrste ili jačeg intenziteta
  • Upale grla, česte ili ponavljajuće
  • Bolno osjetljivi limfni čvorovi (na vratu ili pod pazuhom)

Kad se simptomi mogu pripisati drugim stanjima i bolestima, dijagnoza SKU se isključuje. CDC posebno navodi nekoliko bolesti čiji simptomi podsjećaju na SKU: "mononukleoza, borelioza (Lymeova bolest), lupus, multipla skleroza, fibromialgija, primarni poremećaji spavanja, jaka pretilost i teški depresivni poremećaji. Također, neželjeni učinci nekih lijekova mogu nalikovati na SKU."[18]

Razine aktivnosti

Pacijenti se žale na teško smanjenje razine tjelesne aktivnosti [19], s posljedičnom onesposobljenošću poput drugih medicinskih stanja praćenih umorom [20], kao što su: multipla skleroza, kasni stadij AIDS-a, lupus eritematozus, reumatoidni artritis, srčana bolest, završni stadij zatajenja bubrega, kronična opstruktivna bolest pluća, te učinci kemoterapije.[21] Težina simptoma i onesposobljenosti jednaka je u oba spola[22]; u svih oboljelih javlja se jaka, onesposobljavajuća kronična bol,[23], no funkcionalni kapacitet oboljelih od SKU veoma se razlikuje od osobe do osobe.[24] Dok neki bolesnici vode relativno normalne živote, ostali su posve vezani uz krevet i nesposobni da brinu za sebe. Više od polovice oboljelih nesposobno je za rad, a gotovo dvije trećine zbog svoje bolesti ima smanjenu radnu sposobnost. Više od polovice oboljelih je na bolovanju, a manje od petine radi puno radno vrijeme. [10]

Mehanizam

Mehanizmi i patogeneza SKU su nepoznati.[5] rađena su istraživanja i ispitivane hipoteze o biomedicinskim i epidemiološkim karakteristikama bolesti, uključivo oksidativni stres, genetsku predispoziciju,[25] infekciju virusima i patogenim bakterijama, abnormalnost hipotalamo-hipofizno-adrenalne osovine (iako nije jasno je li ona uzrok ili posljedica SKU), autoimunitet, imunološku disfunkciju, kao i mentalne i psihosocijalne činioce koji bi mogli uzrokovati ili doprinositi ovoj bolesti.[26] Neki oboljeli od SKU žestoko odbacuju bilo kakav utjecaj psiholoških činilaca i čvrsto vjeruju da njihovo stanje ima isključivo fizički uzrok.[27]

Psihološki činioci

Moguća uloga psiholoških činilaca u SKU je i nejasna, i prijeporna. U preglednom članku Prinsa i sur. tvrdi se da se SKU održava do u beskraj upravo time što se pacijenti fiksiraju na fizički uzrok svoje bolesti ili simptoma. U istom se članku citira istraživanje koje ukazuje da nedostatak podrške ili podupiranja bolesničkog ponašanja od strane bolesnikove socijalne mreže može kod nekih skupina oboljelih od SKU biti udruženo sa usporenim oporavkom.[28]

Iako su neurotičnost, introvertnost i ekstrovertnost ranije bili navođeni kao rizični činioci za razvoj SKU,[28] sistematsko istraživanje karakternih činilaca urodilo je zaključkom da, iako se čini da karakter često igra ulogu u SKU, teško je izvući opće zaključke ili potvrdu da veza između karakternih crta i SKU zaista postoji .[29] Uopće, nije dokazan niti jedan klinički koristan rizični činilac.[17]

Klasifikacija

Glavni članak: Klinički opisi sindroma kroničnog umora

Budući da ne postoje nikakve medicinske pretrage niti fizički znakovi na osnovu kojih bi se postavila dijagnoza SKU,[5] pretrage se koriste samo da bi se isključili drugi mogući uzroci simptoma.[30] Najčešće i najšire korišten [3] klinički i istraživački opis SKU jest CDC definition objavljena 1994.[30] Definicija koju je dao CDC 1994. godine, također poznata i kao Fukudina definicija (prema prvom autoru izvještaja), temeljena je na Holmesovom ili CDC 1988 sistemu bodovanja.[31] Kriteriji iz 1994. zahtijevaju postojanje samo četiri simptoma uz postojanje umora, dok su kriteriji iz 1988. zahtijevali šest do osam simptoma.[32]

Ostale važnije definicije SKU:

  • Oksfordski kriteriji (1991)[33]
  • Kanadska definicija mijalgičnog encefalomijelitisa/SKU iz 2003. godine[34] razvijena je "u pokušaju da se isključe psihijatrijski slučajevi."[28] Ova definicijazahtijeva postojanje simptoma iz bar jedne kategorije autonomnih, neuroendokrinih ili imunoloških simptoma. Liječnici britanskog Nacionalnog zdravstvenog sustava (National Health Service) protive se upotrebi ove definicije slučajeva, budući da bi se primjenom zahtjeva za ovim dodatnim simptomima/znakovima moglo izostaviti neke pacijente;[32] osim toga, ti kriteriji nisu provjereni za istraživačke svrhe.[35]

Korištenje različitih definicija može utjecati na odabir tipova pacijenata,[36] a postoji i istraživanje koje sugerira da podtipovi pacijenata oboljelih od SKU zaista postoje.[37][38][39][40] Kliničkre smjernice, kojima je cilj unaprijediti dijagnostiku, postupke i liječenje, općenito se temelje na opisima slučajeva. Smjernice s obično izrađuju na nacionalnim ili internacionalnim razinama, a obično to čine medicinska udruženja ili državna tijela nakon što su smjernice provjerene i dokazane kao valjane, te obično sadrže i sažetak izjava o konsenzusu. Primjer za to je smjernica koju je za National Health Service u Engleskoj i Walesu 2007. godine donio Nacionalni institut za zdravstvo i kliničku izvrsnost (National Institute for Health and Clinical Excellence, skraćeno NICE).[32]

Liječenje

Glavni članak: Liječenje sindroma kroničnog umora

Mnogi pacijenti se čak ni uz liječenje nikad ne oporave sasvim od SKU, osim toga, nema univerzalno djelotvornog načina liječenja.[41] Kao metode liječenja preporučaju se dijete odnosno nutricionistika, fizioterapija, dijetarni suplementi, antidepresivi, analgetici, hodanje, te komplementarna i alternativna medicina, no jedine metode sa znanstveno dokazanom djelotvornošću jesu kognitivna bihevioralna terapija i terapija doziranim vježbanjem.[3] Ove dvije metode pokazale su se djelotvornima u nekoliko randomiziranih kontroliranih istraživanja.[28][42][43][44] Budući da klinička istraživanja zahtijevaju da pacijenti posjećuju kliniku, moguće je da su teški pacijenti time isključeni iz istraživanja.[42]

Kognitivna bihevioralna terapija

Kognitivna bihevioralna terapija (KBT), je oblik psihološke terapije, umjereno djelotvorne kod SKU.[45] Budući da je uzrok, ili uzroci, SKU nepoznati, KBT nastoji pomoći pacijentima da razumiju svoje individualne simptome i uvjerenja, te da razviju djelotvorne strategije kojima bi poboljšali svoje funkcioniranje u svakodnevnici.[46] Vincent Deary, istraživač SKU, vjeruje da KBT model medicinski neobjašnjenih tjelesnih simptoma ima heurističkuvrijednost u stvaranju simptoma u stanjima poput SKU.[47]

Cochrane Library metaanaliza 15 randomiziranih, kontroliranih istraživana KBT sa ukupno 1043 ispitanika zaključila je da KBT djelotvorno smanjuje simptome umora. Uspoređujući KBT i "običnu njegu", četiri istraživanja obuhvaćena ovom metaanalizom pokazala su da je KBT djelotvornija ((40% nasuprot 26%). U tri istraživanja se KBT pokazala boljom od ostalih oblika psihološke terapije (48% nasuprot 27%). Povoljni učinci mogu po završetku terapije nestati; autori metaanalize pišu da "je temelj dokaza djelotvornosti po završetku terapije ograničen na mali broj istraživanja s nekonzistentnim nalazima", te preporučuju daljnja istraživanja.[48] Druga nedavna metaanaliza pronašla je da se poboljšanja u randomiziranim kontroliranim istraživanjima kreću od 33% do 73%.[45] Jedna studija kohorte od 96 pacijenata sugerira da KBT može olakšati potpun oporavak nekih pacijenata, od kojih 69% više nije zadovoljavalo CDC kriterije za dijagnozu SKU, a 23% je sebe smatralo "potpuno oporavljenima".[49]

Terapija doziranim vježbanjem

Više od polovice istraživanih pacijenata sa SKU osjećalo je poboljšanje usljed terapije doziranim vježbanjem, jednim oblikom fizikalne terapije.[28] Meta-analiza većeg broja randomiziranih kontroliranih istraživanja terapije vježbanjem kod pacijenata sa SKU pokazala se djelotvornijom za simptome umora od kontrolne skupine.[42][50] Neke organizacije pacijenata pobijaju vrijednost rezultata istraživanja liječenja vježbanjem.[51]

Ostalo

Predlagani su razni drugi načini liječenja SKU, no njihova djelotvornost nije potvrđena.[28] Lijekovi od kojih se očekivala djelotvornost u smanjivanju poremećaja uzrokovanih stresom su antidepresivi i imunomodulatori.[52] Mnogi pacijenti sa SKU su preosjetljivi na lijekove, osobito na sedative, dok neki pate do preosjetljivosti na hranu i kemijske tvari.[53]

Pacijenti sa SKU u usporedbi s oboljelima od drugih bolesti imaju vrlo slab odgovor na placebo, što je možda uzrokovano njihovim izmijenjenim psihijatrijskim i psihološkim očekivanjima u vezi njihove bolesti.[27]

Prognoza

Oporavak

Sistematski pregledni rad koji je obuhvatio 14 istraživanja ishoda neliječenih bolesnika sa SKU otkrila je da je "medijan stope potpunog oporavka 5% (raspon, 0–31%), te da je medijan proporcije pacijenata kod kojih je došlo do poboljšanja 39.5% (raspon, 8–63%). Stopa povratka na posao je u tri obuhvaćene studije ishoda bila od 8 do 30%." .... " U pet studija se tokom radoblja praćenja pogoršanje simptoma javilo u 5 do 20% pacijenata." Dobar je ishod bio udružen s blažim umorom u vrijeme početka istraživanja, osjećajem kontrole nad svojim simptomima, i nepripisivanju bolesti tjelesnim uzrocima.[54] Drugi je pregledni rad otkrio da djeca imaju bolju prognozu od odraslih, te da se tokom razdoblja praćenja oporavilo 54–94% djece, u usporedbi s 10% odraslih koji su se vratili na razinu funkcioniranja od prije bolesti.[55] Prema CDC, kašnjenje s dijagnozom i počinjanjem liječenja može smanjiti šansu za oporavak.[56]

Smrti

Veza SKU i smrtnosti je nejasna. Sistematski pregledni radkoji je obuhvatio 14 istraživanja ishoda neliječenih bolesnika sa SKU zabilježio je 8 smrti, od kojih dvije nisu bile u vezi sa SKU, jedan ispitanik počinio je samoubojstvo, a okolnosti smrti ostale petorice ostale su nejasne.[54] Do danas su provedene dvije studije o očekivanom trajanju života oboljelih od SKU. Preliminarna studija članova grupa za samopomoć oboljelih od SKU izvijestila je o većoj vjerojatnosti umiranja u ranijoj dobi od karcinoma i samoubojstva,[57] dok je druga studija mnogo s mnogo većim brojem ispitanika i duljim periodom praćenja otkrila da se stopa smrtnosti oboljelih od SKU ne razlikuje od one u opće populacije u SAD.[58]

Epidemiologija

Budući da postoje brojne definicije SKU, procjene prevalencije veoma variraju. Studije u SAD govore o prevalenciji od 75 do 420 slučajeva SKU na 100,000 odraslih. CDC pak navodi da od SKU boluje više od milijun Amerikanaca, te da je približno 80% slučajeva nedijagnosticirano.[5] Čini se da su ovoj bolesti podložne sve etničke i rasne skupine, te da su skupine s nižim pihodima nešto sklonije pojavi SKU.[8] Žene obolijevaju češće, te čine 60 do 85% od ukupnog broja slučajeva; ipak, postoje naznake da je prevalencija među muškarcima niža zbog neprijavljivanja slučajeva. Bolest je češća kod ljudi u dobi od 40 do 59 godina. Krvni srodnici ljudi koji boluju od SKU imaj veću vjerojatnost da i sami obole.[8][59] Nema dokaza da je SKU zarazna bolest, iako je ustanovljena kod više članova iste obitelji; vjeruje se da je uzrok tome genetska veza, no potrebna su daljnja istraživanja da bi se ova pretpostavka potvrdila.[60]

Slične bolesti i bolesti iz istog spektra

Neke bolesti se značajno preklapaju sa SKU. Poremećaji štitnjače, anemija i dijabetes su samo neke od bolesti koje valja isključiti kod pacijenta kod kojega se sumnja na SKU.[30][32][61]

Osobe s fibromialgijom pate od mišićnih boli i poremećaja spavanja. Umor i mišićna bol često se javljaju kao u početnim fazama raznih nasljednih bolesti mišića, a također i u nekim autoimunim, endokrinološkim i metaboličkim sindromima; kako kod njih nema očitih biokemijskih/metaboličkih poremećaja niti neuroloških simptoma, smetnje se kod takvih bolesnika često pripisuju SKU ili fibromialgiji.[nedostaje referenca] Višestruka kemijska preosjetljivost, sindrom zaljevskog rata, te post-polio sindrom imaju simptome slične onima u SKU,[62][63] a za ovaj potonji se teoretizira da ima zajedničku patofiziološku osnovu sa SKU.[63]

Iako post-Lyme sindrom i SKU imaju mnoge iste karakteristike/simptome, jedna je studija pokazala da pacijenti s post-Lyme sindromom imaju više kognitivnih smetnji, a pacijenti sa SKU imaju više simptoma nalik gripi.[64]

Studija iz 2006. godine pokazala je da nedostaje literature na osnovu koje bi se ustanovila jasna razlika između nediferenciranih somatoformnih poremećaja i SKU. Autor studije tvrdi da je iskustvo umora kao potpuno tjelesno, a ne mentalno, sadržano u definiciji somatomorfnog poremećaja, dok to nije slučaj sa SKU.[65] Dijagnoza histerije nije prvenstveno dijagnoza na osnovu isključivanja drugih stanja i poremećaja, već zahtijeva zadovoljavanje kriterija na osnovu postizanja primarnog i sekundarnog dobitka iz bolesti.[66] Primarna deprfesijamože se diferencijalno dijagnostički isključiti na osnovu nepostojanja anhedonije i la belle indifference, varijabilnosti (labilnosti) raspoloženja, te prisutnosti senzornih fenomena i tjelesnih znakova kao što su ataksija, mioklonus, te, što je najvažnije, netolerancije vježbanja praćene parezom, općim lošim osjećanjem (malaise) i općom deterioracijom.[nedostaje referenca] Osjećaj potištenosti je također i veoma ućestala reakcijana gubitke uzrokovane kroničnom bolešću[67], što u nekim slučajevima može prerasti u komorbidnu situacionu depresiju.

Komorbiditet

Mnogi pacijenti oboljeli od SKU imaju, ili se čini da imaju, i druge medicinske probleme ili srodne dijagnoze. Česta je komorbidna fibromialgija, no samo pacijenti s fibromialgijom pokazuju abnormalne odgovore na bol.[68] Fibromialgija se pojavljuje kod velikog postotka oboljelih do SKU u vremenu od pojave do druge godine trajanja SKU, pa neki isstraživači sugeriraju da su fibromialgija i SKU srodne bolesti.[69] Kako je već spomenuto, mnogi bolesnici sa SKU također imaju i druge smetnje kao što su sindrom iritabilnog crijeva, bol u temporomandibularnom zglobu, glavobolju uključivo i migrenu, te druge oblike mialgije. Oboljeli od SKU imaju značajno veću učestalost poremećaja raspoloženja nego opća populacija.[70] U usporedbi s populacijom koja ne osjeća umor, muški bolesnici sa SKU imaju veću učestalost stanja poznatog kao sindrom kronične boli u zdjelici (CP/CPPS), a žene oboljele od SKU imaju veću učestalost kronične boli u zdjelici.[71] SKU je značajno češći kod žena s endometriozom negoli u općoj ženskoj populaciji u SAD.[72]

Povijest

Glavni članak: Povijest sindroma kroničnog umora

Godine 1934. je u Okružnoj bolnici Los Angelesa zabilježena epidemija stanja koje je tad nazvano "atipični poliomijelitis". Stanje je bilo veoma nalik na ono koje se danas naziva SKU, tad je smatrano oblikom poliomijelitisa, a zahvatilo je velik broj medicinskih sestara i liječnika.[73] Godine 1955. u londonskoj Royal Free Hospital izbila je još jedna epidemija koja je pretežno zahvatila medicinsko osoblje. Također je nalikovala na SKU, a nazvana je Royal Free disease (bolest bolnice "Royal Freee") i benigni mialgički encefalomijelitis. Opisali su je Achenson, Ramsay i drugi.[74] Godine 1969. benigni mialgički encefalomijelitis je po prvi put uvršten u Međunarodnu klasifikaciju bolesti, i to u skupinu Bolesti živčanog sustava.[75]

Naziv sindroma kroničnog umora predložen je 1988. godine u članku "Sindrom kroničnog umora: radna definicija", (Holmes definition), kao zamjena za sindrom kronične Epstein-Barr viroze. Ova radna definicija bolesti publicirana je nakon što su epidemiolozi američkog Centers for Disease Control and Prevention ispitali pacijente zahvaćene epidemijom na području jezera Tahoe.[31][76][77] Godine 2006. je američki CDC otpočeo s programom informiranja široke javnosti o sindromu kroničnog umora.[5]

Društvo i kultura

Socijalni aspekti

Mnogi oboljeli od SKU žale se da dijagnoza ove bolesti sa sobom povlači značajnu socijalna stigma, te da ih se često smatra simulantima, hipohondrima, fobija, da "traže pažnju". Budući da ne postoji niti jedna medicinska pretraga kojom se može dijagnosticirati SKU, smatra se da je lako simulirati simptome nalik SKU radi pribavljanja financijske, socijalne ili emocionalne dobiti.[78][79] Oboljeli od SKU argumentiraju da su korist od naknada za bolovanje odnosno invalidnina mnogo skromnije nego što se misli, i da bi oboljeli od SKU mnogo radije bili zdravi i nezavisni. Australske kliničke smjernice za SKU iz 2002. navode: "U odsutnosti dokaza da se radi o simuliranju, valja izbjegavati sumnjičenja o podsvijesnoj motivaciji; psihoanalitički koncept "sekundarne dobiti" je u medikolegalnim krugovima prečesto zlorabljen, i nema čvrstu empirijsku podlogu".[80]

Jedna je studija pokazala da oboljeli od SKU trpe težak psihosocijalni teret.[81] U jednoj drugoj studiji koju je provelo britansko udruženje pacijenata na 2338 ispitanika pokazalo je da upravo bolesnici s najtežim simptomima često dobivaju najmanje potpore od zdravstvenih i socijalnih službi.[82] Također je dokazano da oboljeli od SKU dobivaju manje socijalne potpore nego pacijenti izliječeni od karcinoma ili pak zdravi ispitanici iz kontrolne skupine, što može perpetuirati težinu umora i funkcionalnu onesposobljenost u SKU.[83] Istraživanje koje je proveo Thymes Trust otkrilo je da djeca oboljela od SKU često tvrde kako se bore za priznavanje svojih potreba i/ili osjećaju da ih zdravstveno i nastavno osoblje zlostavlja.[84] Nedorečenost SKU kao medicinskog stanja uzrokuje jak osjećaj stigmatiziranosti.[85] Druga studija sugerira da, iako nema spolne razlike u simptomima SKU, muškarci i žene različito percipiraju svoju bolest, a zdravstveni radnici tretiraju ih na različite načine.[86] Anksioznost i depresija česta su posljedica emocionalnih, socijalnih i financijskih kriza uzrokovanih sindromom kroničnog umora; analiza podataka o smrti oboljelih od SKU pokazala je da je samoubojstvo jedan od tri najčešća uzroka smrti, te da je prosječna dob samoubojica sa SKU mnogo niža od prosječne dobi samoubojica iz ostale populacije.[57]

Odnosi liječnik - pacijent

U početku mnogi liječnici nisu priznavali SKU kao realno postojeće medicinsko stanje, niti je postojalo slaganje kolika je prevalencija SKU.[87][88] Bilo je mnogo neslaganja u pogledu vjerojatnih uzroka, dijagnostike i liječenja te bolesti.[89][90][91][92][93] Kontekst u kojem se pobija postojanje ove bolesti može teško pogoditi oboljele od SKU, oštetiti odnos liječnika i pacijenta, liječnikovo pouzdanje da je ustanju dijagnosticirati i liječiti, sposobnost da s pacijentom razgovara o toj bolesti, te potaknuti bolna pitanja o odšteti, bolovanju, krivici.[94] Etiologija SKU nije poznata, i u stručnoj javnosti vladaju velike podjele oko toga treba li financiranje istraživanja i liječenje SKU usmjeriti na fiziološke, psihološke ili psihosocijalne aspekte SKU. Podjela je osobito duboka između pacijenata, te zagovornika psihološkog i psihosocijalnog liječenja u Velikoj Britaniji.[93] Oboljeli od SKU žale se kako moraju voditi tešku borbu za zdravstvenu pomoć i zakonsko priznavanje, a sve zbog birokratskog nijekanja ove bolesti zato što joj je etiologija nepoznata. Neslaganja o tome kako bi se zdravstveni sustav trebao postaviit prema ovoj bolesti uzrokovalo je dugotrajan i skup sukob svih umiješanih.[88][95]

Naziv

Odabir naziva za sindrom kroničnog umora bio je velik problem budući da nema suglasja između kliničke, istraživačke i bolesničke zajednice o karakteristikama i uzrocima ove bolesti. Različiti autoriteti za ovu bolest smatraju da je SKU bolest središnjeg živčanog sustava, infektivna ili post-infektivna bolest; kardiovaskularni, imunološki ili psihijatrijski poremećaj; smatraju i da SKU može biti ne samo jedan homogeni poremećaj sa širokim spektrom kliničkih slika, već i grupa različitih poremećaja koji imaju iste kliničke karakteristike.

Različite zajednice su u razna vremena nazivale ovu bolest veoma različito. Osim naziva "sindrom kroničnog umora", korišteni su i nazivi: Akureyrijeva bolest, benigni mijalgički encefalomijelitis, sindrom imunološke disfunkcije s kroničnim umorom, kronična infektivna mononukleoza, epidemijski mijalgički encefalomijelitis, epidemijska neuromijastenija, islandska bolest, mijalgički encefaltis, mijalgička ecefalopatija, postviralni sindrom kroničnog umora, raphe nucleus encefalopatija, bolest bolnice Royal Free, Tapanui grpipa, japijevska gripa ("yuppie flu", naziv se danas smatra pogrdnim).[96][97] Mnogi vjeruju da bi naziv koji zvuči više medicinski, poput naziva "sindrom imunološke disfunkcije s kroničnim umorom" (CFIDS, "chronic fatigue immune dysfunction syndrome" ), ili pak "mijalgički encefaltis", u javnosti poboljšao percepciju ove bolesti,[98] jer smatraju da naziv SKU trivijalizira ovu bolest i onemogućava da je se shvati kao ozbiljan zdravstveni problem.[99][100]

Istraživači dovode u pitanje preciznost naziva "mijalgički encefaltis" budući da "nema jasnih patoloških promjena ni u mišićima, niti u središnjem živčanom sustavu".[1][101] Zbog toga su 1996. godine britanska Kraljevska udruženja liječnika, psihijatara i liječnika opće medicine (Royal Colleges of Physicians, Psychiatrists and General Practitioners) preporučila korištenje naziva "sindrom kroničnog umora", a ne "mijalgički encefalomijelitis".[1][102] Ta je preporuka uvažena samo donekle, i doživjela je teške kritike zato što nije uvažila gledišta oboljelih. U jednom komentaru u Lancetu 2002. godine citirano je istraživanje "Radne grupe za sindrom kroničnog umora/mijalgički encefalomijelitis"[103] uz objašnjenje kako činjenica da se za ovu bolest koriste oba naziva simbolizira poštovanje za razičita stanovišta o njoj, uz istovremeno priznavanje da i dalje nema konsenzusa o nazivu koji bi bio svima prihvatljiv.[104]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Evangard B, Schacterie R.S., Komaroff A. L. (1999). „Chronic fatigue syndrome: new insights and old ignorance”. Journal of Internal Medicine Nov;246 (5): 455–469. DOI:10.1046/j.1365-2796.1999.00513.x. PMID 10583715. Pristupljeno 2008-11-03. [mrtav link]
  2. ↑ Ranjith G (2005). „Epidemiology of chronic fatigue syndrome.”. Occup Med (Lond) 55 (1): 13–29. DOI:10.1093/occmed/kqi012. PMID 15699086. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Wyller VB (2007). „The chronic fatigue syndrome--an update”. Acta neurologica Scandinavica. Supplementum 187: 7–14. DOI:10.1111/j.1600-0404.2007.00840.x. PMID 17419822. 
  4. ↑ 4,0 4,1 Afari N, Buchwald D (2003). „Chronic fatigue syndrome: a review”. Am J Psychiatr 160 (2): 221–36. DOI:10.1176/appi.ajp.160.2.221. PMID 12562565. Arhivirano iz originala na datum 2011-06-12. Pristupljeno 2009-07-29. 
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 „Chronic Fatigue Syndrome Basic Facts” (htm). Centers for Disease Control and Prevention. 9. 05. 2006.. Pristupljeno 07. 02. 2008. 
  6. ↑ Jason LA et al. (1999). „A community-based study of chronic fatigue syndrome”. Arch. Intern. Med. 159 (18): 2129–37. DOI:10.1001/archinte.159.18.2129. PMID 10527290. 
  7. ↑ Gallagher AM, Thomas JM, Hamilton WT, White PD (2004). „Incidence of fatigue symptoms and diagnoses presenting in UK primary care from 1990 to 2001”. J R Soc Med 97 (12): 571–5. DOI:10.1258/jrsm.97.12.571. PMID 15574853. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 „Chronic Fatigue Syndrome Who's at risk?”. Centers for Disease Control and Prevention. 10. 03. 2006.. Pristupljeno 07. 02. 2008. 
  9. ↑ Farmer A, Fowler T, Scourfield J, Thapar A (June 2004). „Prevalence of chronic disabling fatigue in children and adolescents”. Br J Psychiatry 184: 477–81. DOI:10.1192/bjp.184.6.477. PMID 15172940. 
  10. ↑ 10,0 10,1 Ross SD, Estok RP, Frame D, Stone LR, Ludensky V, Levine CB (2004). „Disability and chronic fatigue syndrome: a focus on function.”. Arch Intern Med 164 (10): 1098–107. DOI:10.1001/archinte.164.10.1098. PMID 15159267. 
  11. ↑ 11,0 11,1 Salit IE (1997). „Precipitating factors for the chronic fatigue syndrome.”. J Psychiatr Res 31 (1): 59–65. DOI:10.1016/S0022-3956(96)00050-7. PMID 9201648. 
  12. ↑ Jason LA, Taylor RR, Carrico AW (2001). „A community-based study of seasonal variation in the onset of chronic fatigue syndrome and idiopathic chronic fatigue.”. Chronobiol Int 18 (2): 315–9. DOI:10.1081/CBI-100103194. PMID 11379670. 
  13. ↑ Zhang QW, Natelson BH, Ottenweller JE, Servatius RJ, Nelson JJ, De Luca J, Tiersky L, Lange G (2000). „Chronic fatigue syndrome beginning suddenly occurs seasonally over the year.”. Chronobiol Int 17 (1): 95–9. DOI:10.1081/CBI-100101035. PMID 10672437. 
  14. ↑ Hatcher S, House A (2003). „Life events, difficulties and dilemmas in the onset of chronic fatigue syndrome: a case-control study.” (PDF). Psychol Med 33 (7): 1185–92. DOI:10.1017/S0033291703008274. PMID 14580073. 
  15. ↑ Theorell T, Blomkvist V, Lindh G, Evengard B. „Critical life events, infections, and symptoms during the year preceding chronic fatigue syndrome (CFS): an examination of CFS patients and subjects with a nonspecific life crisis.”. Psychosom Med. 61 (3): 304–10. PMID 10367610. 
  16. ↑ Hickie I, Davenport T, Wakefield D, et al (2006). „Post-infective and chronic fatigue syndromes precipitated by viral and non-viral pathogens: prospective cohort study”. BMJ 333 (7568): 575. DOI:10.1136/bmj.38933.585764.AE. PMID 16950834. 
  17. ↑ 17,0 17,1 Hempel S, Chambers D, Bagnall AM, Forbes C (July 2008). „Risk factors for chronic fatigue syndrome/myalgic encephalomyelitis: a systematic scoping review of multiple predictor studies.”. Psychol Med 38 (7): 915-26. PMID 17892624. 
  18. ↑ 18,0 18,1 „Chronic Fatigue Syndrome: Diagnosing CFS”. CDC. 03. 05. 2006.. Pristupljeno 22. 01. 2009. 
  19. ↑ McCully KK, Sisto SA, Natelson BH (1996). „Use of exercise for treatment of chronic fatigue syndrome.”. Sports Med 21 (1): 35–48. DOI:10.2165/00007256-199621010-00004. PMID 8771284. 
  20. ↑ Solomon L, Nisenbaum R, Reyes M, Papanicolaou DA, Reeves WC (2003). „Functional status of persons with chronic fatigue syndrome in the Wichita, Kansas, population.”. Health Qual Life Outcomes 1 (1): 48–58. DOI:10.1186/1477-7525-1-48. PMID 14577835.  PMC 239865
  21. ↑ „Chronic Fatigue Syndrome: Clinical Course”. Centers for Disease Control and Prevention. 09. 05. 2006.. Pristupljeno 15. 01. 2009. 
  22. ↑ Ho-Yen DO, McNamara I (1991). „General practitioners' experience of the chronic fatigue syndrome”. Br J Gen Pract 41 (349): 324–6. PMID 1777276. 
  23. ↑ Meeus M, Nijs J, Meirleir KD (2007). „Chronic musculoskeletal pain in patients with the chronic fatigue syndrome: A systematic review.”. Eur J Pain 11 (4): 377–386. DOI:10.1016/j.ejpain.2006.06.005. PMID 16843021. 
  24. ↑ Vanness JM, Snell CR, Strayer DR, Dempsey L 4th, Stevens SR (2003). „Subclassifying chronic fatigue syndrome through exercise testing.”. Med Sci Sports Exerc 35 (6): 908–13. DOI:10.1249/01.MSS.0000069510.58763.E8. PMID 12783037. 
  25. ↑ Sanders P, Korf J (2007). „Neuroaetiology of chronic fatigue syndrome: An overview”. World J Biol Psychiatry 9: 1–7. DOI:10.1080/15622970701310971. PMID 17853290. 
  26. ↑ Vercoulen JH, Swanink CM, Galama JM, et al (1998). „The persistence of fatigue in chronic fatigue syndrome and multiple sclerosis: development of a model”. J Psychosom Res 45 (6): 507–17. DOI:10.1016/S0022-3999(98)00023-3. PMID 9859853. 
  27. ↑ 27,0 27,1 Cho HJ, Hotopf M, Wessely S (2005). „The placebo response in the treatment of chronic fatigue syndrome: a systematic fatigue syndrome (CFS) or myalgic encephalomyelitis (ME)”. Psychosom Med 67 (2): 301–13. DOI:10.1097/01.psy.0000156969.76986.e0. PMID 15784798. Pristupljeno 2008-12-12. 
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 28,5 Prins JB, van der Meer JW, Bleijenberg G (2006). „Chronic fatigue syndrome”. Lancet 367 (9507): 346–55. DOI:10.1016/S0140-6736(06)68073-2. PMID 16443043. 
  29. ↑ van Geelen SM, Sinnema G, Hermans HJ, Kuis W (January 2007). „Personality and chronic fatigue syndrome: Methodological and conceptual issues.”. Clin Psychol Rev. DOI:10.1016/j.cpr.2007.01.010. PMID 17350740. 
  30. ↑ 30,0 30,1 30,2 Fukuda K, Straus S, Hickie I, Sharpe M, Dobbins J, Komaroff A (Dec 1994). „The chronic fatigue syndrome: a comprehensive approach to its definition and study. International Chronic Fatigue Syndrome Study Group.”. Ann Intern Med 121 (12): 953–9. PMID 7978722. 
  31. ↑ 31,0 31,1 Holmes G, Kaplan J, Gantz N, Komaroff A, Schonberger L, Straus S, Jones J, Dubois R, Cunningham-Rundles C, Pahwa S (1988). „Chronic fatigue syndrome: a working case definition,”. Ann Intern Med 108 (3): 387–9. PMID 2829679.  Details Arhivirano 2009-11-29 na Wayback Machine-u
  32. ↑ 32,0 32,1 32,2 32,3 Guideline 53: Chronic fatigue syndrome/myalgic encephalomyelitis (or encephalopathy). London: = National Institute for Health and Clinical Excellence. 2007. ISBN 1846294533. 
  33. ↑ Sharpe M, Archard L, Banatvala J, Borysiewicz L, Clare A, David A, Edwards R, Hawton K, Lambert H, Lane R (1991). „A report--chronic fatigue syndrome: guidelines for research”. J R Soc Med 84 (2): 118–21. PMID 1999813.  PMC 1293107 Synopsis by Oxford criteria for the diagnosis of chronic fatigue syndrome at GPnotebook)
  34. ↑ Carruthers BM, et al. (2003). „Myalgic encephalomyalitis/chronic fatigue syndrome: Clinical working definition, diagnostic and treatment protocols” (PDF). Journal of Chronic Fatigue Syndrome 11 (1): 7–36. DOI:10.1300/J092v11n01_02. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-16. Pristupljeno 2009-07-29. 
  35. ↑ Wearden AJ, Riste L, Dowrick C, Chew-Graham C, Bentall RP, Morriss RK, Peters S, Dunn G, Richardson G, Lovell K, Powell P (2006). „Fatigue Intervention by Nurses Evaluation - The FINE Trial. A randomised controlled trial of nurse led self-help treatment for patients in primary care with chronic fatigue syndrome: study protocol”. BMC Med 4 (9): 9. DOI:10.1186/1741-7015-4-9. PMID 16603058. 
  36. ↑ Reeves WC, Lloyd A, Vernon SD, Klimas N, Jason LA, Bleijenberg G, Evengard B, White PD, Nisenbaum R, Unger ER (2003). „Identification of ambiguities in the 1994 chronic fatigue syndrome research case definition and recommendations for resolution.”. BMC Health Serv Res 3 (1): 25. DOI:10.1186/1472-6963-3-25. PMID 14702202. 
  37. ↑ Jason LA, Corradi K, Torres-Harding S, Taylor RR, King C (2005). „Chronic fatigue syndrome: the need for subtypes.”. Neuropsychol Rev 15 (1): 29–58. DOI:10.1007/s11065-005-3588-2. PMID 15929497. 
  38. ↑ Whistler T, Unger ER, Nisenbaum R, Vernon SD (December 2003). „Integration of gene expression, clinical, and epidemiologic data to characterize Chronic Fatigue Syndrome”. J Transl Med 1 (1): 10. DOI:10.1186/1479-5876-1-10. PMC 305360. PMID 14641939. 
  39. ↑ Kennedy G, Abbot NC, Spence V, Underwood C, Belch JJ (February 2004). „The specificity of the CDC-1994 criteria for chronic fatigue syndrome: comparison of health status in three groups of patients who fulfill the criteria”. Ann Epidemiol 14 (2): 95–100. DOI:10.1016/j.annepidem.2003.10.004. PMID 15018881. 
  40. ↑ Aslakson E, Vollmer-Conna U, White PD (April 2006). „The validity of an empirical delineation of heterogeneity in chronic unexplained fatigue”. Pharmacogenomics 7 (3): 365–73. DOI:10.2217/14622416.7.3.365. PMID 16610947. 
  41. ↑ Rimes KA, Chalder T. (2005). „Treatments for chronic fatigue syndrome.”. Occupational Medicine 55 (1): 32–39. DOI:10.1093/occmed/kqi015. PMID 15699088. 
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 Chambers D, Bagnall AM, Hempel S, Forbes C (2006). „Interventions for the treatment, management and rehabilitation of patients with chronic fatigue syndrome/myalgic encephalomyelitis: an updated systematic review”. Journal of the Royal Society of Medicine 99 (10): 506–20. DOI:10.1258/jrsm.99.10.506. PMID 17021301. 
  43. ↑ Raine R, Haines A, Sensky T, Hutchings A, Larkin K, Black N (2002). „Systematic review of mental health interventions for patients with common somatic symptoms: can research evidence from secondary care be extrapolated to primary care?”. BMJ 325 (7372): 1082. DOI:10.1136/bmj.325.7372.1082. PMID 12424170. 
  44. ↑ Reid S, Chalder T, Cleare A, Hotopf M, Wessely S. (2000). „Chronic fatigue syndrome”. BMJ 320 (7230): 292–6. DOI:10.1136/bmj.320.7230.292. PMID 10650029. 
  45. ↑ 45,0 45,1 Malouff JM, et al. (June 2008). „Efficacy of cognitive behavioral therapy for chronic fatigue syndrome: a meta-analysis”. Clin Psychol Rev 28 (5): 736–45. DOI:10.1016/j.cpr.2007.10.004. PMID 18060672. 
  46. ↑ Wolfe F; Chalmers A; Littlejohn GO & Salit I (1995). Fibromyalgia, Chronic Fatigue Syndrome, and Repetitive Strain Injury: Current Concepts in Diagnosis, Management, Disability, and Health Economics. New York: Haworth Medical Press. str. 142. ISBN 1-56024-744-4. 
  47. ↑ Deary V, Chalder T, Sharpe M (October 2007). „The cognitive behavioural model of medically unexplained symptoms: a theoretical and empirical review”. Clin Psychol Rev 27 (7): 781–97. DOI:10.1016/j.cpr.2007.07.002. PMID 17822818. 
  48. ↑ Price JR, Mitchell E, Tidy E, Hunot V (2008). „Cognitive behaviour therapy for chronic fatigue syndrome in adults”. Cochrane Database Syst Rev (3): CD001027. DOI:10.1002/14651858.CD001027.pub2. PMID 18646067. 
  49. ↑ Knoop H, Bleijenberg G, Gielissen MF, van der Meer JW, White PD (2007). „Is a full recovery possible after cognitive behavioural therapy for chronic fatigue syndrome?”. Psychother Psychosom 76 (3): 171–6. DOI:10.1159/000099844. PMID 17426416. 
  50. ↑ Edmonds M, McGuire H, Price J (2004). „Exercise therapy for chronic fatigue syndrome”. Cochrane Database Syst Rev (3): CD003200. DOI:10.1002/14651858.CD003200.pub2. PMID 15266475. 
  51. ↑ White PD, Sharpe MC, Chalder T, DeCesare JC, Walwyn R (2007). „Protocol for the PACE trial: a randomised controlled trial of adaptive pacing, cognitive behaviour therapy, and graded exercise, as supplements to standardised specialist medical care versus standardised specialist medical care alone for patients with the chronic fatigue syndrome/myalgic encephalomyelitis or encephalopathy”. BMC Neurol 7: 6. DOI:10.1186/1471-2377-7-6. PMID 17397525. 
  52. ↑ Covelli V, Passeri ME, Leogrande D, Jirillo E, Amati L (2005). „Drug targets in stress-related disorders”. Curr. Med. Chem. 12 (15): 1801–9. DOI:10.2174/0929867054367202. PMID 16029148. 
  53. ↑ National Center for Infectious Diseases (11. 05. 2005.). „Treatment of Patients with Chronic Fatigue Syndrome”. Centers for Disease Control and Prevention. Pristupljeno 07. 04. 2008. 
  54. ↑ 54,0 54,1 Cairns R, Hotopf M (2005). „A systematic review describing the prognosis of chronic fatigue syndrome”. Occupational medicine (Oxford, England) 55 (1): 20–31. DOI:10.1093/occmed/kqi013. PMID 15699087. 
  55. ↑ Joyce J, Hotopf M, Wessely S. (1997). „The prognosis of chronic fatigue and chronic fatigue syndrome: a systematic review.”. QJM 90 (3): 223–33. DOI:10.1093/qjmed/90.3.223. PMID 9093600. 
  56. ↑ „CFS Toolkit for Health Care Professionals: Basic CFS Overview” (PDF file, 31 KB). U.S. Department of Health and Human Services, Centers for Disease Control and Prevention. Pristupljeno 19. 03. 2008. 
  57. ↑ 57,0 57,1 Jason LA, Corradi K, Gress S, Williams S, Torres-Harding S (2006). „Causes of death among patients with chronic fatigue syndrome”. Health care for women international 27 (7): 615–26. DOI:10.1080/07399330600803766. PMID 16844674. 
  58. ↑ Smith WR, Noonan C, Buchwald D (2006). „Mortality in a cohort of chronically fatigued patients”. Psychological medicine 36 (9): 1301–6. DOI:10.1017/S0033291706007975. PMID 16893495. 
  59. ↑ Walsh CM, Zainal NZ, Middleton SJ, Paykel ES (2001). „A family history study of chronic fatigue syndrome.”. Psychiatr Genet 11 (3): 123–8. DOI:10.1097/00041444-200109000-00003. PMID 11702053. 
  60. ↑ „Chronic Fatigue Syndrome: Who's at Risk?”. Centers for Disease Control and Prevention. 3. 05. 2006.. Pristupljeno 12. 12. 2008. 
  61. ↑ Craig, T and Kakumanu S (Mar 2002). „Chronic fatigue syndrome: evaluation and treatment”. Am Fam Physician. 65 (6): 1083–90. PMID 11925084. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-26. Pristupljeno 2009-07-29. 
  62. ↑ Vojdani A, Thrasher J (2004). „Cellular and humoral immune abnormalities in Gulf War veterans.”. Environ Health Perspect 112 (8): 840–6. DOI:10.1289/ehp.6881. PMID 15175170. 
  63. ↑ 63,0 63,1 Bruno RL, Creange SJ, Frick NM (1998). „Parallels between post-polio fatigue and chronic fatigue syndrome: a common pathophysiology?”. Am J Med. 105 (3A): 66S–73S. DOI:10.1016/S0002-9343(98)00161-2. PMID 9790485. 
  64. ↑ Gaudino EA, Coyle PK, Krupp LB (1997). „Post-Lyme syndrome and chronic fatigue syndrome. Neuropsychiatric similarities and differences.”. Arch Neurol 54 (11): 1372–6. PMID 9362985. 
  65. ↑ van Staden WC (2006). „Conceptual issues in undifferentiated somatoform disorder and chronic fatigue syndrome.”. Curr Opin Psychiatry 19 (6): 613–8. PMID 17012941. 
  66. ↑ Jenkins R, Mowbray J, ed. Post-viral Fatigue Syndrome. 1991 John Wiley & Sons Ltd
  67. ↑ Frank RG, Chaney JM, Clay DL, Shutty MS, Beck NC, Kay DR, Elliott TR, Grambling S (1992). „Dysphoria: a major symptom factor in persons with disability or chronic illness.”. Psychiatry Res 43 (3): 231–41. DOI:10.1016/0165-1781(92)90056-9. PMID 1438622. 
  68. ↑ Bradley LA, McKendree-Smith NL, Alarcon GS (2000). „Pain complaints in patients with fibromyalgia versus chronic fatigue syndrome.”. Curr Rev Pain 4 (2): 148–57. PMID 10998728. 
  69. ↑ Friedberg F, Jason LA (2001). „Chronic fatigue syndrome and fibromyalgia: clinical assessment and treatment.”. J Clin Psychol. 57 (4): 433–55. DOI:10.1002/jclp.1040. PMID 11255201. 
  70. ↑ Prins J, Bleijenberg G, Rouweler EK, van der Meer J. (2005). „Effect of psychiatric disorders on outcome of cognitive-behavioural therapy for chronic fatigue syndrome.”. Br J Psychiatry 187: 184–5. DOI:10.1192/bjp.187.2.184. PMID 16055833. 
  71. ↑ Aaron LA, Herrell R, Ashton S, Belcourt M, Schmaling K, Goldberg J, Buchwald D (2001). „Comorbid clinical conditions in chronic fatigue: a co-twin control study.”. J Gen Intern Med 16 (1): 24–31. DOI:10.1111/j.1525-1497.2001.03419.x. PMID 11251747. [mrtav link]
  72. ↑ Sinaii N, Cleary SD, Ballweg ML, Nieman LK, Stratton P (2002). „High rates of autoimmune and endocrine disorders, fibromyalgia, chronic fatigue syndrome and atopic diseases among women with endometriosis: a survey analysis.”. Hum Reprod 17 (10): 2715–24. DOI:10.1093/humrep/17.10.2715. PMID 12351553. 
  73. ↑ Patarca-Montero R (2004). Medical Etiology, Assessment, and Treatment of Chronic Fatigue and Malaise. Haworth Press. str. 6–7. ISBN 078902196X. 
  74. ↑ „AN OUTBREAK of encephalomyelitis in the Royal Free Hospital Group, London, in 1955”. Br Med J 2 (5050): 895–904. 1957. DOI:10.1136/bmj.2.5050.895. PMID 13472002. 
  75. ↑ International Classification of Diseases, I, World Health Organization, 1969, pp. 158, (vol 2, pp. 173) 
  76. ↑ Sharpe M & Campling F (2000). Chronic Fatigue Syndrome (CFS/ME): TheFacts. Oxford: Oxford Press. str. 14,15. ISBN 0-19-263049-0. Pristupljeno 02. 04. 2008. 
  77. ↑ Packard RM, Berkelman RL, Brown PJ, Frumkin H (2004). Emerging Illnesses and Society. JHU Press. str. 156. ISBN 0801879426. Pristupljeno 02. 04. 2008. 
  78. ↑ Rogers, Richard (1997). Clinical Assessment of Malingering and Deception, Second Edition. New York, London: Guilford Press. str. 40. ISBN 1572301732. 
  79. ↑ Malleson, Andrew (2005). Whiplash and Other Useful Illnesses. Quebec: McGill-Queen's Press. str. 59. ISBN 0773529942. 
  80. ↑ Working Group of the Royal Australasian College of Physicians (2002). „Chronic fatigue syndrome. Clinical practice guidelines--2002.”. Med J Aust 176: Suppl:S23–56. PMID 12056987. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-22. Pristupljeno 2009-07-29. 
  81. ↑ Van Houdenhove B, Neerinckx E, Onghena P, Vingerhoets A, Lysens R, Vertommen H (2002). „Daily hassles reported by chronic fatigue syndrome and fibromyalgia patients in tertiary care: a controlled quantitative and qualitative study.”. Psychother Psychosom 71 (4): 207–13. DOI:10.1159/000063646. PMID 12097786. 
  82. ↑ Action for M.E. in the UK, Severely Neglected: Membership Survey Arhivirano 2010-12-16 na Wayback Machine-u London: Action for M.E.; 2001
  83. ↑ Prins JB, Bos E, Huibers MJ, Servaes P, van der Werf SP, van der Meer JW, Bleijenberg G (2004). „Social support and the persistence of complaints in chronic fatigue syndrome.”. Psychother Psychosom 73 (3): 174–82. DOI:10.1159/000076455. PMID 15031590. 
  84. ↑ Colby J (2007). „Special problems of children with myalgic encephalomyelitis/chronic fatigue syndrome and the enteroviral link.”. J Clin Pathol 60 (2): 125–8. DOI:10.1136/jcp.2006.042606. PMID 16935964. 16935964. 
  85. ↑ Looper KJ, Kirmayer LJ (2004). „Perceived stigma in functional somatic syndromes and comparable medical conditions.”. J Psychosom Res 57 (4): 373–8. PMID 15518673. 
  86. ↑ Clarke JN (1999). „Chronic fatigue syndrome: gender differences in the search for legitimacy.”. Aust N Z J Ment Health Nurs 8 (4): 123–33. DOI:10.1046/j.1440-0979.1999.00145.x. PMID 10855087. 
  87. ↑ Wallace, PG (October 1991). „Post-viral fatigue syndrome. Epidemiology: a critical review”. Br Med Bull. 47 (4): 942–951. PMID 1794092. 
  88. ↑ 88,0 88,1 Mounstephen, A,; Sharpe M. (May 1997). „Chronic fatigue syndrome and occupational health”. Occup Med (Lond). May;47(4):. 47 (4): 217–227. DOI:10.1093/occmed/47.4.217. PMID 1794092. 
  89. ↑ Hooge J (1992). „Chronic fatigue syndrome: cause, controversy and care”. Br J Nurs 1 (9): 440–1, 443, 445–6. PMID 1446147. 
  90. ↑ Sharpe M (1996). „Chronic fatigue syndrome”. Psychiatr. Clin. North Am. 19 (3): 549–73. DOI:10.1016/S0193-953X(05)70305-1. PMID 8856816. 
  91. ↑ Denz-Penhey H, Murdoch JC (1993). „General practitioners acceptance of the validity of chronic fatigue syndrome as a diagnosis”. N. Z. Med. J. 106 (953): 122–4. PMID 8474729. 
  92. ↑ Greenlee JE, Rose JW (2000). „Controversies in neurological infectious diseases”. Semin Neurol 20 (3): 375–86. DOI:10.1055/s-2000-9429. PMID 11051301. 
  93. ↑ 93,0 93,1 Horton-Salway M (2007). „The ME Bandwagon and other labels: constructing the genuine case in talk about a controversial illness”. Br J Soc Psychol 46 (Pt 4): 895–914. DOI:10.1348/014466607X173456. PMID 17535450. 
  94. ↑ Engel CC, Adkins JA, Cowan DN (2002). „Caring for medically unexplained physical symptoms after toxic environmental exposures: effects of contested causation”. Environ. Health Perspect. 110 Suppl 4: 641–7. PMID 12194900. 
  95. ↑ Dumit, J. (2005-08-08). „Illnesses you have to fight to get: facts as forces in uncertain, emergent illnesses.”. Soc Sci Med. Feb;62 (3): 577–90. PMID 16085344. 
  96. ↑ NORD (23. 06. 2008.). „Chronic Fatigue Syndrome/Myalgic Encephalomyelitis” (html). National Organization for Rare Disorders, Inc.. Pristupljeno 01. 07. 2008. 
  97. ↑ Donoghue, PJ; Siegel ME (1992). Sick And Tired Of Feeling Sick And Tired: Living with Invisible Chronic Illness. W. W. Norton & Company. str. 15. ISBN 0393034089. Pristupljeno 17. 09. 2008. 
  98. ↑ „About CFIDS”. CFIDS Association of America. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-28. Pristupljeno 23. 10. 2008. 
  99. ↑ Sharpe M (2002). „The report of the Chief Medical Officer's CFS/ME working group: what does it say and will it help?”. Clin Med 2 (5): 427–9. PMID 12448589. 
  100. ↑ Tuller, D (17. 07. 2007.). „Chronic Fatigue Syndrome No Longer Seen as "Yuppie Flu"”. The New York Times. Pristupljeno 23. 10. 2008. 
  101. ↑ „The Psychiatry Research Trust - Chronic Fatigue Syndrome”. Pristupljeno 30. 11. 2008. 
  102. ↑ Royal Colleges of Physicians, Psychiatrists and General Practitioners (1996). Chronic fatigue syndrome; Report of a joint working group of the Royal Colleges of Physicians, Psychiatrists and General Practitioners. London, UK: Royal College of Physicians of London. ISBN 1-86016-046-8. 
  103. ↑ „Report of the Working Party on CSF/ME to the Chief Medical Officer for England and Wales” (pdf). Department of Health. January 2002. Arhivirano iz originala na datum 2003-03-22. Pristupljeno 25. 01. 2009. 
  104. ↑ Clark C, Buchwald D, MacIntyre A, Sharpe M, Wessely S (January 2002). „Chronic fatigue syndrome: a step towards agreement”. Lancet 359 (9301): 97–8. DOI:10.1016/S0140-6736(02)07336-1. PMID 11809249. 

Further reading

Vanjske veze

Strategi Solo vs Squad di Free Fire: Cara Menang Mudah!