PROFILBARU.COM

Sara Bertić (Majiš, 21. XII. 1919. - Osijek, 16. XI. 1941), narodni heroj.

Životopis

Potiče iz porodice solunskog dobrovoljca koji je 1921. godine, nakon potpisivanja mirovnog ugovora između Mađarske i Jugoslavije, morao napustiti Mađarsku. Nekoliko godina (1921-24) njena je porodica tražila rješenje svog materijalnog pitanja u Baranji (Popovac, Suza, Uglješ, Krčevine), a 1924. odlazi u Osijek (Donji grad, Ulica vojvode Mišića 55, kasnije Matije Gupca), zadržavši veliki salaš s 80 jutara zemlje u Krčevinama. Osnovno i srednje obrazovanje stekla je u Osijeku, a 1938. upisala je agronomiju na Beogradskom univerzitetu. Na studijama u Zemunu uključila se u rad revolucionarne studentske omladine. Iste je godine primljena u SKOJ. Aktivno je učestvovala u svim studentskim manifestacijama do izbijanja Drugog svjetskog rata (npr. u studentskim demonstracijama 14. decembra 1939. u Beogradu, nakon kojih je zatvorena). Sljedeće godine postala je član KPJ.

Revolucionarni rad i stradanje

Za vrijeme ljetnih praznika dolazila je na salaš u Krčevinama. Poslije bombardovanja Beograda, početkom aprila 1941. godine, po nalogu KPJ, dolazi u Osijek i Baranju, gdje se uključuje u rad na pripremanju narodnog ustanka. Kao član Okružnog komiteta KPJ Osijek radila je na prikupljanju oružja i municije, koje su mađarske okupatorske vlasti pronašle na imanju njenog oca Jovana (zvanog Baćika) u Baranji. Prilikom slične akcije u Osijeku Saru su, zbog izdaje nekih suboraca, uhapsile ustaše 26. jula 1941. godine. Poslije dvomjesečne torture, koju je herojski izdržala, na Prijekom sudu u Osijeku osuđena je 15. septembra 1941. godine na smrt strijeljanjem zbog komunističke propagande i pripreme sabotaže. Strijeljana je sa svojom majkom Agripinom (Gripom, rođenom Jovičić) tri sata poslije izricanja presude.

Spomenica

Sari Bertić i njenoj majci Agripini "Ministarstvo odbrane Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije" izdalo je 20. novembra 1950. godine "Spomenicu za vječnu uspomenu i slavu palih boraca narodnooslobodilačkog rata", koju je potpisao i Josip Broz Tito. Iako se Saru Bertić smatralo narodnim herojem, njoj nije dodijeljen Orden narodnog heroja pa nije uvrštena u knjigu "Narodni heroji Jugoslavije" (I-II, Beograd, 1975).

Sara Bertić kao eponim

Poslije Drugog svjetskog rata njenim su imenom nazvane ulice u Osijeku (Donji grad), Belom Manastiru (danas Ulica kralja Petra Svačića) i Šećerani (danas Ulica svetog križa), osnovne škole u Osijeku (danas Osnovna škola Ljudevita Gaja) i Dardi (danas Osnovna škola Darda), gimnazija u Osijeku, mjesna zajednica u Osijeku, izviđačka četa (ČIZ "Sara Bertić") u osječkom odredu izviđača "Franjo Kluz" te karaula u Baranji... U osječkoj Ulici Jože Vlahovića 6 (danas Ulica Lorenza Jägera) postavljena joj je 14. aprila 1950. godine spomen-ploča, dok se njena bista, uz biste Jovana Lazića i Ernea Kiša, nalazila na Trgu slobode u Belom Manastiru (poslije tzv. mirne reintegracije preseljena na belomanastirsko Partizansko groblje).

Do 1966. godine u zgradi današnje osječke Treće gimnazije djelovale su dvije gimnazije, bivša ženska "Sara Bertić" i muška "Ivo Lola Ribar". U školskoj godini 1955/56. formirani su prvi mješoviti razredi u obje gimnazije.

Izvori

mr Drago Njegovan: "Znameniti Srbi iz Baranje (od početka XVI. do sredine XX. veka)", u "Međunarodni naučni skup Srbi u istočnoj Hrvatskoj", Osijek, 2003, str. 129-140.
Đuro Šovagović: Sara, Osijek, 1986.
M. R.: "U naše vrijeme Sara je bila u Tvrđi", Osječki dom, 9-11. X. 2004, 7.